Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva?
Prisjetiviši se teškog Platonova promišljanja o tomu što je znanje, učinila mi se iznimno ispraznom sintagma, osobito iskazana iz usta onih koji teško da znaju i tko je Platon, o društvu znanja ili knowledge based society. Toliko smo puta u proteklim godinama čuli već spomenuti eufemizam, a znanje smo degradirali. Međutim, čini mi se kako svaka ideologija, pa i ideologija 21. stoljeća, mora u javni „intelektualni“ prostor iznijeti i neku parolu, ali u ovom slučaju potpuno nepromišljeno i vulgarno. Obećavalo nam se kako će sva europska društva do 2010. godine pripadati zajednici znanja ili ih uopće neće biti. Obećavalo nam se kako će mladi znanstvenici Europe i svijeta biti umreženi u inteligentnu zajednicu, zajednicu prosperiteta i blagostanja. Obećavalo nam se kako će znanje biti „in“. No, čini mi se kako smo na koncu 2017. godine sve više i više svjesni zabluda „društva znanja“. Razlog je tomu praznina srednjoškolskog i visokoškolskog prostora. Pregršt je razloga koji idu u prilog Adornovoj teoriji poluobrazovanosti i Liessmannovoj teoriji neobrazovanosti. Iako je Peter F. Drucker, „prorok“ modernog menadžmenta, kao tvorac sintagme društvo znanja o takvom društvu teorijski promišljao na potpuno drugačiji način, današnji nam predstavnici Europske zajednice, prosvjetni političari i politički reformatori društvo znanja definiraju kao strateški cilj razvoja društva utemeljenog na kreativnom pristupu stvaranja novih spoznaja i inovacija, cjeloživotnog učenja i poticanja ljudskih potencijala na korist društva u cjelini. Međutim, Amerika koja statistički prednjači u godišnjem izdvajanju za istraživanje i razvoj bilježi pad s 30, 8 % na 26, 7 % u razdoblju od 1995. do 2005. godine. Isti trend stagnacije u vezi s godišnjim proračunskim izdvajanjima za istraživanje i razvoj dosljedno prati i Europa. Jedini porast, u istom razdoblju, statistički bilježi Azija s 23,8 % na 31, 3 %. Stoga uviđamo kako najglasniji zastupnici i promotori ideologijske sintagme društvo znanja godišnje izdvajaju sve manje i manje nužnih financijskih sredstava za znanstveno-istraživački rad i razvoj. Iz tog je razloga jasno kako postoje određena proturječja, možda poteškoće koje treba u što skorije vrijeme prevladati ili ideologijske pozadine kojih se treba promptno intelektualno osloboditi. Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva? Znanje je moć, predstavlja rečenicu kojom Francis Bacon započima projekt moderne, a društvo znanja je sintagma kojom Peter F. Drucker započima projekt, kako ga neki već danas karakteriziraju, hiper-moderne, jer je post-moderna već dovela do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti. Danas je i samo znanje postalo roba uporabne vrijednosti u kojoj je znak poprimio određeno značenje, a suština postala slika. Tako nam mora stalno odzvanjati, pa makar i kakofonijski, Baudrillardova tvrdnja da je moć u rukama onoga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Stoga nam u simulaciji znanja drugi nameću potrebu za stalnim reformama, prijašnjim sinonimom za revoluciju, a da ne znamo više ni što je podvrgnuto reformi, ni što su ciljevi reforme ukoliko je sve virtualizirano i digitalizirano, ukoliko je sve simulakrum i simulacija, ukoliko je simbol/znak poprimio značenje, ukoliko se od profesora traži prijenos „kvalitetne“, sadržinski ispunjene informacije.
Informacija je sve što moraš znati – Zvijezda možeš biti i Ti
Ludwig Wittgenstein je površnu radoznalost glede najnovijih znanstvenih otkrića nazvao jednom od najgadnijih želja modernog čovjeka. Moderni mladi čovjek u potrazi za informacijom iskazuje upravo takvu želju. Često nam se kao sudionicima obrazovnog procesa čini da mladi čovjek želi žurnalistički pristup znanju. Tako je potpuno opravdano Liessmannovo gledište kako primjerice „gimnazija po svojoj prvotnoj formaciji ne (odgaja) za obrazovanje nego za učenost, a to odnedavno (poprima) smjer kao da najednom više ne želi odgajati za učenost nego za žurnalistiku. Ono čega se Nietzsche bojao odavno se, dakako, dogodilo. Gimnazija u međuvremenu ne samo da odgaja za žurnalistiku nego i uz pomoć žurnalistike. A to se tada zove mediji u nastavi.“ (Liessmann, P. Konard. (2009), Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 51.) Googlemanija. com odavno poprima pandemijske razmjere, a to znači kako informacija, kao sadržaj bez značenja, poprima središnje mjesto u znanstvenoj/intelektualnoj izobrazbi mladog čovjeka. No svima je već jasno kako promotori društva znanja medijski plasiraju, u vidu kviza „Tko želi biti milijunaš“, što se u Austriji daje pod naslovom „Millionenshow“, okvir u kojemu znanje zamjenjuje gola informacija. Na našu žalost, takav se vid informativnoga znanja prenio i u školske i studentske klupe. Umjesto stvarnog znanja, pa štogod ta sintagma danas značila, ispiti se pretvaraju u medijske kviz podije na kojima zvijezda večeri, učenik/ca ili student/ica, pod medijski usmjerenim snopom reflektorske svjetlosti, možeš biti i Ti koji „slučajnim“ odabirom pitanja (nadopuni, izbaci uljeza, itd.) možeš i položiti, odnosno svoju davno stečenu informaciju unovčiti. Jedina nepotrebna stvar u takvim kviz emisijama, koje vode konačno i kapitualciji posljednje utvrde komercijalizacije duha, a to je donedavno bilo znanje, jest upravo spomenuto znanje, odnosno sinteza koja za pojašnjenje Spinozine filozofije zahtijeva poznavanje Descartesove filozofije u okvirima racionalističke tradicije. Ali čemu takva promišljanja kad obrazovanje više nije zahtjev za primjerenim razumijevanjem, nego informacijski neopskrbljenim značenjem.
Zablude društva znanja
Čini se kako permanentna potražnja za poluobrazovanošću ili neobrazovanošću danas nadomješta ispraznu ideologijsku sintagmu ili demagošku floskulu – društvo znanja. Iako se danas u svim kuloarima pojavljuju riječi o postideološkom društvu, čini se kako je danas ideologija, sa svim svojim prikrivenim licima i naličjima, najsnažnija. Tako se danas posredovanjem različitih procesa, ne treba ih ni spominjati, i u srednjoškolskim i u visokoškolskim ustanovama zagovara usmjereno obrazovanje. Opsjednutost Bolonjskim procesom, reformom srednjoškolskog obrazovanja predstavlja samo još jedan znak teškog ideologijskog virusa koji se europskim sveučilišnim i gimnazijskim prostorima širi nakon razumijevanja vlastite krize obrazovanja. Međutim, slovenski nam filozof Slavoj Žižek, radikalni kritičar neoliberalnog koncepta obrazovanja, poručuje da nakon što su Europljani shvatili da im je obrazovanje u krizi, uvezli su proizvod genija naših prostora i uveli koncept usmjerenog obrazovanja. Međutim, još uvijek nisu shvatili kako takav proces ne vodi stvarnom poboljšanju i stvaranju intelektualnog prostora kritičke misli, nego virtualnoj ideologizaciji i manipulaciji polupismenih/poluobrazovanih masa. Na žalost, ni mi nismo shvatili kako revitaliziramo već jednom propali koncept obrazovanja. Stoga Bolonjski proces kao kapitalizacija duha ili nastavak nezavršenog procesa usmjerenog obrazovanja, obrazovanja za potrebe tržišta u cilju manipulacije, vodi onomu što je suprotno suvremenim potrebama produhovljenja kapitala. Današnji se studijski/znanstveni fondovi pune samo ukoliko slijedite „avet“ vremena, a studijske grupe ukoliko ispunjavaju površne europske procedure, potrebe i zahtjeve tržišta. Stoga, došli smo do trenutka u kojem nam tržišna politika postavlja ljestvicu intelektualnih vrijednosti. Došli smo do trenutka u kojem je ideologija neznanja preuzela znanje, a na najvišu razinu postavila virtualno-digitalnu informaciju. Što više informacija, više neznanja, jer ni vremenska prognoza više ne predstavlja pouzdanu informaciju, iako i dalje predstavlja jedinu televizijsku informaciju.
U Sarajevu, 09.03.2017.
I. Ž.
Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.