Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO odricanju

O odricanju

Dati nekome ono što ti više ne treba i bez čega možeš može biti dar, ali nije odricanje.  Dati stari odjeću koju više ne želiš i koja ti ne treba nekome tko nema odjeće jest dar, ali nije odricanje. Zašto ne dati novu odjeću koju smo tek kupili nekome tko nema odjeće, a sebi ostaviti staru koja više nije u modi? Dati višak onoga što mi smeta što želim baciti nekome drugom nikada nije odricanje. Odricanje počinje ondje gdje se čovjek odriče nečega bez čega ne može i čega se ne želi odreći. Odricanje nema veze s viškom i nepotrebnim stvarima kojih se želim riješiti i tako nekome učiniti dobro. Odricanje je povezano s onim bez čega nikako ne mogu i ne želim.

Kada muškarac i žena žele sklopiti brak ponekad misle da se trebaju odreći nečega što im ne treba i čega imaju previše. Pa tako se samozavaravaju kako će se odreći viška slobode, viška vremena, viška ljubavi, viška strpljenja, viška komunikacije i dati svome mužu ili svojoj supruzi ono što im više ionako ne treba i što žele baciti. Za sebe će zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme, svoje strpljenje, svoju komunikaciju, svoju ljubav. Ali to je duboko pogrešno, jer na raspolaganju imaju samo jednu slobodu, jedno strpljenje, jednu ljubav, jedno vrijeme kojega se u stvarnosti ne žele odreći, jer znaju da ništa od toga nemaju viška i ne žele se toga odreći. Ima puno razloga zbog čega se brakovi raspadaju, danas su razlozi često ekonomski odnosno financijski, ali jedan od razloga svakako je zabluda kako će se u braku odreći onoga što im ionako ne treba pa u želji da to bace i da se toga riješe dat će to drugome počevši od ljubavi pa do vremena. Ali nitko ne voli da se pred njega baca ono što više čovjeku ne treba i što je čovjek potrošio, iskoristio i sada se želi toga riješiti, jer u čovjeku to ne stvara osjećaj da je riječ o istinskom daru kojim se želi drugoga učiniti sretnim i ispunjenim. 

Pravilo je vrlo jednostavno. Svako odricanje je uvijek darivanje, ali svako darivanje nije uvijek odricanje nego bacanje starog, nepotrebnog i potrošenog u lice i pred noge nekomu drugom koje se pogrešno naziva odricanje. Odricanje počinje prvo s mišlju da se odričem onoga bez čega ne mogu i čega se stvarno ne želim odreći i čega se zapravo nisam obvezan odreći nego imam pravo to zadržati. Muškarac i žena prije braka imaju pravo na svoje vrijeme, na svoju slobodu, na strpljenje sa sobom, na vlastiti novčanik, na vlastito dostojanstvo, na ljubav prema sebi. Nitko im ljudski gledano ne bi trebao prigovarati što sve to žele zadržati za sebe i nitko ih ne može prisiliti da to podijele s nekim drugim. Njih dvoje imaju pravo ostati sami ako to žele i ne odreći se ničega. Možemo reći imaju pravo ostati sebični i zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme i svoje financije za sebe. Imaju pravo biti svjesni važnosti svoje osobne slobode, svojih osobnih želja, svoga privatnog vremena, i svojim rukama zarađenog novca.

Odricanje može početi tek kad se stekne svijest da se ne moraju toga odreći i da se ne žele u stvarnosti toga odreći, jer im je to isuviše važno, jer im je prevažno. Ovo je prvi trenutak odricanja, svijest koliko je istinsko i duboko odricanje teško i zahtjevno i koliko nismo spremni na odricanje. Na odricanje me nitko ne može prisiliti, jer istinsko odricanje počiva na mojoj slobodi i samo ukoliko to želim istinski, a to uključuje odricanje od onoga što zovemo sebičnost. Sebičnost ne nestaje davanjem onoga što mi je višak i onoga što mi ne treba i onoga što želim baciti i čega se želim riješiti. Čak i popularni tretmani mršavljenja, odricanja od hrane, slatkiša radi pukog fizičkog izgleda nisu odricanje, jer je sve usmjereno na fizički izgled na samog sebe i više sam prisiljen to činiti nego što bih to želio slobodno. Tamo gdje postoji nezadovoljstvo ne može biti stvarnog odricanja koje bi usrećilo i ispunilo čovjeka. Još uvijek smo u području sebičnosti prema samima sebi. Svladavanje sebičnosti je istinski cilj odricanja. Odricanje nije toliko povezano s količinama i veličinama kao što smo redovito uvjereni i naučeni. Kao što smo naučeni da se samo u velikim stvarima može biti sebičan, ali nikada u malim stvarima. Ali ni to nije istina. Netko tko ima sto kruhova i ne želi ih podijeliti nije ništa manje sebičan od onoga koji ne želi podijeliti pola kruha. Za sebičnost je svejedno jesu li u pitanju mnoga gladna usta koja žele kruh ili su u pitanju samo jedna gladna usta. Sebičnost ne cilja na veličinu niti količinu, nego na dušu i nutrinu i tko kod kaže da se može biti sebičan samo u velikim stvarima, ali ne i u malima ne govori istinu.

Odricanje zahtjeva odricanje od stvari koje su jedinstvene i neponovljive i koje se ne mogu pretvoriti u višak za bacanje, jer po svojoj naravi ne mogu biti višak. Čak i nova jakna, nove cipele, novi mobitel kojega se ne želimo odreći nisu stvari za bacanje dok ih ne potrošimo do mjere da ih više ne želimo. Kao nove one su jedinstvene i za nas neponovljive. Isto vrijedi i za neke vrijednije stvari. Imamo samo jedno vrijeme na raspolaganju, samo jednu sposobnost ljubavi koju možemo darovati, samo jedan život kojega možemo živjeti i ništa od ovoga nabrojanog nemamo viška niti za bacanje zato ih se ne možemo odreći tako lako. Apsurd je govoriti o višku ljubavi, o višku vremena,  o višku komunikacije, o višku strpljenja. Ništa od toga nemamo viška, zato ne volimo, zato nismo strpljivi, zato nemamo vremena, zato ne želimo razgovarati, jer se ne želimo toga odreći i svjesni smo da to nije nikakav višak koji bacamo i kojega se želimo riješiti.

Odricanje u određenim okolnostima nije moguće bez posebne intervencije koju oni koji vjeruju u Boga zovu milošću koja čini ono što sam čovjek nikada ne bi učinio, jer ne može, nema snage, nema hrabrosti. Majka koja ima dva izbora da spasi ili svoj život ili život svoga djeteta na kraju svoje trudnoće ima nemoguć izbor. Svi ćemo reći kako ima pravo sačuvati svoj život, jer to je prirodno i ljudski i ima pravo na to, ali zašto ona odlučuje spasiti život svoga djeteta tako što se odriče svoga života? A ne postoji višak života ili mogućnost da nekome bacimo život kad ga potrošimo, jer nam više ne treba, a da pri tome nastavimo živjeti.

Svejedno ona ispunjava sva tri elementa odricanja: svjesna je da život nije višak koji se daje kad nam više ne treba, unatoč drugačijim savjetima ona slobodno odlučuje odreći se vlastitog života da bi spasila život svog djeteta, i nesebično daruje samu sebe za život drugog odriče se sebičnosti da bi bila nesebična do svetosti. Svoje odricanje ne gleda kao količinu ili mjeru, jedno dijete, dvoje djece, troje djece. Za nju to nije pitanje količine i mjerenja. Takvo odricanje nije uvijek moguće bez onoga što mi koji vjerujemo nazivamo Božjom milošću bez obzira hoće li se netko s nama složiti ili neće, jer odricanje od vlastitog života je specifičan čin u odnosu na čak i ona odricanja kada se odričemo novih stvari i dajemo ih drugome kome su potrebne.

Na kraju jedan od najvećih čina odricanja ikada, neponovljiv, jedinstven u svojoj jedinstvenosti za nas kršćane učinio je sam Bog. Odrekao se ne nečega što mu ne treba, nečega što mu je višak, nečega što je potrošio i bacio nama kao da smo životinje, nečega starog i pohabanog. Odrekao se svoje ljubavi, svoje dobrote, svoje svemoći, odrekao se samog sebe i postao čovjekom. Nije se odrekao viška i nečega što mu ne treba, nego se odrekao samog sebe i darovao samo sebe ljudima. Kada je u evanđelju od nedjelje Isus rekao za udovicu da je ubacila u hramsku riznicu sve što je imal,a jer je dala sve što ima za razliku od onih koji su ubacivali ono što im više ne treba podsjetio nas je na to da je odricanje nešto puno ozbiljnije i daleko zahtjevnije od našeg shvaćanja odricanja kao davanja onoga što nam ne treba i što više ne želimo, jer nam smeta i želimo to baciti.

Podsjetio nas je na važnu istinu koja vrijedi univerzalno i svugdje: svako darivanje nije uvijek odricanje, ali svako slobodno i svjesno odricanje - od onoga bez čega ne mogu i ne želim i na što imam pravo - uvijek je darivanje bez obzira o čemu se radi i o čemu je riječ i nikada nema veze s mjerom i količinom nego sa sebičnošću i ponekad čovjek nije sposoban za odricanje vlastitim snagama nego je potreban i „zahvat odozgor“ za neponovljiv čin odricanja.

P.S. Svako darivanje nije odricanje, ali svako gore opisano odricanje uvijek je i nužno je istinski dar  i darivanje. Ako netko ne vjeruje u to uvijek je slobodan praktično probati i uvjeriti se...

U Sarajevu, 14. studenoga 2018. godine

dr. sc. Oliver Jurišić

 

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 547 gostiju i nema članova online

Idi na vrh