Sama je za stolom. U kutu. Najbolje mjesto. Svi su vidljivi. Nju se ne primjećuje. Troje za drugim stolom. On, ona i dijete. Ne sviđa mu se kako se odjenula. Pokazuje previše. Negoduje i dalje. Previše troši. Gluposti. Njen odgovor odriješit. Ona je žena. Mora brinuti o sebi. Svom izgledu. Zdravlju. On voli kad je ona lijepa. On ne voli kad je drugi muškarci gledaju. Povišen ton. Uvijek su me gledali.
Glasan zahtjev da se pomiri s tim. Glasno odbijanje. Nije vjerovao da je zaista takva. Trebao je gledati bolje. Glas humorističan. Žestok prigovor kako ona nije prostituka. Brani se da nije tako mislio. Zašto svaki put stavlja u njegovu glavu i usta misli koje ne postoje i riječi koje ne izgovara? Dijete nešto traži. Djevojčica. Četiri godine. Želi sladoled. Oboje u isto vrijeme ušutkavaju. Neka sačeka. Djevojčica plače. Nikad nisam rekao to. Nagli zaokret prema njoj. Jesi. Uvijek. Njezin pogled pomalo zloban. Njegov pomalio ljutit i agresivan. Glasan prigovor. Napravio sam ženu od tebe i damu. Neki okreću glavu u smjeru muškog glasa. Ona sklanja pogled u stranu. Lijep lančić oko vrata. Skup. Ljetna haljinica bež boje. Vitke i njegovane noge. Čvrste grudi. Ženski sat na ruci. Poznata marka. Malo šminke i sjenila na licu. Kosa uređena. Nokti dotjerani. Lak bezbojan. On naglo ustaje. Kratke lanene hlače. Bijele. Lanena košulja. Boja kave. Sandale. Uredno podšišan. Njegovana brada. Lijepo građen. Teretana vjerojatno. Skup novčanik u ruci. Elektronička kartica u drugoj. Znak poznate njemačke marke automobila na njoj. Kuda? Upitan pogled. Ne obraća pažnju. Saginje se i uzima djevojčicu. Osmijeh i opetovani zahtjev za sladoled. Odlazi s djevojčicom. Pitanje glasnije. Kuda ide? Ne osvrće se. Izlazi i nestaje iza ugla. Ljutita. Nervozno prebire po telefonu. Povelik za njezine ruke. Srebrna jabuka ispod kamere. Glas s druge strane. Najbolja prijateljica. Sačekat će je. Ne zanima je gdje je otišao. Redaju se naslovi. Đubre, kreten, konj, manijak, manipulator, kurvar, zlostavljač. Bio tako nježan i pažljiv dok se nisu vjenčali. Potpuno se promijenio. Potvrđuje za pola sata ispred trgovačkog centra. Ustaje. Prilično zgodna i dobro građena. Nekoliko muških pogleda u njezinom smjeru. Odlazi…
Dvojica sjedaju. Kravate. Jedan mlad, crn i visok. Drugi nešto stariji, također visok i prosjed. Mladi na telefonu. Konobar prilazi. Njegova ruka u zraku. Sočna psovka nekome s druge strane. Izborne liste se ne mogu sastaviti bez njega. I ne smiju. On će odrediti tko će i na koju listu. Prekida. Isprika konobaru zbog čekanja. Nema isprike zbog psovanja. Kafa produžena. Stariji govori o nekom čovjeku. Bio s njim zajedno dugo u stranci. Pouzdan je. Njega treba ubaciti za ministra. Mlađi sumnjičav. Pitanje je kontrole. Strah da taj stariji neće slušati naređenja stranke. Stariji ga uvjerava. Poznaje ga. Prijatelji su. Mlađi prebacuje temu. Neobično. U svakoj drugoj ili trećoj rečenici je redovito neka psovka. Nekad psuje imena. Nekad psuje neodređeno. Stariji čovjek se okreće u njihovom smjeru. Prezriv pogled. Stariji pokazuje neki papir. Imena. Kantoni. Mladi uzima olovku. Piše. Objašnjava. Stariji odmahuje glavom. Smatra da to neće biti dobro ako taj bude nositelj liste u tom kantonu. Ljudi ga ne vole tamo. Naglo prestaju. Odmiču se od stola dok konobar stavi kavu. Odguruju sadržaj stola u stranu. Ponovno papir. Stariji ponovo negoduje. Lista je loše sastavljena. Mlađi uz psovku nešto gestikulira. Ne može promijeniti. Već je platio za prvo mjesto na listi. Koliko? Mlađi se osvrće oko sebe. Stotinu hiljada maraka. Neka mu vrati novac i skine ga s liste. Ne može. Potrošeno na plakate, promociju i predizborni skup u velikom gradu. Stariji se odmakne. Dubok uzdah. Ruka na čelu. Razmišlja. Možda. Mlađi upitno gleda. Prebaciti ga u drugi kanton. Ostaviti mu prvo mjesto na izbornoj listi. Ne želi. Već pitan. Zašto? Stariji ne razumije. Vidi mu se na licu. Kanton je bogat šumom. Drži pilane. Želi mjesto kantonalnog premijera. Lakše će mu biti doći do sirovine za proizvodnju. Stariji razmišlja. Neki drugi kanton gdje ima šuma? Mlađi gleda. Prst klizi po papiru. Glasan usklik radosti. Samo nakratko. Ima. Jedan. Nije naš. Čiji je? Njihov. Šta ima veze? Ima. Obećano narodu da nema koalicije s njima. Stariji gleda u stranu. Razmišlja. Neka pređe kod njih. Mlađi začuđen. Nemoguće. Dao je pare. Nema veze. Riješit će se. Poslije izbora. Kako? Obećati mu. Ministarstvo. Okoliš. Tu spadaju i šume. Mlađi na telefonu. Razgovor. Kratko. Obećava. Sigurno. Nema koalicije. Nisu ista stranka. Nema to veze. Dobit će ministarstvo. Zadovoljan uzdah. Pristaje. Stariji zadovoljno kima glavom. Kava već hladna. Neće piti. Ustaju. Stariji odlazi do šanka. Mlađi na telefonu. Opet sočna psovka. Ne može na listu. Dolazi za deset minuta. Stariji ga tapše po ramenu. Mlađi psuje nekom imenom. Uporan. Hoće na prvo mjesto na listi. Stariji ga i dalje tapše. Riješit ćemo. Odlaze…
Dvije starije gospođe. Šešir. Nobičan. Sviđa joj se. Retro. Takvi se ne mogu nigdje kupiti. Pedesete možda. Gospođa u zelenoj ljetnjoj haljini traži limunadu da se osvježi. Druga ima ženski sako i haljinu odgovarajuće boje. Liči na tajnicu. Iz detektivskih filmova o Pink Pantheru. Predavala je francuski godinama. Posjetila Pariz šesdesetih. Vidjela veći dio Francuske. Smatra da je najveći problem grada kultura. Potvrdno kimanje glavom. Mladi su nekulturni. Odrasli pogotovo. Odjevanje svedeno na golotinju i pokazivanje mesa. Druga niječe glavom. Ne. Nije to. Nego? Druga pomalo nervozno. Grad nema kulturu. Prazan. Druga odbija vjerovati. Ima kulturu. Kazalište. Filmski festival. Koncerti. Opera. Druga niječe ponovo. Ne misli to. Nije to kultura. Nego? Grad. U sebi. Nema kulturu. Beton. Asfalt. Zgrade. Svijetlo. Buka. Grad izgubio sebe. Druga zamišljena. Sjeća se. Razglednica. Kraj šesdesetih. Prekrasan perivoj. Lijepa austrougarska zgrada u pozadini. Sada? Beton. Moderni spomenik. Nije umjetnički. Tržni centar. Perivoj i zgrada uništeni. Uništena kultura. Rat je bio. Nisu krivi ljudi. Rat je uništio kulturu. Uništio grad. Uništio ljude. Tišina. Gledaju u stranu. Koliko ga već nema? Koga? Njezinog muža. Ona u odjelu retro tajnice uzdiše. Pet godina. Bio je dobar čovjek. Cijenjen u gradu. Arhitekt. Poznat. Sin je arhitekt također. Japan. Radi za veliku kompaniju. Snaha je Japanka. Predivna. Prekrasna. Skromna. Dvoje djece. Dvoje unučadi. Jedina radost. Dolaze za tri dana. Godišnji. Njezin muž? Zelena haljina se malo pomjeri. Već tri godine bolestan. Pokretan. Ne prepoznaje nikoga. Ne prepoznaje nju. Demencija. Teško joj. Kopni svaki dan. Ne može učiniti gotovo ništa. Djeca pomognu. Kćerka posebno. Dođe svaki tjedan. Obje uzdahnu. Tužan pogled negdje u daljinu. Ili prema stolu gdje su dvije mlade djevojke i dva mladića. Mladi. Sretni. Glasno se smiju. Nemaju gubitak pamćenja. Nisu dementni. Živi su. Na početku. Kao da svaka za sebe razmišlja. Ah, život!!! Brzo pobjegne kroz ruke. Ne vidiš, ne čuješ, ne osjetiš, ne znaš. Odjednom. Osvrneš se. Starost, samoća, briga. Strah…smrt je tu negdje. Teže ustaju. Retro tajnica malo hramlje. Muž čeka. Presvlačenje. Hranjenje. Kupanje. Tišina. Kratko stoje ispred. Svaka na svoju stranu. Odlaze…
Dvoje mlađih. Zadihani. Godine? Dvadesetak. Studenti. Rijetka brada i brčići. Neobrijan. Majica kratkih rukava. Petokraka i bradati lik s uzdignutom pesnicom. Nekoliko slova u drečavoj crvenoj boji. Južna Amerika. Zadihan. Predavanje mu bilo skroz bezveze. Mislio da je lik ljevičar. Obični filozof. Školski. Došao u kravati i odjelu. Teški buržuj i kapitalist. Samo priča. Razočaran. Očekivao puno više. Samo citati i ponavljanje. Isfurano. Ona potvrđuje. Karirana košulja s kockama. Podsjeća na stolnjak u seoskoj kafani. Kosa raspuštena. Komad metala u nosu i iznad obrve. Uske hlače. Čizme s debelim džonom. Prošivene. Žuti konac. Naručuju. Dvije limunade. Čudno. Zar ne bi trebalo biti žestoko? Votka? Konjak? Ona prva. Svijet treba promjenu. Zemlja treba promjenu. Grad treba promjenu. Nacionalizam i fašizam uništavaju. Oni su žrtve. Žele promjenu. On potvrđuje. Treba se boriti za radničku klasu. Nove fabrike. Nova radna mjesta. Kapitalizam je propao. Bio na susretu antifašista. Zabrinut. Sve stari. Nema mladih. Nezainteresirani su. Ne žele se boriti. Ništa ih ne zanima. Ona preuzima. Internet im ispire mozak. To su kapitalisti izmislili. Žali što nije rođena u titino vrijeme. Radničke akcije. Fabrike. Partizani. Sve zajedničko. Bratstvo i jedinstvo. Mota cigaretu. Pripaljuje. Slaže se. Slušao je od djeda. Svi su bili sretni. Svi su imali. Nitko nije krao i otimao. Svi su imali dovoljno. Danas? Danas sve plaćaš. Plaće nikakve. Penzioneri nemaju šta jesti. Nemaju za lijekove. Treba oteti bogatima. Ovim što su u ratu švercali. Sad otvaraju benzinske na svakih sto metara. S druge strane njihovog stola kratak komentar. Balavurdija. Ništa ne rade. Samo po kafanama hodaju. On se čudi. Kod njih u Danskoj preko dana sve kafane prazne. Ovdje pune. Njih dvoje ustaju. Djevojka namješta košulju. Kratak dogovor za večeras. Koncert. Karte su kod njega. Dobar bend. Regionalni. Najviše nastupa u regiji. Odlaze…
Trojica. Sjedaju. Sunčane naočale. Ne skidaju. Naručuju. Tri kafe s mlijekom. Prvi dodiruje kosu. Uredno zalizana. Tetovaža na desnom bicepsu. Kineski znak za heroja. DG velikim slovima na majici pripijenoj uz tijelo. Tom Tailor patike. Čarape s crticom. Nike. Telefon na stolu. Ogroman. Možda zbog maske. Uski donji dio trenirke. Sportaš. Osvojio neki dan turnir. Pobijedio južnoamerikanca za prvo mjesto. Neobično ime zahvata kojim je to izveo. Neko kinesko, ili japansko. Drugi potvrđuje. Gledao ga na televiziji. Skupa košulja. Farmerice. Špicaste cipele. Zlatna narukvica. Uživao u borbi. Nije mogao doći. Morao sređivati neke porezne papire za kafane. Inspekcija ga stalno ganja. Traže dlaku u jajetu. Hoće da ga zatvore. Sve uredno plaća. Ne mogu mu naći greškice u knjigama. Ali ga proganjaju. Vjerojatno zbog politike. Podržao protukandidata za načelnika, a ne njihovog. Da je znao ne bi. Zanima ga biznis. Ništa drugo. Ne ide tako. Bar ne ovdje u gradu. Svi to znaju. Treći govori. Vraća cigaretu u pepeljaru. Srednje godine. Proćelav. Općinski vijećnik. Zna šta se događa. Zna. Bio na sjednicama. Bio u odboru za dodjelu radnih dozvola za kafiće u glavnoj ulici. Zna tko je protiv njega i tko hoće da mu zatvori kafane. Stiglo s vrha. Iz stranke. Kako on ne može ništa poduzeti? Zašto ga plaćaju? Ne može. Nije do njega. Vadi fasciklu iz torbe. Papiri. Dozvole. Nacrti. Potpisi. Općina. Sud. Ministarstvo. Sve spremno. Treba još platit. Kome? Inspektoru? Kojem? Za urbanizam. Zašto? Da potpiše dozvolu. Koliko? Pet hiljada maraka. Prvi uzdahne. Ajd odmah. Zaboravit će. Ajd sačekaj. Kafa. Nije žurba. Razgovor odlazi dalje. Zdravlje, porodica? Svi dobro. Djeca rastu. Mater slaba. Stara. Skoro osamdeset. Naživila se. Pa jest. Nekako ti žao kad mlad čovjek ode, kad je netko star i nije toliko teško. Ali jest ako je netko tvoj. Uvijek je teško. I nikad nisi spreman. Požuruje. Ajmo. Pare. Kad će početi radit unutra u kafani? Sutra. Danas će inspektor sve potpisat. Ustanu. Kratko razgovaraju ispred. Mora na sjednicu općinskog vijeća. Mora u kafanu da vidi je li sve u redu. Onaj u uskoj trenerci ide prošetat. Tek se vratio. Ode malo naparit oči. Ima dobrih koka po gradu. Odlaze…
Gleda na sat. Vrijeme je. Ustaje od stola. Stavlja sunčane naočale preko očiju. Izlazi. Sparno i vruće. Puno ljudi. Previše. Razmišlja. Osvrće se. Još nije stigla. Sat na katedrali. Prodoran i jak zvuk. Gleda gore. Dva tornja. Lijepi. Gleda prema baru. Ljudi. Ulaze. Izlaze. Konobari. Gleda natpis. Gleda bar. Lijep. Uredan. Čist. Malčice šminkerski za njen ukus. Ali pristojan. Sviđa joj se. Doći će opet. Bit će neka nova priča. Neki novi ljudi. Zanimljivi su. Svi. Ti ljudi. Na svoj način. Oni su kultura. Oni su grad.
dr. sc. Oliver Jurišić
U Sarajevu, 9. srpnja 2018. godine