Njemački filozof Peter Sloterdijk u svom djelu You must change your life opisuje čovjeka kao biće koje trenira ili vježba. Čovjek je homo exercitius, čovjek vježbe. Prema Sloterdijku vježbanje nije u temelju pitanje fizičke aktivnosti, nego je riječ o pokušaju da čovjek nadmaši sebe i tako postigne jedan viši stupanj svijesti o samom sebi. Zanimljivo je kako prema Sloterdijku ideja vježbanja dolazi iz shvaćanja kako je vježbanje prije svega duhovni napor da se kontroliraju i pobjede strasti koje čovjeka zarobljuju. Biti asketa značilo je duhovnu borbu sa samim sobom. Za Sloterdijka askeza je jedan i od temeljnih pokretača religije koji se javlja kao oblik odricanja, bježanja od svijeta, samokontrole, obraćenja.
Prema Sloterdijku askeza je zapravo temelj religije i religija bez jednog određenog oblika askeze vrlo brzo prestaje biti autentična religija. Askeza je usmjeravala čovjeka prema onostranom, prema Bogu i asketsko vježbanje svoj smisao imalo je ukoliko je asketa vjerovao u nadzemaljsku nagradu za svoju vježbu. To je vertikalna askeza usmjerena na vječnost koja nije toliko inzistirala na trapljenju tijela osim ukoliko je i fizičko vježbanje doprinosilo cilju kojemu je težila duša, a to je vječna nagrada. Takvo razumijevanje askeze rađalo je razumijevanje kako asketsko vježbanje u religiji nije toliko povezano s fizičkim naporima, koliko s naporima duha da se postigne ono što je samostalnim fizičkim snagama nemoguće.
Zato je i uloga molitve, obreda u askezi bila od presudne važnosti jer je asketa vjerovao da su molitve, obredi oni elementi koji pomažu da se duša izdigne iznad same sebe, da čovjek sam sebe nadiđe. Zato su molitva, obredi i na poseban način post imali božansko, a ne ljudsko značenje. Prema Sloterdijku jaka asketska središta poput samostana i redovnika rađali su novom religioznom svježinom i snagom koja je obnavljala posrnuli zakržljali religiozni život čovjeka. U prilog Sloterdijkovom argumentu govori i povijest nastanka i razvoja katoličkih redova poput benediktinaca, franjevaca, dominikanaca, pavlina, cistercita, kartuzijanaca u njihovim i muškim i ženskim ograncima. Na taj način Sloterdijk razumije askezu kao temelj religije jer se askezom religija obnavlja i nanovo rađa i unosi svježinu i plodnost u suhi i neplodni svijet. Askeza je za Sloterdijka znak povratka religije na svjetsku pozornicu.
Izvor(foto): 123rf.com
Sport kao askeza
U suvremenom svijetu za Sloterdijka također postoji jedan oblik askeze koji svoje korijene ima u religiozno motiviranoj askezi, ali ga Sloterdijk ne naziva askezom nego vježbanjem i njegova temeljna pojava za Sloterdijka jest sport. Sport je oduvijek imao i božansku auru posebno kako to Sloterdijk vidi u vrijeme grčke kulture gdje su se sportske aktivnosti događale u razdobljima određenih posvećenih vremena ili su posvećene određenim božanstvima. Isklesano i lijepo ljudsko tijelo nije bilo kao danas predmet objektivizacije, nego je bilo prolaz i poveznica sa onim što je božansko, i ljudsko tijelo se slavilo -mogli bismo reći- ne kao puki fizički predmet nego je bilo poput žrtve koja se prinosi božanstvu dok su znoj i suze simbolično bili promatrani kao pandan krvi žrtve.
I sportski pobjednik se posvećivao krunjenjem vijencem spletenim od određenih biljaka koje su se smatrale božanskim ili su imale posebno religiozno i žrtveno značenje. Sport je oduvijek bio religiozan, i bio je religija za sebe. Današnji sport prema Sloterdijku svoju religioznu auru crpi iz tog drevnog i klasičnog razumijevanja sporta kao religioznog događaja, ali sport danas za Sloterdijka tu religioznu auru gubi ponajviše jer se negdje u suvremenom shvaćanju sporta izgubio pojam askeze, a ostao je isključivo pojam vježbanja u njegovom fizičkom značenju. Jer u današnjem sportu shvaćenom isključivo kroz tjelesno vježbanje ne ostaje mogućnost za nadilaženjem samog sebe. Sav njegov napor završava isključivo u njegovim fizičkim sposobnostima i naporima.
Ovo bismo mogli potkrijepiti jednim jednostavnim primjerom: Do ne tako davno, javnost je od sportaša očekivala da budu ljudi skromnog, jednostavnog i čestitog života, što će reći da se od sportaša očekivala askeza. Tome naprotiv, danas se mnogo toga promijenilo; uspješni sportaši sada se ponašaju poput razmaženih bogatih selebritija, i javnost je to većinom poprilično dobro prihvatila. Oni više nisu asketi nego prvenstveno uspješni poslovni ljudi koji masno naplaćuju svoje iscrpljujuće tjelesne aktivnosti.
Iz ovoga se za Sloterdijka rađa i zanimljiv zaključak o razlici između askeze i vježbanja.
Razlika između askeze i vježbanja
Dok je askeza po svojoj naravi usmjerena i na onostrano, za vježbanje je drugotno u smislu da je fizičko vježbanje svrha samo sebi. Samo vježbanje je prema Sloterdijku uvijek svrha samo sebi i to ponajviše u fizičkom smislu. Iz tog razloga vježbanje je zapravo pokazatelj odsustva religije i njezinog eventualnog izumiranja. Tamo gdje je vježbanje kao fizički napor promovirano kao najvažniji cilj i domet čovjeka tu je već religija polako nestala i ugasila se. Na taj način sport prema Sloterdijku nije samo nekakav pandan religiji, on je zapravo nereligiozan ili protureligiozan ukoliko je sveden na puko vježbanje i ukoliko u sportu nema askeze kao elementa sporta koji sport razumije ne kao fizičko vježbanje, nego kao stvarnost koja donekle naznačuje božansko kako su to razumijevale neke prethodne kulture i civilizacije.
Suvremeni sport iako svojim nastojanjima oponaša religiozno i nastoji zadržati svoju religioznu auru, zapravo je postao svrha sam sebi - razumijevajući sam sebe kao puko svladavanje fizičkih prepreka u postizanju rezultata. Da bi sport ponovo dobio auru božanskog i religioznog potrebno je shvaćanje čovjeka ne kao fizičkog vježbatelja nego i čovjeka kao askete, kao duhovnog bića čije fizičko vježbanje treba pratiti i asketsko shvaćanje svrhe i cilja fizičkog vježbanja. Askestko shvaćanje fizičkog vježbanja uvijek uključuje čovjekov duh koji svjestan granica fizičkog u askezi traži duhovne izvore, motive i snagu za napore koje su pred njim.
Asketsko shvaćanje čovjeka i sporta ostalo je u tragovima kod nekih sportskih događaja kao što su religiozni čini prije nogometne utakmice (igrači koji se prekriže ili klanjaju) ili neki religiozni predmeti (narukvice, prstenje) koji još uvijek upućuju na to da je askeza kao shvaćanje čovjeka bila važan dio razumijevanja sporta i čovjeka kao vježbatelja. Međutim, askeza nije više prisutna kao stvarnost u fizičkom vježbanju i sportu, ali elementi askeze kao i njezin rječnik ostali su itekako prisutni. Karantena u koju se povlače sportaši prije natjecanja pomalo podsjeća na samostan i povlačenje od svijeta, strogi režimi prehrane i ponašanja pred važne utakmice upućuje na asketski režim redovnika i pustinjaka. Sportski rječnik poput „idemo na sve ili ništa“, „ovo je presudna utakmica ili meč“, „nakon ove utakmice ništa neće biti isto“ podsjećaju zapravo na asketski kontekst duhovne borbe pojedinca s daleko nadmoćnijim neprijateljima - poput đavla recimo. I manje sportske pojave poput tjelovježbe i fitness centara podsjećaju zapravo na asketske elemente vježbanja. Fizički napori, odricanja, stalna borba s mišlju da se pojede nešto „zabranjeno“ su dio jednog drugačijeg konteksta i jezika koji je preuzet iz konteksta askeze i duhovnog života.
Za Sloterdijka vježbanje u svojoj fizičkoj moći i snazi je znak odsustva religije i njezinog autentičnog razumijevanja askeze. Religiozni žar kojim se sport prati, religiozni zelotizam fizičkog vježbanja snage, brzine i izdržljivosti su ostaci religiozno motivirane i usmjerene askeze. Paradoksalno za Sloterdijka fizičko vježbanje, je oblik nereligioznog asketizma, oblik asketizma tijela bez usmjerenja na duhovni sadržaj i bit asketskog odricanja, u konačnici fizičko vježbanje bez duhovne askeze je za Sloterdijka znak odsustva i napuštanja religije kao povlaštenog mjesta razumijevanja što znači vježbanje i koja je njegova konačna svrha. U tom pogledu fizičko vježbanje tijela postalo je zamjena za asketsko vježbanje duše i duha, čovjekove nutrine i sport je prema Sloterdijku u svojoj fizičkoj manifestaciji snage i izdržljivosti dokaz da je religiozni asketizam i njegova duhovna usmjerenost na vječnost polako iščezla ili barem sigurno i polako iščezava i nestaje iz svijesti suvremenog fizičkog vježbatelja, tjelesnog askete čije je odricanje radi ljepote tijela, iako naoko religiozno motivirano zapravo znak kako je religija izgubila glavnu ulogu tumača što su to askeza i vježbanje i što ih na kraju povezuje u jedan jedinstveni ritual odricanja koji je usmjeren na duhovno, onostrano i vječno, gdje je fizičko važno, ali drugotno.
U Sarajevu, 7.VI.2018.
O. J.