O tihu čovjeku počesto govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv, jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.
Je li tišina samo odsutnost govora, buke, zvuka i galame? Je li tišina uopće odsutnost nečega što čujemo ili nekoga tko nam govori? Ima li tišine u nutarnjim lavinama i bujicama?
Kada pomislimo na tišinu što nam prvo dolazi pred oči? Koja slika? Možda dodir cvijeta dok ga vjetar lagano povija prema našem otvorenom dlanu? Možda pogled na zalazak sunca dok slušamo valove kako se lome o hrid?
Tišina nije odsutnost govora ili zvuka, nije pokušaj da svoje nutarnje buke i vike svedemo na podnošljiv broj decibela tako da bismo mogli čuti nutrinu drugih. Tišina je nešto drugo, drugačije. Tišina je ispunjenost onim što nas pretvara u cvijet koji dodirujemo i horizont kojega gledamo. Tišina je ispunjenost nutrine osjećajem da smo cvijet kojega vjetar lagano miluje povijajući ga nježno prema rukama koje nas žele zagrliti. Tišina je ispunjenost.
Mi tišinu često doživljavamo kao odsutnost i o tihu čovjeku zborimo kao odsutnom čovjeku. O tihu čovjeku govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.
Izvor(foto):123rf.com
Kada traži tišinu čovjek traži ispunjenost. Zavidi suncu jer ispunjava horizont. Tih čovjek ostavlja dojam čudnog čovjeka jer i tišinu nije uvijek lako razumjeti. Tišina je čudna jer izgleda na prvi pogled kao obična odsutnost zvukova. Ali to nije tišina, to je samo odsutnost. Tišina traži da bude ispunjena. Tišina je poput bezdana za kojega čovjek misli da se ne može ispuniti jer ne postoji ništa dovoljno glasno da ispuni taj bezdan.
Rijetko čovjek razmišlja da bezdan tišine ne traži uvijek da bude ispunjen glasom ili zvukom, nego traži nešto drugo, nešto drugačije. Biti tih znači biti do kraja ispunjen uslijed nesnosne buke i vike. Tihi ljudi nisu čudaci, oni nisu nesretni i nisu nezainteresirani. Oni su samo ispunjeni. I u svemu mogu pronaći mjesto i prostor ispunjen tišinom. U svakodnevnim sitnicama pronalaze tišinu kao ispunjenost. Slušajući omiljenu pjesmu dok nervoza i dernjava vozača pored njih prolazi asfaltom čini se da ipak čuju zvuk omiljene pjesme. Ali taj zvuk omiljene pjesme nije tek nemarno i slučajno naslagani red nota i riječi. To je ispunjenost tišinom koja govori kroz omiljenu pjesmu. I tu se rađa čudesan događaj, pomalo i nestvaran i nezamisliv: Tišina može govoriti i tišina govori. Ona govori u očaravajućem refrenu omiljene pjesme, ona govori u umirujućem otkucaju sata, ona govori u uzbuđenim otkucajima srca. Tišina je uvijek pitanje ispunjenja života nečim što će život učiniti takvim da se sunce na horizontu i cvijet koji se savija na vjetru gleda s radošću i neodređenom mišlju kako je sve to protkano izvanrednom ljepotom. Biti tih znači pokušati doprijeti do temelja te ljepote.
Kad bi tišina bila samo odsutnost onoga što čujemo svi bismo bili ispunjeni. Ali nismo. Odsutnost govora, glasa, zvuka izgleda kao tišina, ali nismo uvijek ispunjeni i nismo uvijek sretni kada postanemo svjesni da više ništa ne čujemo. Zapravo budemo nesretni. Čeznemo za dragim i poznatim glasom, za melodičnim zvukom jer kad ih čujemo osjećamo se ispunjenima. Ako je tišina ispunjenost onda ćemo razumjeti tu neobičnost da dragi glas i melodičan zvuk mogu proizvesti tišinu koja se u nama rađa i prelijeva se preko rubova naše nutrine kako bi sve ispunila.
Nemamo li ponekad to iskustvo dok slušamo dragi glas koji nam govori o ljubavi, ili pjesmu koja nam govori o radosti kako dok slušamo mi zapravo uživamo u tišini koja nas ispunjava. Ne kažemo li pusti me da uživam u tvom glasu? Tada shvaćamo da ne možemo objasniti paradoks kako tišina govori, nego ga osjećamo. I što dublje tonemo u glas ili zvuk sve više osjećamo da sve prestaje postojati oko nas osim tog glasa i tog zvuka. Suvremeni tražitelj tišine ide za tim da glasove i zvukove učini nijemima ili da sebe od njih skloni kako ih ne bi morao slušati ili čuti. Tražitelj tišine danas samo žudi za tišinom kao odsutnošću zvukova i glasova. Mudar tražitelj tišine žudi za glasom i zvukom u kojem će tišina progovoriti i ispuniti svojim govorom njegovu nutrinu. Razumjeti tišinu kao odsutnost znači ne željeti dopustiti tišini da govori, u konačnici znači ne vjerovati da tišina može govoriti. Razumjeti tišinu kao ispunjenost znači vjerovati u nevjerljivo i pokušati shvatiti neshvatljivo, a to je da i u najvećoj buci i galami tišina može progovoriti. Stoga istinski tih čovjek nije ništa drugo nego samo ispunjen čovjek, i ne nije riječ o odsutnom čovjeku. On samo tako izgleda onima koji vjeruju i misle da je tišina samo odsutnost i ništa više.
U Sarajevu, 2.VI.2018.
O. J.