O odluci
Odluka je nutarnja slomljenost čovjeka za jednu stvar, a protiv druge. Nutarnja slomljenost čije se posljedice ne mogu predviđati i planirati zna se dogoditi iznenada. Kao kada čovjek nešto impulzivno i naglo prelomi u sebi bez puno razmišljanja nesvjestan posljedica vlastitih lomova.
Čovjekovo lomljenje samog sebe za nešto nosi nutarnje ratove koji iscrpljuju nutrinu. Ponekad nakon određene odluke i nakon dugotrajnog lomljenja samog sebe od silnog umora čovjek nema snage za sreću. Ispražnjen od silnog sukoba sa samim sobom gotovo da žali zbog donesene odluke.
Umoran od dugogodišnje borbe i nutarnjih lomova odjednom shvaća da je donesena odluka bila zapravo nepotrebna, jer je vrijeme kada ju je trebao donijeti daleko iza njega i da sadašnji trenutak nema više nikakve povezanosti s odlukom koju je donio. Odluka kao nutarnja slomljenost za nešto, a protiv nečega ima nepredvidivog neprijatelja: Vrijeme.
S jedne strane vrijeme tjera čovjekovu nutrinu da se lomi i slama govoreći tiho ali uporno, hladno i bezosjećajno: „Nemaš vremena“! S druge strane, vrijeme vara čovjekovu nutrinu produžavajući njegovo nutarnje lomljenje govoreći radosno, toplo, gotovo u ljubavnom zanosu: „Ne brini, imaš vremena!“ I tako se vrijeme naruga čovjeku, bilo da mu kaže da vrijeme za odluku nije došlo ili da je vrijeme za odluku odavno isteklo.
Kako odrediti kada se treba lomiti iznutra? U kojem vremenu? Kako odrediti prema kojoj mjeri i trajanju se treba boriti sa sobom da se odluka i vrijeme susretnu? Prema kojoj formuli izračunati? Odluka kao nutarnja slomljenost se zna opisivati kao dobra ili loša. Možda odluka nije dobra ili loša, možda se samo nije susrela s vremenom u trenutku kad je trebala? Možda vrijeme još nije stiglo kada se nutarnja slomljenost za nešto u životu pojavila. Možda je vrijeme već otišlo svojim putem kad se nutarnja slomljenost nakon iscrpljujućeg sukoba sa sobom konačno jasno pojavila na površini.
Zgodan izraz govori o tempiranju vremena, no kako tempirati nutarnju slomljenost da se pojavi točno onda kada vrijeme naiđe? Je li moguće tempirati sukob sa samim sobom, vlastite dvojbe, pitanja tako precizno da nijedna odluka ne bude pogrešna, kriva, da se nikada u životu ne zažali zbog donesenih odluka? Kako zadovoljiti iscrpljenost, umor nakon dugotrajne nutarnje borbe ako je vrijeme za odluku bilo prerano ili prekasno?
Jer čovjekova nutarnja borba, lomovi oko važnih životnih pitanja zahtijevaju nagradu. I čovjek se osjeća nagrađenim kada njegova nutarnja slomljenost, njegova odluka pogodi točno vrijeme koje upravo nailazi, kada nutarnja slomljenost svoj sukob završi točno na vrijeme, ni prerano ni prekasno. Ali takve nutarnje slomljenosti, odluke su rijetke. Tu i tamo pogodi se točno vrijeme. I obično oko te nutarnje slomljenosti se vrte svi ostali lomovi odnosno odluke. Kao kada čovjek lomeći se mjesecima i godinama odluči sklopiti brak ili se odlučuje za neku drugu važnu stvar u životu. Kada nutarnja slomljenost, odluka postane konačno odluka za nešto i nekoga, isključujući toliko toga drugoga i kada nutarnja slomljenost pogodi točno vrijeme kao strijela središte mete iz nutarnje slomljenosti kasnije se rađaju i ako ne sve onda veliki broj drugih odluka.
Izvor: 123rf.com
Ne čini se toliko važna nutarnja borba, dugotrajna iscrpljenost pitanjima i zdvajanjima. Ne čini se toliko važnim sama nutarnja slomljenost, koliko se čini važnim da čovjek sebe slomi u pravom trenutku. A tu je i najveća nepravda izgleda. Netko se slomi u pravom trenutku bez imalo razmišljanja nesvjestan da je bez imalo truda i napora točno pogodio vrijeme odlučivanja. Netko se slomi prerano postajući svjestan tek kasnije da nije bilo vrijeme. Netko se slomi prekasno svjestan da je vrijeme prošlo. Ali koga tužiti za nastalu nutarnju štetu, za iscrpljenost, umor? Sebe, druge? Ili možda vrijeme? Odluka je nutarnja slomljenost za nešto ili nekoga, a protiv nečega ili nekoga drugog. Bar se tako čini. Ili je možda odluka nutarnja slomljenost ne za nešto ili za nekoga, nego pokušaj da se barem jednom u životu čovjek susretne s vremenom u pravom trenutku, ni prekasno ni prerano?
Ali kako znati kada vrijeme nailazi? Zato i odlučivanje jest dugotrajno nutarnje lomljenje samog sebe, jer često ne znamo kada će vrijeme naići. I najviše boli kada lomljenje samog sebe promaši vrijeme, bilo da se čovjek slomi prerano ili prekasno. Odluka nije pitanje vremena, ona je svršetak lomljenja samog sebe u vremenu, ali ne bilo kakvom vremenu. Odluka je nutarnja slomljenost u idealnom i savršenom vremenu. Ali kako ćemo znati kada je vrijeme idealno i savršeno da se lomljenje okonča? Često ne znamo i nastavljamo se lomiti nadajući se da će nam vrijeme dati neki znak kada će naići i kada trebamo okončati borbu sa sobom jer sve iscrpljenosti, umori, nesigurnosti, frustracije postaju smislene i svrhovite kada shvatimo da smo se slomili u pravo vrijeme.
U Sarajevu, 18.8.2017.