Odnos paradigmi
U općem značenju sekularizacija može označavati odvajanje religije i države. Kanadski filozof Charles Taylor u svom monumentalnom djelu „Sekularno doba“ na različite načine pokušava odgonetnuti na koji način je proces počeo i koji se njegovi uzroci i glavne osobine. Čini se da je sekularizacija, ako govorimo o odvajanju trostruki proces, koji se ne događa prvotno na praktičnom planu, nego na misaonom. Sekularizacija nije prvotno praktično odvajanje pozitivnim zakonima države i religije bilo da ti zakoni nešto zabranjuju ili dopuštaju, nego promjena misaone paradigme.
Misaona paradigma je promjena načina razmišljanja koja nastupa u onom trenutku kada stare misaone paradigme više ili nisu dovoljne kao objašnjenje ili su stvorene nove misaone paradigme dovoljno sposobne objasniti stvarnost bez potrebe oslanjanja na prethodne. U onome što se naziva procesom sekularizacije tri su misaone paradigme bilo zamijenjene, bilo uklonjenje.
Metafizička misaona paradigma ili kako je Taylor naziva „veliki lanac bića“ ili „kozmički hijerarhijski poredak“ je paradigma koja prvotno počiva u metafizičkom smislu na ideji finalnog uzroka ili svrhe koja pokreće cijelu stvarnost i na ideji hijerarhije bića prema njihovoj savršenosti u smislu njihove egzistencije. Životinja hijerarhijski je iznad biljke, a čovjek je iznad biljke i životinje. Na taj način se pokazuje da stvarnost egzistira u hijerarhijskom redu. Društveno uređenje u mnogim slučajevima pratilo je tu hijerarhiju bića i finalnost kao motive i objašnjenja zašto je društvo moralo biti podijeljeno na određene grupe međusobno podijeljene, jer je ta podjela odražavala „kozmički hijerarhijski red“.
Nama je danas neshvatljivo i neprihvatljivo da je u srednjem vijeku postojao podanik (kmet) koji je smatrao da je njegova svrha obrađivati zemlju nekog veleposjednika (feudalca) bez plaće, naknade, bilo čega sličnog. Međutim, mi razumijevamo to stanje iz naše suvremene perspektive jednakosti, emancipacije, ljudskih prava, diskriminacije misleći vrlo površno da bi nas i kmet i feudalac lako razumjeli kad bismo im govorili upravo o ovim stvarima, ne shvaćajući da živimo i govorimo o dvije potpuno različite misaone paradigme.
Metafizička misaona paradigma se počinje mijenjati onog trenutka kada efektivnost i kontrola zamjenjuju finalnost. Ideja finalnosti u sebi uključuje jedan bitan element koji možemo nazvati nepromjenjivost. Ta nepromjenjivost označava da su stvari tako uređene da se ne samo ne mogu mijenjati (ono što se nazivalo fatum, usud i sudbina) nego se ne smiju mijenjati zbog mogućnosti da će sva hijerarhija propasti i nestati (društveno uređenje života s kraljem kao centralnom figurom).
S razvojem znanosti dolazi se do spoznaje ne samo da se metafizička misaona paradigma može i smije mijenjati, nego je njezina promjena nužna i potrebna s obzirom da efektivno upravljanje prirodom i prirodnim procesima (a to jest zapravo kontrola) blagotvorno utječe na čovjekov život u smislu poboljšanja toga života kroz industrijalizaciju, medicinu, tehnologiju, itd. Promjenom metafizičke paradigme koja počiva na finalnosti kao djelomično nepromjenjivom „kozmičkom“ stanju stvari u efektivnu misaonu paradigmu kontrole zbog čovjekova blagostanja malo pomalo kroz dugi niz stoljeća metafizičku paradigmu uklanja iz misaonog sklopa čovjeka. Stoga kada govorimo o čovjeku srednjeg vijeka i postmodernom čovjeku mi govorimo o dvije različite, ako ne i suprotstavljene misaone paradigme.
Moralna misaona paradigma bila je povezana s metafizičkom misaonom paradigmom u pravo u shvaćanju kako postoji uređena „kozmička hijerarhija“ stvari koje se ne mogu i ne smiju mijenjati, a manifestacija te veze između moralne i metafizičke paradigme bila je prisutna u ideji prirode, prirodnog i njihovim negacijama protiv prirode i protuprirodno. Moralna misaona paradigma izražavala se idejom prirodnog zakona koji je usađen u čovjeka u njegovu bit.
Međutim, s efektivnom paradigmom praktične promijene i kontrole nad samom prirodom i prirodnim zakonima i moralna paradigma o „kozmičkom redu“ stvari koje se manifestiraju u prirodnim zakonima gube na snazi i na značenju, tako da već u prije dovedena u pitanje metafizička misaona paradigma o finalnosti koja je već gubila na snazi, nije bila kadra poduprijeti moralnu misaonu paradigmu pred naletom efektivne misaone paradigme.
Religiozna misaona paradigma dolazi tek na kraju kao paradigma koja spaja u hijerarhijsku cjelinu metafizičku i moralnu misaonu paradigmu zauzimajući prvo mjesto u „hijerarhiji“ triju paradigmi kroz govor o Stvoritelju. Religiozna misaona paradigma dolazi u krizu u susretu s pozitivnim znanstvenim dostignućima u smislu da koncept Stvoritelja nije više nužan kao jedino moguće objašnjenje stvarnosti, nego nastaju nove znanstvene paradigme sposobne objasniti određene pojave u svijetu i stvarnosti.
Naravno nije riječ o tome da dolazi do sukoba ili nasilnog uklanjanja religiozne paradigme od strane znanstvene, nego prije je riječ o uvjerljivim znanstvenim objašnjenjima tamo gdje se religiozna paradigma pokazala bilo neuspješnom bilo suvišnom u smislu objašnjenja.
Iako je ovdje pitanje i problematika sekularizacije samo površno i nedovoljno predstavljena, ipak se može zaključiti kako je sekularizacija prije svega teoretski proces koji rađa novim teoretskim paradigmama koje zamjenjujući već postojeće paradigme, uzrokuju pri tom i različite praktične posljedice.
Politička paradigma
U BiH društvu općenito koncept sekularizacije je u najvećoj mjeri reduciran na političko shvaćanje sekularizacije bez dovoljnog, jasnog i sveobuhvatnog shvaćanja uloge različitih paradigmi u tom procesu. Razlog tome treba tražiti i u prethodnom političkom sustavu koji nije shvaćao sekularizaciju (ako je to uopće bilo shvaćeno na taj način) kao krizu i nastanak novih paradigmi, nego radije kao vlastitu zadaću praktične promijene paradigmi uklanjanjem prije svega religiozne paradigme iz javnog života. Kao posljedica takvog shvaćanja ostala je ideja kako vladajuća paradigma u društvu ne treba biti ni religiozna, ni moralna ni metafizička, nego prije svega politička paradigma. Politička paradigma trebala je na neki način biti univerzalna, zamijeniti sve postojeće paradigme i religioznu, i moralnu i filozofsku.
Iz tog razloga danas imamo situaciju gdje se određena politička paradigma uzima kao apsolutna sposobna zamijeniti i ukloniti sve druge paradigme bez obzira kojem političkom području pripadala. U BiH ne postoji zapravo odnos sekularnog i svetog, to jest recimo znanstvene paradigme na jednoj strani i religiozno-metafizičke na drugoj, nego postoje odnosi političkih paradigmi koje na neki način uzurpiraju područja drugih paradigmi koja bi trebala biti samostalna u vlastitom međusobnom odnosu.
Još uvijek nemamo adekvatnu svjetovnu paradigmu koja bi bila recimo znanstvena, društvena i koja bi funkcionirala kao pokušaj objašnjenja određenih stvarnosti nasuprot recimo religiozno-metafizičkoj paradigmi bilo da je želi zamijeniti ili poduprijeti. Ono što imamo je redukcija stvarnosti na političku paradigmu kao sveobuhvatnog objašnjenja stvarnosti BiH koja pri tom ne pazi i ne poštuje dovoljno specifičnosti religioznih, svjetovnih i moralnih paradigmi jer ih ili nastoji apsorbirati ili prilagoditi vlastitom pogledu na stvarnost.
Zaključak
Tek onda kada politička paradigma prestane pretendirati na to da bude sveobuhvatno objašnjenje naše stvarnosti tek se onda otvara prostor da recimo s jedne strane religiozna paradigma i ona koja bi bila svjetovna stupe u jedan iskren i konstruktivan dijalog. Dok je sekularizacija složen proces odnosa različitih paradigmi, u BiH se sekularizacija čini kao odnos političkog prema političkom, izražena u apsolutizaciji odnosa „lijevog“ prema „desnom“, bez previše mogućnosti da druge paradigme uđu u odnos prije svega s političkim, ali i međusobni odnos. Potrebno je još puno vremena da se apsolutizacija političke paradigme promijeni u stav prihvaćanja i drugih paradigmi koje imaju svoju važnost i značenje u procesu sekularizacije.
U Sarajevu, 1. kolovoza 2017. godine