Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti sve, pa čak i samu smrt, ali ne može ljubiti usamljenost. Jer usamljenost pretpostavlja dokidanje svake relacije u ljudskom životu, bez koje nije moguće ni prijateljstvo, niti ljubav, pa čak ni mržnja.
Samoća
Samoća nam je važna u životu. Samoća nam pruža priliku za odmor, daje nam prostor za razmišljanje, samoća nas odmara i mudar je čovjek koji je sposoban i spreman biti sam. Samoća je potrebna za donošenje velikih i ispravnih životnih odluka i one se ne donose u buci i nadvikivanju, nego u samoći. Za dijalog se kaže da je razgovor s drugom osobom. Samoća je dijalog sa samim sobom, razgovor čovjeka s vlastitim životom, nadanjima, budućim planovima.
Samoću se nerijetko gleda negativno, kao jednu vrstu opasnog dijaloga u kojem se čovjek boji što bi sam sebi mogao reći. No, samoća je i prostor istraživanja samog sebe, prilika da se nešto novo o sebi kaže i otkrije. Samoća je fizička odsutnost drugih ljudi iz našeg života i vidokruga, prostor kojega obilježimo poput kružnice u čijem smo centru i na čijim rubovima stoje svi drugi, ali nitko osim nas samih ne stoji unutar kruga.
Samoća nam je potrebna, jer iz središta kruga svoje samoće možemo objektivno promatrati rubove kruga, gledati druge ljude koje smo na trenutak stavili na rub i vidjeti gdje su oni raspoređeni i koja je njihova uloga i važnost u našem životu. Bez povremenog povlačenja u centar kruga vlastitog života ne možemo dobro vidjeti i procijeniti ne samo ljude koje kratko ostavljamo na rubu, nego i donesene životne odluke kao i odluke koje se spremamo donijeti.
Čovjek sposoban povremeno biti sam nije narcisoidan, nego mudar i razuman, jer mudar čovjek povremeno se odvaja od drugih ljudi, od stvari pa čak i od svijeta. Ne povlači se da bi glumio čudaka i luđaka, nego se povlači kako bi razmotrio svoj život, ozbiljnost životnih situacija, ljude o kojima ovisi kao čovjek.
Samoća pretpostavlja napor i zahtjeva hrabrost. Pretpostavlja napor jer u nadvikivanju sa svijetom i drugima čovjek sve teže pronalazi prostor za samoću. Zahtijeva hrabrost jer čovjek riskira biti proglašen čudnim ili „uvrnutim“ i jer u njemu postoji strah da ako se malo odmakne od drugih može trajno ili dugo vremena ostati sam. Samoća zahtjeva čvrstu volju jer su svijet i drugi uvijek privlačniji nego čovjek sam sebi, te zahtjeva poniznost jer je čovjek po naravi ljubitelj slave, časti i hvalospjeva koje mu pružaju drugi. Biti sam nije tragično ili katastrofalno koliko je teško i povremeno skoro nemoguće.
Usamljenost
Usamljenost je naša osobna, duhovna odsutnost onda kada su drugi oko nas fizički prisutni i onda kada smo fizički s njima i pred njima. Usamljenost je krug u čijem smo središtu i u čijem su središtu i svi drugi ljudi s nama, ali mi ne osjećamo i ne promatramo druge, nego promatramo sebe.
Kada je čovjek usamljen ne vidi druge ljude na rubu njegove kružnice života, ali ih ne vidi ni u središtu kruga, uz sebe samoga. Usamljenost nije dijalog, ona je monolog. Trenutak u kojem je čovjek nesposoban za dijalog s drugima, ali i sa samim sobom. Usamljenost je tragični monolog, jer usamljenost ne otvara prostor šutnje u kojem bi čovjek mogao razgovarati sa sobom ili s drugim. Usamljenost je dijalog šutnje sa samom šutnjom, koja čovjeka isključuje, nemogućnost čovjeka da bilo što kaže bilo komu pa čak i samom sebi.
Usamljenost je duhovna paraliza i koma. Paraliziran i u komi usamljeni čovjek je možda svjestan svega oko sebe i fizički i duhovno, ali je nesposoban dati znak kako još uvijek živi i diše dok ga drugi nemoćno i sa sažaljenjem gledaju, promatraju žalosno kimajući glavom. Usamljenost ne osjeća ništa. Usamljenost nezainteresirano promatra sve oko sebe i razgovara sama sobom. Usamljenosti nije nitko potreban, ona je sebi samodostatna. Ne prihvaća i odbija sugovornike. Ne želi razgovarati, ne želi govoriti o sebi.
Usamljenost nije tajnovita, mistična. Usamljenost je prazan prostor vječne šutnje čiji je ideal vječna dosada bez titraja života, ljubavi, radosti, mržnje i smrti. Usamljenost ne poznaje dobro i zlo i nije s njima opterećena. Usamljenost se ne opire, ona se ne bori. Usamljenost nema nada, strahova. Usamljenost ne poznaje i ne osjeća ni one najtanje i najnježnije titraje čovjekove duše i njegova bića. Usamljenost nije hladna kao kamen jer ona ne poznaje hladnoću, niti je strašna kao smrt jer ne poznaje strah. Smrt se ne boji nikoga jer ima vlast nad svime, ali i smrt drhti pred usamljenošću, pred tim nepreglednim ponorom praznine i šutnje.
Smrt barem poznaje strah, usamljenost ne poznaje. Usamljen čovjek se ne boji smrti jer ne osjeća strah, ne boji se hladnoće jer ne osjeća ništa. Usamljen čovjek je apsolutna praznina šutnje gdje sve stoji i gdje titraji života ne prodiru i ne dopiru. Pred usamljenošću se sklanjaju i ljubav, i dobrota, i napetost i muka. Svi se oni sklanjaju pred usamljenošću jer svi oni mogu pobijediti sve drugo pa čak i smrt, ali pred usamljenošću su nemoćni.
Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti i samu smrt, ali ne može usamljenost. Tolika je moć usamljenosti da čak i pokretačka sila cjelokupne stvarnosti ljubav pred njom se pretvara u prašinu i zaborav ako je usamljenost zahvati čak i po rubovima. Biti usamljen nije tragedija i katastrofa, nego kraj prije kraja.
Umjesto zaključka
Čovjek se ne treba bojati biti sam, ali biti usamljen je praznina postojanja. Biti sam nije poraz, ali biti usamljen nije ni poraz jer se čak i u porazu nešto osjeća. Biti sam nije neuspjeh, ali biti usamljen nije ni neuspjeh jer se čak i u neuspjehu nešto osjeća. Biti sam u trenutku vlastitog pada, nemoći, nije samoća ni svršetak, ali biti usamljen u trenutku pada i nemoći nije ni nemoć ni pad, jer se čak i nemoći i padu nešto osjeća. Biti usamljen znači ne postojati i biti jednostavno samo ništa, ni krug, ni središte, ni rub.
Jesmo li danas ove sekunde, ove minute, u ovom satu, u ovom jutru ili večeri, u ovom danu, tjednu, mjesecu, godini….jesmo li u životu sami ili smo usamljeni? Živimo li još uvijek u kružnici svoga života, vidimo li središte, osjećamo li druge na rubu životne kružnice, u središtu kružnice života, ili nema više ničega? Ako ima bilo što, barem dio kruga, barem mali rub, barem mali ostatak središta, onda smo samo sami i ne treba se plašiti.
Ako nema ništa više, ni kruga ni središta ni ruba, onda usamljenost razgovara sa sobom u neprekinutom dijalogu šutnje sa šutnjom, u beskrajnom ponoru i praznini čovjekovog postojanja gdje sam čovjek kao i usamljenost više nisu sposobni za bilo kakav razgovor. Dok se usamljen čovjek nemoćno osvrće oko sebe tražeći sugovornika, dotle usamljenost nezainteresirana za njega nastavlja svoj dijalog sa šutnjom. Možda bi se i sama šutnja smilovala usamljenom čovjeku i progovorila s njim kad ne bi bilo usamljenosti. Usamljenost čak ni šutnji ne dopušta da progovori.
U Sarajevu, 24.6.2017.
O. J.