U svojim Izvorima totalitarizma Hana Arendt će napisati sljedeće opisujući Lenjina: „Iako nije imao instinkt vođe masa bio je loš govornik, a uz to je volio i da javno priznaje i analizira vlastite greške, što je protivno elementarnim pravilima demagogije.“
Prema Arendt dok čovjek razmišlja o danima i mjestima, demagog razmišlja u vjekovima i kontinentima. Prema Arendt demagog ne može zavesti mase ako pokuša priznati da je samo čovjek, nego se uvijek mora predstavljati kao polubožanstvo, spasitelj i mesija. Zbog čega masa pristaje uz demagoga i zbog čega i kako demagog uspijeva nagovoriti mase da čine zločine i strašne stvari?
Čovjek mase
Arendt polazi od tvrdnje kako čovjek koji teži idealima uvijek prema njima teži iz osobnog uvjerenja, i njegovi ideali su uvijek podložni provjeri iskustva, međutim čak i onda kada ideali padnu na provjeri iskustva za čovjeka ostaje nada kako njegovi ideali ipak imaju mogućnost prije ili kasnije proći test iskustva i pokazati se točnima, opravdanima odnosno za Arendt ideal kojemu čovjek teži uvijek ostavlja prostor nade. Jer čovjek koji ima ideale živi u nadi, prema Arendt on nikada ne može postati divljak ili životinja koja čini zlo, jer nada u ostvarenje ideala ne dopušta da se spusti na tu razinu.
S druge strane čovjek prema Arendt postaje dio mase onda kada postane ravnodušan prema svojim idealima, kada potpuno izgubi interes, kada se stavi u položaj u kojemu ga ništa ne zanima i ne može potaknuti na djelovanje. Iz ove ravnodušnosti prema Arendt rađa se potpuna odsutnost empatije, brige i zabrinutosti što je odlika svakog normalnog ljudskog života i življenja.
Ravnodušan čovjek bez ideala postaje čovjek mase, jer za njega apsolutno sve gubi vrijednost, i njegov život i život drugih, ili kako Arendt piše čovjek mase ne gubi samo nekakve okove, on, jer se prestaje brinuti za dobrobit bilo koga, gubi bilo kakav normalan i ljudski osjećaj za zabrinutost, gubeći pri tom i osjećaj za stvarnost i kako Arendt zaključuje jedan monah u samostanu u odnosu na čovjeka mase izgleda kao netko tko je opsjednut svjetovnim stvarima.
Čovjeka mase karakterizira odsutnost bilo kakvog ljudskog osjećaja, njegova ravnodušnost za bilo kakve normalne svakodnevne ljudske probleme pretvara ga u umišljenog spasitelja i mesiju, onoga koji smatra da razmišljanje o svakodnevnim ljudskim problemima i poteškoćama nije dostojno jedne takve veličine. Treba biti ravnodušan prema svim tim ljudskim tričarijama i razmišljati samo o vjekovima i kontinentima, razmišljati i izvan vremena i izvan bilo kakve ljudske zajednice. Sve ljudsko ono obično i svakodnevno nije dostojno uma čovjeka mase i njegove veličine i on se na taj način pretvara u fanatika, odnosno demagoga.
Demagog
Demagog se uzima iz mase i za masu, demagog je čovjek mase koji je ravnodušnost prema običnom čovjeku, njegovom životu i problemima pretvorio u fanatizam prema kojem sve što ne pomaže emancipaciji mase treba biti apsolutno uklonjeno bez obzira koja će sredstva biti upotrijebljena.
Demagog je svjestan da isticanje bilo kakvih ljudskih grješaka, grijeha i slabosti može biti opasno za njegov fanatizam, stoga demagog nikada ne govori o sebi u negativnim terminima, niti se o masi izražava prezrivo i s omalovažavanjem, nego smatrajući sebe mesijom, nadčovjekom on i masu zavodi tako što je naziva mesijanskom i određuje joj spasiteljsku ulogu u društvu mimo svih drugih ljudi koje čine društvo. Da bi došao do takvog stupnja vlastite veličine i zavođenja mase, demagog sve društvene norme i institucije i religiozne, i političke i socijalne proglašava poljem sukoba do zadnje kape krvi, poljem koje mora biti do kraja očišćeno od svih ljudskih natruha.
Ono što demagoga posebno živcira jest stalno pozivanje ljudi na svakodnevne poteškoće s kojima se susreću. Demagog s jedne strane fanatično obećava bolje plaće, bolje mirovine, bolje zdravstvo, bolje uvjete za mlade, bolje uvjete zapošljavanja dok u isto vrijeme prezire sve te zahtjeve i sve ljude koji to traže smatrajući ih uglavnom nedostojnima njegova mesijanskog genija.
Demagog ne tolerira bilo kakvo kritičko mišljenje o njegovom djelovanju, bilo kakva upozorenja o slabosti njegovog programa, nastupa i vođenja države, politike i zajednice. Iz jednostavnog razloga jer njegova ravnodušnost prema običnom čovjeku stoji u temelju njegovog nastupa i njegovog programa. Demagog nije samo ravnodušan prema običnom čovjeku, on je ravnodušan i prema masi koju bez problema žrtvuje za svoj fanatizam u stotinama, tisućama i milijunima. Na oltar vlastite veličine potpuno ravnodušan prema bilo kakvoj ljudskoj patnji, žrtvi, umiranju demagog žrtvuje sve i svakog čovjeka uvjeren u svoje mesijansko poslanje.
Vjerojatno se u njegovom fanatizmu i ravnodušnosti prema običnom čovjeku krije njegova privlačnost kojima privlači mase, jer demagog masama ne govori o tome što se mora svaki dan raditi da bi se živjelo, on masama tumači kako je pod njegovim vodstvom raj na zemlji na dohvat ruku i kako između njega kao mesije i mase kao izabranog naroda na tom putu ostvarenja raja stoji obični čovjek, obični ljudi oni kojima je stalo da svakodnevno žive svoj obični i normalni ljudski život.
I kako takav život nije dostojan življenja kako njegove veličine tako i veličine mase koju demagog proglašava izabranim narodom koji će jedini nastanjivati raj u koji će ih on povesti. Mase zavedene njegovom porukom, porukom kako trebaju biti prema svemu ravnodušni i težiti apsolutno zacrtanom cilju, obećanom raju na svom putu mogu srušiti i ruše sve pred sobom.
Sve ono što obični, svakodnevni ljudi svojim radom, trudom i naporom izgrade, mase ili masa predvođena demagogom će srušiti u tren oka i zauvijek uništiti, a pri tom će stradati i obični čovjek zajedno ne samo sa svojom obitelji, nego cijelom svojom zajednicom, narodom i državom, jer demagog ne poznaje i ne priznaje prihvaćene ljudske uzuse i granice, čak je i nebo za njega prepreka koju treba svladati.
Umjesto zaključka
Obični čovjek u susretu s drugim čovjekom se nikada neće do kraja s njim složiti oko mnogih pitanja, obojica će biti i samokritični, ali i kritični jedan prema drugome. Možda neće imati ni iste ideale, ali će i jednoga i drugoga ti ideali držati kroz nadu da će jednog dana makar suprotstavljenih mišljenja i stavova izgraditi ne raj na zemlji, ne zlatno doba od tisuću godina, nego bolje sutra ili prekosutra za sebe i svoju djecu. Iz te nade u bolje sutra iz vjere u svoje ideale trudit će se da ne potonu u divljaštvo i životinjsko ponašanje jedan prema drugome.
Demagog misli s masom i za masu i umjesto mase, kod demagoga ne postoji pitanje slaganja ili neslaganja kritike ili nečega sličnog. Demagog zavodi masu mesijanskim obećanjima ne o boljem sutra ili prekosutra, nego o obećanjima o zlatnoj i rajskoj vječnosti, idealnom društvu spašenih i zato je tako prihvatljiv i drag masama jer obećava ono što masa isključivo želi čuti i jer ih pretvara u ravnodušne poslušnike koji zarad nepostojećeg zemaljskog raja spremno uništavaju i ruše i ono malo dobrog i lijepog što je običan čovjek, obični ljudi stvorili i stvaraju svojim svakodnevnim radom i trudom.
Jer običan čovjek nije nikada ravnodušan na patnju, na brigu i zabrinutost i uvijek je njima opterećen i zato je sposoban suosjećati, pomagati i učiniti i činiti dobro za drugog čovjeka. Demagog je zajedno s masom potpuno ravnodušan prema svemu i svakomu kako zaključuje Arendt i zato i jest privlačan ne zato što je samo sposoban zavesti mase, nego još više što je sposoban učiniti ravnodušnim ljude prema bilo kakvom zločinu, ubijanju, patnji i žrtvi ističući ravnodušnost kao temelj da se postigne zemaljski raj.
U Sarajevu, 13. lipnja 2017. godine