Dok uz šalicu kave gledam kroz prozor igru sunca i oblaka na nebu, iz vlastitih misli me prenu dječji glasić… Budan je malac, vrijeme je da ostavim nedovršenu šalicu kave i odem k njemu…
IZNENAĐENJE
Ulazeći u sobu, dočeka me veselo brbljavo lice. Smijeh i veselje zavladaju cijelim stanom. Međutim – neki dio mozga mi govori kako je nešto tu u cijeloj priči čudno… Uskoro na vlastito zaprepaštenje shvaćam i što je čudno – krevetić dječji malenom je postao knap, pače - malen?! „Ček' malo, pa to je moj bebi, kad prije…???“, „Ma sigurno mi se na tren učinilo…“ itd… par minuta borbe s vlastitim mislima. Ipak, stvarnost je – moj bebi je postao mali-veliki čovjek… Ali… Kad prije, za Boga miloga!? Pa kao da sam ga jučer po prvi put dobila u ruke? Kao da je jučer bila i luda vožnja do bolnice i porođaj i sve? Ne razumijem…
Uskoro i suprug stiže kod malenog u sobu. Vidjevši mene bez teksta i s telećim pogledom (a znajući da, ukoliko nešto ne valja, odmah bi digla dreku i frku), još zbunjenije pita što se događa. Na moj odgovor kako je „nekim neobjašnjivim čudom“ djetetu krevetić postao mali odmahnuo je rukom, nasmijao se i zaključio kako mi se sigurno sve učinilo… Ipak, uskoro se i on uvjerio u stvarnost… I dok dijete stoji u krevetiću, a nas dvoje ispred njega gledamo ga zbunjenim pogledom, čujem samu sebe kako na glas izgovaram „vrijeme je za novi krevet i novu sobu…“
Izvor (Photo): 123rf.com
Vrijeme prebrzo prolazi
„Kad prije? Gdje je nestalo vrijeme? Zašto je sve prebrzo prošlo? I kad je uopće nestalo vrijeme?“ – misli su koje prolaze kroz glavu dok malcu pripremam doručak… I da, još uvijek mi nije ništa jasno… Bolje rečeno, jasno mi je, ali na nekoj podsvjesnoj razini… Svjesno još uvijek odbijam prihvatiti činjenice i samo dalje sve više i više sam zbunjenija…
I dok mi kroz glavu prolaze slike prvog puzanja, prvog koraka, prvog osmijeha, prve riječi… postajem svjesna kako za sve to je potrebno vrijeme… Da, to isto vrijeme koje je prolazilo dok sam se ja radovala svemu što je novo postigao i naučio u svakom novom danu i ohrabrivala ga za daljnje korake i napredak… A konstatacija „dijete raste“ mi je bila sasvim normalna za čuti jer je i inače malo viši od prosjeka svojih vršnjaka. Pri tome sam bila usredotočena na njegov razvoj i napredak, ali prolaznost vremena – ni na kraj pameti…
A upravo ta prolaznost vremena me i dalje svaki put uspješno zna iznenaditi… Kako i zašto – ne znam. Ili smo mi ljudi „programirani“ da ne mislimo o tome ili nekako podsvjesno sami sebe „blokiramo“ kako ne bismo mislili o prolaznosti vremena? Pravi odgovor na ta pitanja doista ne znam…
Carpe diem!
Bilo kako bilo, držim se one latinske „Carpe diem!“ (iskoristi dan!). Nema druge nego duboko udahnuti, prihvatiti svjesno stvarnost, zagrliti svog malenog-velikog čovjeka i krenuti u nove pustolovine koje nam nosi današnji dan… A jedna od njih će definitivno biti sjesti s malcem za laptop i da sam sebi izabere novi krevet… A prolaznost vremena – znam da će me ponovno u nekom trenutku iznenaditi, zaskočiti. Ipak, nema straha sve dok se držim ove latinske dobre i svaki dan sam tu za malca i zajedno pokušavamo od svakog dana izvući najbolje… Naučiti nešto novo, mnogo se smijati i uz sve to dobro zabaviti. Jer… ima jedna stvar koja uvijek, ali uvijek prkosi prolaznosti vremena… zove se ljubav. Vrijeme može proći, možemo odrasti, ali ljubav utkanu u nas, sretne i radosne trenutke te sve naučeno i postignuto – prolaznost vremena nam ne može oduzeti… Gdje god da nas životni putevi odnesu, mi zauvijek nosimo sve ono dobro i pozitivno utkano u nas… A to se ništa ne može utkati bez prave, iskrene i ispravne ljubavi.
6.12.2017.
Crucix