„Kad srce pronađe put i jednom zauvik mir tu kraj tvojega nađe...“ – iz slušalica se čuje pjesma Harija Rončevića... Kavica, laptop i polako – prošlo je neko vrijeme od posljednjeg pisanja teksta... Nije lako vratiti se.
Zašto baš sad?
I dok se moji doma uredno čudom čude što mi sad bi odjednom pa da počnem pisati (i to sad dok već 3 dana bolesna), odgovor je svima isti: „Kad srce pronađe put“... Da pojasnim konkretnije: naime, ako je nešto dio tebe, poput u ovom mom slučaju pisanja, koliko god „blokirao“, ignorirao, ili pak jednostavno ne činio ništa po pitanju bavljenja time za što imaš talenat, kad tad će taj isti taj talenat ili vještina ili ono što voliš raditi (nazovite to kako želite) pronaći – tebe. E onda će uslijediti problem: nije lako vratiti se.
Izvor: 123rf.com
Nismo svi isti...
Ovdje se javlja i jedan drugi problem: naime, nismo svi isti. Npr.: netko će ponovno priliku prigrlit objeručke i pokušati, drugi će pak reći kako je vrijeme da prošlost ostane u prošlosti, treći objašnjavati raspored obaveza i čega sve ne, četvrti jednostavno – neće imati snage vratiti se, itd... Jer, nismo svi isti, a nije ni samopouzdanje kod svakoga isto niti je svačija priča ista... Ne osuđujte te ljude, molim vas. Pokušajte ih razumjeti umjesto toga. Dati im potporu i ohrabrenje koje će možda (nikad to ne možete unaprijed znati) značiti im onaj „prevag“ na vagi da se vrate svom talentu. Možda će se neki od vas zapitati kako netko može tek tako ignorirati ili rasipati ili što li već neki dar koji ima, a ne želi se više baviti time? Opet se vraćamo na raniji odgovor: ne osuđujte, nikad ne znate što se doista skriva u dubini duše te osobe i koja priča je u podlozi svega... Umjesto toga – pružite ruku, budite prijatelj, stijena, potpora. Jer... nikad ne znate – možda upravo zbog vaše bezrezervne potpore neka nova talentirana zvijezda poput umjetnika/sportaša/znanstvenika itd... zasja na nebu... A ukoliko se to dogodi – onaj ponos i sreću koju ćete i sami osjećati – e to je neprocjenjivo.
A što sad?
Ovaj dio je za sve one koje je vlastita nadarenost ponovno pronašla i koji se pitaju „a što sad s tim?“. Jedini odgovor je: sjedi, dobro razmisli. Put povratka nije jednostavan, ali je doista moguć. I ne, ne zavaravajte se time kako će vam budući da imate taj dar sve ići od ruke. Istina je: neće. Biti će trenutaka kada ćete željeti od svega jednostavno dići ruke i odustati, ali biti će trenutaka kada će vam se činiti kako možete „daleko dogurati“ s tim. Ipak, istina je kao i uvijek negdje u sredini. Ali, ako vam se na samu pomisao ponovnog povratka pisanju/slikanju/pjevanju/sportu ili čemu li već razvuče osmijeh od uha do uha i, svjesni kako pred vama nije lagan put, i dalje ste spremni učiniti koliko god možete kako biste se bavili onime što vas ispunjava i u čemu ste ne samo prosječni nego puno više od toga, vrlo vjerojatno je vrijeme da razmislite o povratku kao prvo samima sebi, a time i daru kojega imate. Za srce ne brinite – ono je u tom slučaju već pronašlo svoj put... I zapamtite – prvi korak je najteži – ostali su „samo teški“, ali – vrijedi, zar ne?
crucix