Ovaj put ćemo govoriti o naizgled sasvim dvije nespojive stvari – o sigurnoj vožnji i - PROPUHU, tom mitskom podmuklom ubojici s balkanskog poluotoka. Iako na prvu - sasvim dvije nespojive stvari, na drugu su već itekako spojive... Jer izuzetno dobro dočaravaju zablude naše svakodnevne...
Ne želim slona u autu!
OK, spremni, vrijeme je da krenemo autom do prvom shopping centra, jer malcu treba svašta nešto kupiti. Maleni uredno vezan u svojoj auto-sjedalici, vrijeme je za njegovu baku koja je sjela pored njega da se veže. Eee – tu počinju problemi... Da mi je netko rekao kako postoji toliko mnogo načina neispravnog vezanja pojasa u autu ili izbjegavanje istog, ne bih mu vjerovala - najiskrenije. Sve do danas. Danas sam povjerovala, dok sam vlastitim očima gledala cijeli rašomon… I da me pogrešno ne shvatite – ovdje se ne radi o neznanju, nego o čistom ignoriranju činjenice kako ispravno vezanje u autu spašava živote te kako se sve, uključujući i svakodnevnu torbu treba osigurati, kako u slučaju prometne nesreće ne bi postala projektil u autu koji bi ozlijedio suputnike. Dvogodišnjak bez pol riječi odavno već uredno svezan u svojoj auto-sjedalici, sjedi i zbunjeno gleda baku koja izvodi stotinu čudesa kako se ne bi slučajno vezala... Ma divno; na kraju mi je doista bilo dosta svega, samo sam odrješito rekla: „torba ide u prtljažnik, a ti se izvoli vezati ili ne ideš s nama – biraj!“ Ok, zavezat će se... Nisam još počela ni zahvaljivati u sebi – nastaje novi problem... Ne, vezat će se ona kako želi (pogrešno na xy načina), a ne kako treba... Već lagano zazivam sve anđele i svece upomoć ne bih li ju nekako urazumila... Ništa ni od toga... Uporna je u svojoj tvrdnji kako su pojasevi nepotrebni, a pogotovo stavljanje stvari u prtljažnik i osiguravanje istih... Uzalud objašnjavati kako u slučaju prometne nezgode čovjek od 80kg postaje pravi projektil koji, iako sada teži 80 kg, u slučaju sudara pri brzini od samo 50 kilometara na sat, teži više od tone, te koji vrlo lako može ozlijediti i sebe i sve oko sebe. Odgovor glasi: „Ajd' ti samo crnjakaš nešto i izmišljaš...“ Bože, daj mi snage...
Nakon pola sata nagovaranja i predavanja i općeg rašomona na parkingu, doista mi je bilo dosta svega. Mama mi je, poštujem ju i cijenim jako. Ali, kompromise oko sigurnosti u vožnji ne radim. Epilog je bio: „Ako ćeš ići s nama ulazi odmah u auto, ja te vežem kako spada i da nisi micala pojas jer ja ne želim u slučaju prometne „slona“ u autu!!!“ Napokon sjeda, vežem ju kak' spada, svi ostali već odavno vezani i čekaju da ovaj cirkus završi i da krenemo. Vežem i sebe, napokon krećemo...
Ilustracija: Vječita borba s propuhom i srdžba koju on izaziva...
Izvor: https://skrivenaistina.wordpress.com/2016/03/31/opasnosti-propuha-i-duznicko-ropstvo/propuh/
„Nevidljivi i tihi ubojica“!?
Krenuli, spustili prednje prozore na minut samo da se promijeni zrak u autu (na +28 C). Nije prošlo ni pet sekundi od spuštanja prozora – čuje se galama sa zadnjeg sjedala (ne, nije maleni): „Zaaatvaaaraaaj prozoreee PROPUUUUH JEEE!!!“ Ostao je moj zbunjeni blago-teleći pogled i mnogo upitnika iznad glave... Normalno objasnim samo neka pričeka koji minut da se 'izlufta' auto i podižemo prozore natrag... „Ne, to je PROPUH, on udara u glavu, od njega glava strada i sve živo!!!“ (sjetite se opet onog zbunjenog pogleda)... OK, uslijedilo je opisivanje tog čuvenog i strašnog propuha (za koji valjda nitko osim nas s Balkana nikad čuo nije da je toliko opasan) i svih njegovih 'nemjerljivih opasnih i strašnih' posljedica... I ne, nisam ni pokušavala pojasnit kako je to poput nekog izmišljenog lika koji je 'nevidljivi i tihi ubojica' samo kod nas... Znam da je ta 'bitka' unaprijed izgubljena... Sreća da se zrak u autu izmijenio, podignemo prozore i vozi dalje, inače bi predavanje i galama oko čuvenog propuha i dalje trajala…
Ipak, prerano sam se razveselila kako je cijelom rašomonu kraj – narednih dva sata sam dobila predavanje o 'tom strašnom propuhu'... Dođe mi nekad da ju pošaljem u Švedsku na tjedan dana, pa da tamo nauči i o sigurnosti u vožnji, ali i o mitu zvanom 'propuh'. Na žalost – ništa od toga...
Logika?
Gdje je u svemu tome logika? To se i ja nerijetko pitam. Nešto što je dokazano kako spašava živote – odbijaš. Drugo, što je u rangu mita – tebi je iznad zakona, iznad svega i slijepo se toga pridržavaš? Odgovor je – logike tu apsolutno nikakve nema... Jedino što postoji jesu zablude naše svakodnevne, a u tu grupu itekako spadaju i ova dva današnja primjera... Hoće li ljudi (i ako će!) ikad odustati od takvih razmišljanja, zabluda ili nazovite to kako god hoćete? Nisam sigurna. Za dobro svakoga od nas nadam se da hoće i to što prije, ali se svejedno bojim… Kako bi ono stari grešnik Nietzsche rekao: „Ništa ne može razuvjeriti narod od onoga u što on vjeruje bez razloga“!
18. 7. 2017. godine
Crucix