Često želimo promjene, ali smo vrlo rijetko uistinu spremni za iste …
Tko nije poželio u određenom trenutku svoga života biti netko drugi? Neka druga osoba, u nekom drugom gradu, mjestu, drugom kraju svijeta. Zar bolesnik na postelji ne želi biti netko u nekom drugom vremenu i svijetu, netko tko je bar zdrav? Zar nesretan ne želi biti netko drugi, netko tko je sretan? Zar čovjek kojemu u ratu polako sve nestaje i sve se raspada, dom, obitelj, zemlja ne bi poželio biti netko drugi, gdje rata nema? Koliko samo često čovjek razmišlja kad bi bio netko drugi život bi mu bio lakši, ugodniji, smisleniji, više ispunjen. Uvijek mu se tuđi život čini boljim od njegova vlastitog. Zašto uopće razmišljamo o životu drugih ljudi, zašto maštamo o drugačijem životu koji bi bio više ispunjen od života kojega sad živimo?
Jedan sasvim običan život
Postoji život kojega možemo nazvati običnim životom. To nije negativan život, to je svakodnevni život. Taj život živi najveći broj ljudi. Obični život se može promijeniti i to svi činimo. Obični život možemo promijeniti i trudimo se promijeniti ga koliko i kad možemo. Iako te promjene želimo zbog boljitka, ne ispadne uvijek prema promjenama koje napravimo. Taj život je kako se čini u našim rukama, imamo sposobnosti i načine da ga stvarno mijenjamo. Ne maštamo previše o običnom životu. I suviše je realan da bismo imali vremena maštati o njemu, ponekad je previše grub i surov prema nama i ubija u nama čak i želju da o njemu maštamo. Obični život je život kojemu se nekad bespomoćno prepuštamo ne zato što ga ne bismo mogli mijenjati, nego nemamo ili gubimo volju za tim.
Nikome nije do maštanja kad mu kredit visi za vratom, osim možda da banka preko noći čudesno propadne i nestane obveze da vraćamo kredit. Kada čovjek razmišlja o promijeni običnog života onda nije riječ o tome da bi se potpuno mijenjao s nekim drugim za svoj život. Mijenjao bi se možda kratko dok riješi probleme i poteškoće koje trenutno ima, ali ne bi dao apsolutno svoj obični život za nečiji drugi. Zanimljivo je kako kada čovjek razmišlja kako bi se na kratko mijenjao za tuđi život, često puta ima pred očima i u mislima konkretan život neke osobe u nekom konkretnom mjestu. Kada razmišljamo o promijeni običnog života s njegovim konkretnim problemima o zamijeni s nekim drugim smo često puta vrlo realni i prizemljeni.
Želja nije isto što i spremnost
Ali što kada razmišljamo dublje o dugotrajnoj promijeni života? Jesmo li stvarno spremni u potpunosti se odreći običnog života? Što ako bi pred nas bio postavljen takav zahtjev? Što ako bi bilo moguće trideset, četrdeset ili više desetljeća života početi ispočetka, ali ne na isti način nego u nekom nepoznatom mjestu, s nepoznatim ljudima, u nepoznatoj kulturi, s nepoznatim jezikom? Bi li se odrekli običnosti naše obitelji, prijatelja, jezika, mjesta i kulture? Bi li bi u napasti postupiti tako ako nam je obični život ponekad na duže staze ispunjen problemima. Bi li se uz naše probleme odrekli i naših svakodnevnih malih radosti, uspjeha i veselja?
Mi smo hrabri maštati o promijeni običnog, svakodnevnog života, ali u stvarnosti ako nismo pritisnuti zaista velikom mukom i tjeskobom nismo spremni olako se odlučiti na odbacivanje tog života jer korijeni tog običnog života nisu samo naši privatni, oni pripadaju i našoj obitelji, djeci, djedovima, bakama, našoj prošlosti. Iako nismo toga svjesni čak se i tome opiremo najveći dio života u kojem uživamo i koji nas čini sretnim jest obični, svakodnevni život i obični svakodnevni ljudi, ceste, ulice koje susrećemo i kroz koje prolazimo. Svejedno, to nije odgovor na pitanje zašto povremeno maštamo o nekom drugom životu, čak i u nekom drugom svijetu i na neki drugi način.
Postoji li odgovor na naše maštanje o nekom drugom životu? Maštamo li u prazno o nekom prelijepom mjestu gdje bismo živjeli ispunjeno i smisleno? I kada razmišljamo o smislenom životu stavljamo li rok trajanja takvom životu do sedamdeset ili osamdeset godina?
Maštanje o promijeni običnog života, onoga kojega susrećemo svako jutro, s kojim idemo na spavanje svaku večer nas podsjeća na jednu iskonsku skrivenu i duboku želju u nama. O njoj govorimo stidljivo, gotovo nekad sa sramom pred drugima jer iako skrivena duboko u nama, danas ju je gotovo teško razumjeti i o njoj govoriti. Naše maštanje o promijeni našeg običnog života nije samo želja da si osiguramo bolje materijalne i druge uvjete za život, naše maštanje o promijeni života nas podsjeća na skrivenu želju za vječnošću, životom koji bi bio ispunjen do kraja i tako unedogled bez roka trajanja.
U onim maštovitim slikama koje sklapamo o dalekim plažama, izlasku i zalasku sunca, prelijepim mjestima, dugim cestama i autoputovima, počiva donekle skrivena i nevidljiva želja za životom koji bi bio vječan, nešto poput vječnog uživanja na plaži gledajući vječni zalazak sunca koje zapravo nikad ne zalazi nego uvijek iznova nudi nam najljepši izlazak i zalazak koji možemo zamisliti.
Obični svakodnevni život je povremeno odbljesak naše želje za vječnim životom. Trenutci običnog svakodnevnog života u kojima na trenutak osjećamo radost, ispunjenost, su trenutci za koje pomislimo i maštamo kako bi bilo lijepo da mogu potrajati vječno. U tome je i vrijednost i važnost običnog i svakodnevnog života svakoga od nas. Taj život nosi sa sobom povremeno tragove i odbljeske vječnog života, i povremeno se uhvatimo baš u trenutku običnog života, u osmijehu, stisku ruke, pogledu kako razmišljamo o vječnosti i maštamo o nekom drugom životu, ne biti netko drugi u nekom drugom mjestu, ne živjeti nekom drugom svijetu. Maštamo o tome da budemo ono što jesmo sada u našem običnom životu, ali da taj osmijeh, pogled, stisak ruke, zagrljaj za koji znamo da će uskoro nestati, traje i traje ako je moguće vječno, a i mi zajedno s njim.
U Sarajevu, 04.05.2017.
O. J.