Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaNI ROB, NI GOSPODAR: JEDNAKOST KAO IZVORNI MOTIV LJUDSKE PRIRODE

NI ROB, NI GOSPODAR: JEDNAKOST KAO IZVORNI MOTIV LJUDSKE PRIRODE

Kooperativnost je izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom i vedrim duhom.

Jedna priča kaže kako je u čistilištu postojala sirota duša, koja je tu –zaglavljena već stoljećima- sumanuto, jedno te isto ponavljala: „Kad će moja pravda biti zadovoljena“!?

Sljubljenost uz vlastite ideje, svjetonazor, onaj vlastiti način igre; nesposobnost da se pogleda i shvati šire - čini od ljudi tragične i osamljene likove. „Nisam ja lud ovo … nisam ja lud ono, neću ovako, neću onako … ili će biti kako ja hoću ili neće biti nikako…“. Naravno, u ovakvim slučajevima najčešće i bude ono „nikako“!

Doduše, ne valja ni kad je ono posve obrnuto. Kad se drugi i njihove želje stave u potpunosti ispred sebe. Takve čak vreba i jedna posebna psihoza. U medicinskoj literaturi se spominje kao Kretschmer psihoza, a prije su je znali jednostavno zvati i psihozom dadilja i kućnih pomoćnica. Ono, kad netko stavi tuđu kuću ispred svoje, tuđu djecu ispred svoje djece, kad ga uspiju uvjeriti da je njegovo jedino pravo da sluša i izvršava tuđe zapovijedi … Eto, na kraju se nerijetko dogodi da takve osobe naprosto eksplodiraju. Postaju posve buntovne, agresivne, razdražljive, pakosne, neposlušne, paranoične … Kao da se sav onaj prirodni ljudski bunt i ponos u njima decenijama skupljao i nagomilavao, te na kraju poput vulkana eruptirao i zakrilio cjelokupnu perspektivnu.

Kooperativno = prirodno  

Puno toga uvijek iznova pokazuje kako je za čovjeka ipak najprirodnije kooperativno ponašanje. Ono, biti svjestan sebe, svog života, svojih želja i zahtjeva. Ali također, biti svjestan i svih tih tuđih života, njihovih perspektiva, želja i zahtjeva. Da bi smo ostvarili sve ono što želimo, uvijek će nam na tom putu biti potrebni i drugi ljudi, kao u ostalom i mi njima.

Ovdje zapravo govorimo o potrebi jedne životne ravnoteže koja se ne može uspostaviti samo jednim dekretom ili odlukom. Ovo se mora promišljati i nivelirati svakodnevno: što dugujem sebi, a što dugujem drugima. Iskrice i varnice će svakako povremeno biti neminovne. Često moramo podsjetiti druge što nam to duguju, no nemojmo se iznenaditi kad i oni nas sa svoje strane isto tako podsjete.

Evolucija Izvor(foto):123rf.com

Ljudsko ponašanje i vremenska skala

Danas se obično znanstveno uzima da je čovjek kao zasebna vrsta star tri i pol milijuna godina, premda neki istraživači nastoje to vrijeme još dodatno produljiti u dublju prošlost, većina ipak smatra da čovjekova prapovijest počinje s tzv. Australopitekom, našim dalekim pretkom koji se iz životinjskog carstva jasno izdvojio bipedalijom (uspravnim hodom na dvije noge) te upotrebom kamenih alata.

Zato, ako bi smo tih 3 i pol milijuna godina pokušali sagledati kao jedan jedini dan od 24 sata, dobili bi smo slijedeće: Homo sapiens se javlja poprilično kasno, tek oko 21 sat, a moderni čovjek poput nas (Homo sapiens sapiens) još i kasnije; najranije oko 23 sata i 6 minuta ili po drugom proračunu u 23 sata i 35 minuta. Složeniji oblici verbalnog, kao i najjednostavniji oblici religioznog i kulturnog izražavanja se javljaju u 23 sata i 43 minute. Stvaranje prvog viška proizvodnje kao i prelazak s lutalačkog na sjedalački način života događa se u „sudbonosnih“ 5 do 12. No, taj epohalni skok za čovjeka je značio i svojevrsni pad. Sve do tada, kroz duga 23 sata i 55 minuta, prvobitna zajednica je živjela u punom zajedništvu i jednakosti. Sredstva za proizvodnju su bila zajednička, a sve što bi se pribavilo, dijelilo bi se podjednako. S pojavom viškova, dolazi i do klasnog raslojavanja prvobitne zajednice. Pojedinci prisvajaju višak sredstava i proizvoda, te kroz institucionalno ropstvo sada to nastoje još više produbiti: kako svoju moć, tako i tuđu nemoć; a za cijelo ljudsko društvo postaje skoro pa normalno to da je netko „gore“, a netko „dolje“.

Premda do ovog raslojavanja dolazi još prije 11.000 godina, kako već rekosmo, na onoj sveobuhvatnoj skali čovjekovog prapovijesnog razvoja to je tek poprilično nedavnih 5 do 12. Stoga bi se s punim pravom dalo zaključiti kako nejednakost predstavlja tek sporadični eksces u dugoj historiji čovjeka i čovječanstva. Apsolutnu većinu tog vremena smo proveli u tijesnoj egzistencijalnoj jednakosti i zajedništvu, pri čemu je svakako postojala izvjesna hijerarhija životnog iskustva i časti, ali ne i hijerarhija robova i gospodara. Kooperativnost je jednostavno izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom, vedrim duhom te bistrim umom!

U Sarajevu, 15.IX.2018.

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 67 gostiju i nema članova online

Idi na vrh