Odmah u startu – ne, u naslovu teksta nisu pitanja za malu djecu u vrtiću nego zapravo ozbiljna osobna pitanja odraslih ljudi. Kažu da svatko do nas ima svoj životni put... I da neki „potroše“ svoje vrijeme ovdje i ne spoznaju ga, dok neki ipak shvate – prije ili kasnije, ovisi o samoj osobi...
Pitanja...
Je li to doista tako – ne znam, najiskrenije. Ali znam kako postoji u mnogima od nas pitanje „tko si doista ti? (tko sam doista ja?)“ I „tko doista želiš biti?“... Istina, rijetko kad dozvolimo takvim pitanjima da „iziđu“ na površinu svijesti... A još manje dozvolimo sami sebi da o tim pitanjima razmišljamo... Na žalost, živimo u takvom svijetu gdje se takva pitanja najčešće povezuju ne s osobnom potragom (kako bi trebalo) nego s nezadovoljstvom vlastitim životom... Ok, nerijetko bude i nezadovoljstva postojećim stanjem, ali... U svemu tome postoji ono veliko ALI – uvijek...
Noj...
Na našu veliku žalost i tragikomediju, većina nas i kad dođu vremena za takva pitanja pokreće obrambenu reakciju koju volim nazvati „sistem noj – zabij glavu u pijesak i čekaj dok te prođe“... Ali... je li to doista ispravan put? Neće li ono što brže-bolje „zatrpamo“ u nesvjesni dio nas kad tad opet izići na površinu? Zar ćemo doista cijeli život tako? Ili se pak uhvatiti u koštac sa samim sobom i pokušati pronaći odgovor na ta pitanja?
Idemo u konkretnu stvarnost
Prošla mnogo različitih gradova i država, različite škole završila, uvijek nešto unutar mene me tjeralo naprijed... Bavila se glazbom, teologijom, filozofijom, glazbom, psihologijom, novinarstvom, itd... Kao što sam ranije i pisala, nemirni duh se odavno smirio... Sad sam mama i supruga, imam dvije osobe koje su mi najvažnije u životu. Jesam li sretna? Veliko DA. Znam, neki će reći kako „tražim kruha iznad pogače“, ali... Kao što sam poodavno suprugu rekla – on ima posao koji voli, davno je sam sebi osobno odgovorio na pitanja iz naslova... Ja nisam. A odgovora na pitanja o poslu, čime se želim baviti, tko sam i tko želim doista biti (osim majka i supruga) nije bilo ni na vidiku. Na vidiku je bilo samo mnoštvo otežavajućih i obeshrabrujućih prepreka i okolnosti... Sve do sinoć... Sadašnje stanje: imam odgovore, imam nebrojeno prepreka, trenutačno sve skupa izgleda jako neizvedivo. I što sad…?
Zid...
OK, odgovorila na pitanja iz naslova, ali ujedno dobila i ogromni zid koji jednostavno čini nemogućim da se snovi ostvare... I ne samo da se čini nego doista jest nemoguće iz trenutačne pozicije gledano... I opet ima onaj ALI... Ipak ostaje nada kako ću nekim čudom ili što li već uspjeti... Jer – nekad davno mi je jedna osoba rekla: „ako nešto doista želiš svim srcem i ako je to doista za tebe, ma kako se činilo nemogućim, i nebo i zemlja će ti pomoći da se to i ostvari“... U istinitost toga sam se uvjerila, više puta... Možda uspije i sad... Možda sljedeće godine u ovo vrijeme budem radila na testiranju dječjih autosjedalica ili u nekoj od respektabilnih kompanija koje rade na proizvodnji istih... Znam, iznenadila sam vas ovim... Ali – to je ono što svim srcem želim raditi, ma koliko god to (i mojoj okolini) čudno zvučalo... Može čudno zvučati, ali samo iz razloga što se kod nas još uvijek ne posvećuje dovoljno pažnje pitanju sigurnosti djece u prometu. Svi znamo kako se vozi kod nas, u kakvim autima i po kakvim cestama, a mala djeca su dokazano vrlo nezaštićena na standardnim sjedištima u autu. Ok, možda nije potrebno ovdje da dalje objašnjavam svoju odluku, jer ono, kako netko mudro reče, ne trebamo se bojati ukoliko drugi ne razumiju naš put, jer taj put nije ni namijenjen njima nego nama. Da, možda je to i suština onog straha da konačno shvatimo tko smo… Bojimo se što će drugi reći, premda oni imaju svoje živote, baš kao što mi imamo samo naš osobni!
Umjesto zaključka...
Mnogi će se na kraju ovog teksta zapitati „i što sam dobila od odgovaranja na pitanja iz naslova ovog teksta ukoliko se želje ne ostvare?“ Da, uvijek postoji i mogućnost neuspjeha - jako dobro sam svjesna te činjenice... A onda će snovi samo ostati snovi i to je to, ali ja ću se ipak moći u svakom trenutku pogledati u ogledalo i samoj sebi odgovoriti na pitanje „tko sam?“ i na pitanje „tko želim biti?“. A to je također – neprocjenjivo :-)
16. 7. 2017. godine
Crucix