Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemePorodica i obiteljOpcenitoO vječnosti

O vječnosti

Poimanje vječnosti je prilično teško jer nemamo predstavu niti iskustvo o tome. Nastojimo to opisati određenim izrazima kao beskonačnost, bezvremenitost, nešto što je izvan prostora i vremena.

Vječnost za nas predstavlja poteškoću jer nemamo nikakvo opipljivo iskustvo vječnosti, što je, kako izgleda, kako se doživljava. Otprilike ako je možemo i zamisliti to je onda nekako i suviše apstraktno, odvojeno od svakodnevnog života s puno tehničkih riječi, izraza, logičkih operacija. Iz toga razloga vječnost se ne čini zanimljivom, zapravo ostavlja dojam dosade, vječnog stanja bez promjene. To je apstraktna, beživotna, dosadna vječnost o kojoj ne znamo ništa.

Ljudska vječnost

Možemo li govoriti o vječnosti na ljudski način? Moguće je i to prije svega jer možemo umjesto apstraktne vječnosti zamisliti svoj konkretan život kao jedan oblik vječnosti u odnosu na život drugih ljudi. Prosječni ljudski život manje više danas traje uzmimo otprilike između sedamdeset ili osamdeset godina. Tu i tamo susrećemo ljude koji žive i do stotinu godinu života. Što ako bi se našli u situaciji da nam netko ponudi trajanje života u razdoblju od pet stotina godina. Što ako bi nam netko ponudio život koji bi fizički trajao pet stotina godina gdje bi tek recimo u pet stotoj godini života počeli polako stariti, dok bi prethodnih četiri stotine godina to bio život življen punim plućima: u zdravlju, u radosti i u uspjesima? Što ako bi sada dok je 2017. godina mogli živjeti do 2517. godine plus još par desetljeća za propisno starenje? Kakva bi to bila prilika za život?

Tolike mogućnosti, tolike prilike, mogućnosti promjena, ponovnih iskustava, tolikih ljubavi, putovanja, prilika za naučiti tolike stvari i ispraviti tolike pogreške! Nevjerojatna ponuda, neponovljiva mogućnost! Tko je ne bi odmah objeručke prihvatio? Ne bi li to bio osjećaj kao da ću živjeti vječno, jer živjeti petsto godina u odnosu na sve druge koji žive maksimalno do osamdesete čini se kao tračak vječnosti. Ponuda je neodoljiva, otvara tolike mogućnosti daleko je veća od zgoditka na bilo kakvoj nagradnoj igri, živjeti petsto godina, od toga četiri stotine godina živjeti kao mlad, pun života, okružen isključivo, uspjehom, radošću, zadovoljstvom. Rijetko tko bi odbio takvu ponudu, zapravo nitko je ne bi odbio jer to je jedinstvena apsolutna ponuda života koja se ne odbija.

Međutim, ta ponuda imala bi i svoju drugu stranu, mogli bismo reći sivu, područje tamnih boja. Što će biti s našim roditeljima recimo u takvoj situaciji? Oni će živjeti standardni ljudski vijek i umrijeti. Mi ćemo ostati. Što će biti s našom djecom, našom braćom i sestrama, njihovom djecom? I oni će živjeti standardni ljudski vijek, a mi ćemo ostati. Što će biti s našim mjestom? I ono će se promijeniti, ljudi će se smjenjivati, neki umirati, novi se rađati, a mi ćemo ostati. Svijet će se mijenjati, razne promjene, nove države, nove granice, a mi ćemo ostati. Nakon petsto godina života što bi ostalo od onoga svijeta i od onih ljudi koje smo poznavali? Ne bi ostalo zapravo ništa, sve bi se toliko promijenilo i izmijenilo da bismo na kraju na svoj pet stoti rođendan slavili sami.

Infinity

Nije da ne bismo bili drugima zanimljivi; bili bi itekako … Medicina bi nas koristila za istraživanje, kako produljiti ljudski vijek. Ljudi bi nas možda čak i posjećivali tražeći od nas eliksir mladosti i odgovor na pitanje dugotrajnog života, naš grad i naša zemlja bi nas stavljali u turističku brošuru kao atrakciju koju se mora vidjeti, posjetiti, dodirnuti. Svi bi nas prepoznavali kao nešto neobično, nešto čudno, bili bismo fantastična pojava u svijetu gdje se umire nakon ili do osamdesete.

A mi? Koga bismo mi prepoznavali nakon petsto godina? Svi naši bližnji više nisu s nama, naše mjesto se potpuno izmijenilo, naša zemlja, pa i cijeli svijet do te mjere bi se promijenio da se više ne bismo ni osjećali da pripadamo tom svijetu, osim kao neka neobična turistička ponuda, neko neobično ljudsko biće koje je eto uspjelo doživjeti tolike godine. Možda smo na početku objeručke prihvatili tu ponudu da živimo tako dugo, možda smo postigli toliko toga kroz tih petsto godina, tolike uspjehe, zadovoljstva, nove spoznaje i znanja, no sada na svoj pet stoti rođendan zapravo proklinjemo onaj trenutak kad smo tu ponudu prihvatili jer sad smo sami i nitko ne razumije da smo sami. Baš poput filmskog „Highlandera“ – Connora MacLoada koji svoju vječnost doživljava kao nesnosnu nebesku kaznu zbog jednog teškog mladenačkog grijeha, te u nebo vapi da mu ista bude oduzeta. Zanimljivo, i papa Benedikt XVI. u svojoj „Eshatologiji“ kaže da vječnost nije zamisliva unutar okvira i iskustva ovozemaljskoga života. Nitko ne želi živjeti vječno ovako kako već živi. Stoga ona kršćansko-eshatološka vječnost nije isključivo kvantitativna kategorija nego prvenstveno kvalitativna: Da bi vječnost imala smisla, to mora biti jedna sasvim drugačija egzistencija, iz naše sadašnje perspektive potpuno nepoznata i nezamisliva.

Umjesto zaključka

I na ovakav način razmišljajući o vječnosti kao dugom životu u odnosu na život drugih ljudi ima nešto što ne bismo željeli i zbog čega nam se vječnost čini strašnom. Ne želimo vječnost u kojoj bi mogli ostati sami. Bilo da je možemo zamisliti ili ne možemo strah nas je razmišljati da bismo u njoj bili bez drugih te prepušteni sami sebi, bilo „samo“ pet stotina godina, bilo čitavu vječnost!

U Sarajevu, 14.05.2017.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 197 gostiju i nema članova online

Idi na vrh