„Kada si se rodio, svi su se smijali, ti si plakao. Živi tako da kad odeš, svi plaču, a ti se smiješ.“
Sve velike svjetske religije govore o životu nakon smrti. Kod nekih je to raj/pakao/čistilište, kod drugih reinkarnacija ili nešto treće. Ne umanjujući važnost pitanja „ima li života nakon smrti“ želimo naglasiti i ono drugo prevažno pitanje: „Ima li života prije smrti“?
Pitanja bez odgovora...
Jučer smo bili, sutra ćemo tek biti, samo danas uistinu jesmo! Naime, istina je kako je naše bivstvovanje temeljeno na sadašnjosti. Ali, također je istina da se nitko nije vratio iz mrtvih kako bi nam rekao je li nas što čeka kasnije... Što će na kraju biti, to spada u domenu osobnih uvjerenja, odnosno, vjere.
Mnogo je onih koji na zalasku života kažu „da sam barem učinio ovo, bio bolji prema drugima, više proputovao, provodio više vremena s obitelji“, itd. Mora li to sve biti tako? Moramo li tek na koncu života uvidjeti naše pogreške bez ikakve mogućnosti da ih tada promijenimo, jer je to već tad odavno izgubljeno vrijeme... Zašto ne može drugačije? Može li?
Odgovore na gore postavljena pitanja nemam. Postavljam ih i sama svakodnevno...
Vrijeme ne možemo vratiti
Utrka za novcima kojih većini kronično nedostaje, utrka s vremenom kojeg također kronično nema, utrka s ovim, onim... i tako iz dana u dan. Da, sve dok se jedno jutro ne probudimo i shvatimo da su naši maleni već odavno veliki, a naši roditelji postali starci koji trebaju našu pomoć. I nije nam jasno apsolutno ništa – kad i gdje je nestalo vrijeme? Kad su mladi odrasli, a naši roditelji postali jako stari? Gdje je pobjeglo svo to vrijeme? I zašto i kako se dogodilo da nismo bili dio toga? Ček malo, tko nam je uzeo svo to vrijeme, gdje smo mi bili tada? Odgovor – život nam je „uzeo“ to vrijeme koje bespoštedno curi. Vrijeme koje sada više ne možemo vratiti, propušteno ne možemo nadoknaditi. I nakon svega toga – ostaje tuga i praznina...
Život je prekratak
Upravo dok ovo pišem, moj maleni se igra s legićima, na žalost taj dio sam propustila. Ali, ne želim propustiti i igru u parku, na dječjem igralištu. Jer... Vrijeme bespoštedno curi, a ja ne želim propustiti njegov zvonki smijeh, sretne oči i sva nova postignuća i prijateljstva i novootkrivene svjetove. Ima li života kasnije ili ne – tko zna? To ćemo valjda nekad saznati kad ta budućnost postane naša sadašnjost. A do tada – život je prekratak za „mozganje“ uz laptop, tu su dragi ljudi koji čekaju da završim s ovim tekstom i pridružim im se u smijehu, zabavi i igri. Jer – jednom se živi, a ako se već živi, onda neka to bude „punim plućima“. Ne želim da se na zalasku života kajem zašto nisam učinila ovo/ono, bila tu/ondje, itd... Živim sada, „punim plućima“, s ljudima koje volim i koji mene vole. A što li će biti nakon smrti – tko to zna, to ćemo valjda saznati kad dođe vrijeme. Ipak ima sada mnogo važnijih stvari od toga. Ali, za svaki slučaj, držim se one uzrečice: „Kada si se rodio, svi su se smijali, ti si plakao. Živi tako da kad odeš, svi plaču, a ti se smiješ.“
4.7.2017.
Crucix