Kavica u šalici, slušalice na ušima i jedna jako draga pjesma... Savršeno. Pjesma koju kad čujem, pa da sam ne znam gdje, uvijek je za mog supruga. Za njega - ljubav života mog. Da, ja imam jako mnogo sreće – imam ljubav života svog a sad imam i malenog zvrka koji ima svu našu ljubav i pažnju. Heh... a da mi je netko prije 4-5 godina rekao da će biti ovako, nazvala bih ga ili ju ludom i to jako jako ludom...
„Nemirni duh“
Znate one ljude za koje se kaže da su „nemirnog duha“? E to bi bio jako dobar opis autora ovih redaka... Srce je vuklo uvijek ka mjestu gdje sam sada, a nikad nisam znala zašto... Smiraja nije bilo, nije ga ni moglo biti, nisam bila sretna gdje god bih bila duže od mjesec dana... A ljubav... u ljubav iskrenu, pravu – ne, nisam vjerovala. To su bile neke bajke ili filmski scenariji... Nešto što u realnom životu nije moguće.
Zatrpavanje poslom, fakultetom – donekle je upalilo. Donekle – dok se sve nije urušilo kao kula od karata. Bila na vrhu, bila na dnu, bila negdje u sredini – opet iznutra nije bilo dobro, srce je vuklo kamo je željelo. Jednostavno, džabe je bilo sve. Srce se ne može smiriti kad mi to želimo... Još je veća muka kad ne znamo što tražimo pa onda tražimo i na (za vlastite pojmove) najluđim mjestima... Ali opet uzalud...
Početi od sebe
U nekom trenutku sav slomljen, uhvatiš samoga sebe kako u gluho doba noći preklinješ Boga samo da nađeš to što bi trebao tražiti... I tako par mjeseci...
Potom je uslijedio pravi životni brodolom. E tada zastaneš, shvatiš da je krajnje vrijeme da se sam sebi posvetiš i ako već nije upalilo ni slušanje razuma ni savjeta prijatelja, ostalo je da poslušaš još – srce. Tako je i bilo – autobusna karta u jednom pravcu kupljena i definitivni odlazak. Po dolasku je trebalo početi sve ispočetka, kako raditi na sebi tako i na vlastitom životu. I upalilo je... Onog trenutka kad se poslože sve „kockice“ unutar tebe i kad si doista spreman, onda i upoznaš LJUBAV. I to još neko vrijeme ne znaš, ali ipak saznaš onog trenutka kad više ne možeš zamisliti život bez njega/nje.
„Ti znaš“
Ako je osoba doista prava, onda se sazna, najprije iz jedne naizgled mnogima „beznačajne“ stvari – kad pogledate u njegove ili njezine oči, znati ćete. I jedno i drugo ćete znati. I moći ćete samo reći jedno drugome „ti znaš“. Jer, oči su ogledalo duše... U njima jako dobro možete vidjeti ljubav. I u vašim očima se jako dobro može vidjeti ljubav. Ona prava, iskrena, trajna. Unutar naših vjenčanih prstena ugravirane su upravo te dvije riječi... „Ti znaš“... Naizgled jednostavne, ali oni koji su me do ovih redaka skužili, znati će jako dobro o čemu pišem. Riječi koje znače sve...
Sigurna luka
„Nemirni duh“ s početka ove priče više odavno nije nemiran... Srce je našlo mir čim sam upoznala supruga. Lijepo je naći smiraj... I još ljepše je kad je taj smiraj osoba kojoj u očima uvijek kad ju pogledaš možeš vidjeti onu pravu, iskrenu, snažnu i trajnu te bezuvjetnu ljubav... I ne, nemojte očekivati „svemirsku“ ili „filmsku“ ljubav... Očekujte i tražite ljubav o kojoj pišem. To je ljubav koja svladava sve teške trenutke, gdje iz svih teških stvari koje vam život donese ne samo da se borite zajedno nego i izlazite zajedno kao pobjednici nad tim bitkama i to još snažniji i povezaniji... I još nešto – naravno da će tu i tam' biti uvijek trzavica, ali one se brzo izglade. Jer, prava ljubav nikad ne prestaje. Kada nađete, tada ćete i sami moći vidjeti ljubav u drugom paru očiju a i on/ona će moći isto vidjeti i u vašima. I tada ćete i sami moći reći: „Ti znaš“...
9.6.2017.
Crucix