Tajanstvenost žene, nemogućnost muškarca da je do kraja shvati, ali i ženina usmjerenost na muškarca kao jedino biće koje je svjesno te tajne kao da govori i progovara isto tako i o samom Bogu koji je Tajna. Tko zna da se Adam ranije probudio, ali se pri tome pravio da spava te da je kradomice slušao što Bog i Eva šapuću u hladu rajskog vrta … što bi Adam saznao, znao i spoznao ne samo o Evi, nego i o Bogu?
Nešto što je tajanstveno i nama nepoznato obično nas privlači ali nas i plaši. Teško nam je objasniti tu mješavinu osjećaja kad se nađemo pred onim što je tajanstveno. Želimo to dodirnuti, iskusiti i vidjeti, ali u isto vrijeme pred tajnom drhtimo. Prema biblijskom izvještaju stvaranja Bog je pustio san na Adama dok je stvarao ženu. Kad se Adam probudio pred njim je stajala žena, Eva, meso od njegova mesa i krv njegove krvi - o čemu govori simbolika rebra. Zašto je Bog pustio na Adama san?
Je li zato što Bog nije bio dovoljno moćan da spriječi bol koju bi Adam osjetio dok mu Bog vadi rebro bez anestezije? Bi li Adam u trenutku boli zaiskao od Boga da prestane? Što ako bi Bog rekao Adamu dok je budan i u boli da tako mora biti jer to je jedini način da Adam shvati cijenu i važnost bića kojega Bog želi stvoriti? I što ako bi Adam ipak odustao zbog straha od boli i rekao Bogu da to ne čini? Ne bi osjetio bol zbog gubitka rebra, ali bol koju bi osjećao zbog „praznog“ raja bez Eve sigurno bi bila daleko jača i razornija.
Adamov san se ne mora gledati kao slika u kojoj Adam od straha da će ga boljeti zahvat ne dopušta Bogu da uzme rebro da bi stvorio Evu. Adamov san može se gledati i drugačije. Dok je Adam spavao Bog je stvarao ženu. O čemu su Bog i Eva razgovarali, što joj je Bog rekao i što je Eva rekla Njemu?
Bog i Eva kao dva zavjerenika nešto razgovaraju dok Adam spava. Bog se smješka, gleda je s puno ljubavi i Eva gleda Boga uzvraća osmijeh, okreće se prema Adamu i sa zanimanjem i radoznalošću gleda Adama. Bog svoj pogled usmjerava na Adama i promatra ga kao i Evu s puno ljubavi. Eva se zabrinuto okreće prema Bogu i upitno ga gleda. Međutim, Bog se samo nasmiješi i nestane.
Eva stoji sama osvrće se oko sebe, vidi prirodu, svijet, ali njen pogled bez obzira na sve ljepote koje ju okružuju ponovo se vraća Adamu. I ponovno ga promatra … ovaj put pažljivije. Gleda njegove crte lica, kosu, ruke, tijelo. Adam se budi uspravlja se i gleda oko sebe još pospan od sna kojega je Bog pustio na njega. Okrene se prema Evi. Gleda u nju, Eva mu uzvraća pogled. Smiješe se jedno drugom, iako ne govore razumiju se, kao da se u njihovom pogledu i njihovom osmijehu Bog smiješi samom sebi i svojoj kreativnosti. Međutim, Adam ne zna što su Bog i Eva razgovarali dok je on spavao. Stoga gleda Evu kao neku tajnu, misteriozno biće, koje premda isto kao i on, ipak se jako razlikuje od njega.
U odnosu između Adama i Eve zrcali se odnos muškarca i žene, kad jedno drugo štite, vole, ljube i poštuju, Bog se smije svojoj kreativnosti, jako je zadovoljan onim što je stvorio. U odnosu muškarca i žene skriva se i ono što muškarac nikada neće moći odgonetnuti do kraja, a to je o čemu su Eva i Bog razgovarali dok je on spavao? Odnosno, pitanje se tiče ženine tajnovitosti … što to ona krije u svom srcu, svojim mislima, što skriva svojim osjećajima i suzama?
S druge strane nijedno biće na svijetu osim muškarca nije sposobno uvidjeti da je žena tajnovita pojava još od samog stvaranja. Samo muškarac osjeća njezinu tajnovitost i žena je svjesna da je muškarac jedino biće koje je sposobno pristupiti joj kao tajni, zato i Eva nakon što joj pogled odluta po cijelom stvorenom svijetu svoj pogled vraća na Adama, kao da predosjeća da će Adam jedini razumjeti tko je ona.
Tajnovitost žene ne može se odgonetnuti, ona za muškarca ostaje enigma, ali i ona sama je na neki način „osuđena“ na muškarca kroz tu tajnovitost jer tko će joj drugi reći kako je ona tajna i misterij, nitko drugi osim muškarca ne govori njezinim jezikom. Tajnovitost žene se pojavljuje u nevjerojatno mnogo situacija i događaja, njezinom osmijehu, hodu, odijevanju, majčinstvu, nemoći, strpljenju, žrtvi, načinu na koji govori, dok pleše, dok plače, dok se svađa, dok grli dijete, dok drži za ruku svoga muža.
Jer Adam ne zna o čemu su Eva i Bog razgovarali dok je on spavao, nijedan današnji „Adam“ nikada ne može do kraja shvatiti tajnovitost svoje „Eve“. Adamov san prenio se ili se bar trebao prenijeti na sve muškarce kao pitanje o tome tko je žena koja stoji pred njim, koja s njim živi, koja s njim izlazi, koju drži za ruku, koja miluje njihovo zajedničko dijete?
Tajanstvenost žene, nemogućnost muškarca da je do kraja shvati, ali i ženina usmjerenost na muškarca kao jedino biće koje je svjesno te tajne kao da govori i progovara isto tako i o samom Bogu koji je Tajna. Tko zna da se Adam ranije probudio, ali se pri tome pravio da spava te da je kradomice slušao što Bog i Eva šapuću u hladu rajskog vrta … što bi Adam saznao, znao i spoznao ne samo o Evi, nego i o Bogu?
Možda bi se razočarao, možda ne bi, ali Adam je spavao. O čemu su Bog i Eva razgovarali, zar ne bismo voljeli znati o čemu se vodio taj razgovor između njih dvoje? Itekako bismo voljeli znati, možda bismo dali toliko toga da smo mogli čuti razgovor Boga i Eve, možda bismo otkrili tako sve Evine skrivene tajne, misli i želje, možda bismo time otkrili i tajne svake i svih žena i ne bi bilo tako teško s njima komunicirati.
U kršćanskoj slici o Bogu, Bog se pojavljuje kao Ljubav. Nisu razgovarali samo Bog i Eva, nego Vječna Ljubav i Eva, a to je onda mogao biti jedan drugačiji razgovor. Vječna Ljubav u razgovoru sa Evom uprla je svoj pogled u muškarca koji je mirno spavao. Eva je skrenula pogled na muškarca promatrajući ga sa znatiželjom i radoznalošću.
Kad je Eva skrenula pogled prema Vječnoj Ljubavi da je upita što i kako dalje činiti, Vječna Ljubav se povukla i skrila u sjenu raja. Gledajući bespomoćno okolo sebe Eva je promatrala svijet, svemir tragajući pogledom za Vječnom Ljubavlju koja je tako iznenada nestala. Ali jedini znak koji joj je Vječna Ljubav dala bio je pogled usmjeren na Adama koji je mirno spavao.
U tom trenutku Adam se budi i gleda Evu, a Eva uzvraća pogled. I tu u tom pogledu dok Adam gleda tajnu pred sobom, dotle Eva znatiželjno, radoznalo i čeznutljivo u Adamovu pogledu traži pogled Vječne Ljubavi koja se neopazice skrila u raju i gledala ih oboje. U tajnovitosti Eve skrivalo se nešto što Adam nije shvaćao niti razumio ali ga je privlačilo, a u Adamovu pogledu skrivalo se nešto što je budilo Evinu radoznalost, znatiželju i čežnju. Skrivala se Vječna Ljubav koja ih je oboje stvorila i darovala jedno drugom, kada muškarac promatra ženu kao tajnu i kada žena u pogledu muškarca radoznalo i znatiželjno vidi i spoznaje čežnju, rađa se ljubav između njih dvoje, koja je odsjaj Vječne Ljubavi koja još uvijek u raju strpljivo čeka da se Adam i Eva vrate svojoj Vječnoj Ljubavi. Možda onda Bog razgovara sa Adamom i otkrije mu o čemu su On i Eva razgovarali dok je spavao, a do povratka kući u vječnost ostaje i „Adamu“ i „Evi“ da stoje pred tajnom koja ih snažno i privlači, ali i plaši, a zove se ljubav.
U Sarajevu, 31.05.2017.
O. J.