Nalazite se ovdje: NaslovnicaProzaRAZGOVOR O ČOVJEKU (RAZGOVOR O PAKLU – II. dio)

RAZGOVOR O ČOVJEKU (RAZGOVOR O PAKLU – II. dio)

"Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom."

- Jesi li ikada razmišljao kako je biti čovjekom? Jesi li ikada došao u napast postati čovjek kad bi to bilo moguće, zamijeniti se s njim? Nisi li bio u napasti imati mogućnost pobuniti se protiv Tvorca i proći nekažnjen ili napraviti neko veliko zlo i onda Tvorcu reći direktno u lice da si to napravio jer znaš da postoji, ali Ga se ne bojiš jer je Tvorac nesposoban pobijediti samog sebe i dati prednost pravednosti, a ne ljubavi? Mlađi đavao je to izgovorio više sebi u bradu, razmišljajući naglas nego kao pitanje. Velika čaša bila je puna do vrha crnog vina i od svih poroka koje je imao mlađi đavao je smatrao da mu je jedini porok neograničeno uživanje u dobrim i kvalitetnim crnim vinima. A podrum starijeg đavla bio ih je pun. Vina iz svih stoljeća, razdoblja i krajeva svijeta. Mlađi đavao je volio taj alkoholni globus i rado bi se prije nego se nađu u radnoj sobi zavukao u podrum istražujući koje bi vino bilo najbolje za noć koja je pred njima. Nije mogao pogriješiti jer su sva vina bila izuzetna.

- Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom. No, ne bih želio čovjekovu svijest, volio bih biti čovjekom ali zadržati inteligenciju đavla. Čovjekova svijest o Tvorcu je prošla kroz različite prilagodbe i preinake do mjere da čovjek Tvorca više i ne smatra postojećim. Ali ja znam da postoji, bio sam svjedokom pobune, svjedokom Adamovog i Evinog pada, svjedokom Abelova ubojstva. Sve sam to vidio. Toliko sam zavidio čovjeku jer je sve to učinio, a Tvorac nije ni prstom maknuo osim što je to bijedno stvorenje još više ljubio i pozivao da se vrati. Samo jedan trenutak biti čovjekom i svojom đavolskom pameću unijeti se Tvorcu u lice i reći mu ne volim te, ne želim te, mrzim te a da pri tom On ne samo da ne može učiniti ništa, nego me pri tom još više ljubi. Kakvo bi to bilo iskustvo, poslije toga mirno bih prihvatio osudu kojom bi me Tvorac osudio na vječno ništavilo i nepostojanje. Oduvijek sam želio biti čovjekom. Sjećam se onog francuskog filozofa Pascala koji je za čovjeka rekao da je trska, ali trska koja misli. Svu svoju snagu, moć, inteligenciju, časti, i sam bih pakao dao da propadne da mogu samo jedan trenutak biti trska koja misli da Tvorcu pokažem koliko ga mrzim, a da Tvorac ne može ili ne želi učiniti ništa. Kad razmišljam o tome uvijek mislim kako mi đavli pogrešno mislimo kao i oni drugi anđeli -s one strane- u raju, da smo uzvišeniji i bolji i jači i časniji. Ali poslije Tvorca po uzvišenosti slijedi čovjek, a ne mi. Jer ja bih htio biti čovjekom iako sam od njega inteligentniji, no u svojoj profesionalnoj karijeri nisam susreo čovjeka koji želi biti đavao, odnosno biti ja. Stariji đavao otpuhne dim cigarete prema stropu i uvuče se dublje u crni kožni naslonjač škiljeći prema svjetlu noćne lampe u kutu sobe.

- Ja sam relativno mlad ali kad ste se na početku pobunili, nije bilo čovjeka, bili ste samo vi i Tvorac? Vjerujem da ste znali kako je bilo nemoguće zauzeti mjesto Tvorca bez borbe s Njim, ali i borba protiv Njega bila je unaprijed osuđena na propast. Njega je nemoguće pobijediti. Mene je uvijek zanimalo, ali Glavni nikad o tome nije htio govoriti, nikada zašto ste se uopće pobunili na kraju krajeva? Uživali ste u ljubavi, bili okupani svjetlom, bili ste najčasniji, stajali pred Njegovim licem pa Glavni je držao svjetlo kojim je slava Tvorca osvjetljavala nepregledna prostranstva svemira. Sad svi ispaštamo zbog neuspjelog „državnog udara“ na prijestolje koje je ionako bilo nemoguće osvojiti. Ti si bio tu, znaš sve kako je počelo. Mlađi đavao otpije dobar gutljaj vina uz pomalo nepristojan uzdah zadovoljstva i zainteresirano se zagleda u starijeg đavla.

- Sve je počelo kada je Tvorac u svom planu predvidio stvaranje nekog stvorenja koje bi smjestio u svemir. Naravno u početku se nismo bunili. Razmišljali smo o tom stvorenju kao o nekoj vrsti životinje, nekoj nižoj vrsti materije koja neće ništa posebno raditi nego samo jesti i umirati. Stvar je bila i u tome što Tvorac nije predvidio taj plan kao nešto što se mora i bez čega se ne može. Plan je više bio kao jedna vrsta grubog nacrta pa ako se Tvorcu bude dalo raditi dalje na tome. Sve je ostalo u okvirima Njegove slobode da eventualno ostvari taj plan. Međutim, jedna grupa okupljena oko Glavnog mislila je da je taj plan takav da ga Tvorac mora napraviti i da nema drugog izbora. I to nije bio toliki problem. Pravi problem je nastao kad se otkrilo da Tvorac namjerava tom stvorenju dati dio svoje božanske iskre, a ta iskra u tom stvorenju trebala je to stvorenje voditi tako da ono razmišlja, govori, stvara, općenito da bude poput nas. Tvorac je to nazvao dušom, neki njihovi teolozi su to nazvali imago Dei. Mi smo to doživjeli kao napad na naše povlastice i povlašten položaj kod Tvorca. Tvorac je smirivao situaciju govoreći kako se ne trebamo brinuti jer će biti mjesta za sve pogotovo što se tiče Njegove ljubavi. Ali već je bilo prekasno. Sam dan pobune bio je užasan. Srdžba i pravednost kojom je Tvorac reagirao na našu pobunu do te nas je mjere paralizirala da smo morali skloniti se u jedan mračni prostor gdje njegov pogled nema toliku moć. Izgradili smo pakao. Kada je konačno stvorio to stvorenje i nazvao ga čovjekom i dao mu dio naših privilegija kao što je bila besmrtnost, nismo se mogli držati po strani. Stvorili smo razdor između Tvorca i čovjeka misleći da je Tvorac time konačno shvatio pogrešku koju je napravio stvarajući do bijedno stvorenje. Ono što nas je posebno zaboljelo jest što mu je dao slobodu koju je nama oduzeo. Jer mi ne možemo ništa drugo nego buniti se protiv Njega. Ali to stvorenje i može i ne mora. Stvar se naravno kasnije pretvorila u pravu pravcatu katastrofu s onim Židovom iz Nazareta za kojeg se na kraju ispostavilo da nije obični Židov, nego Tvorčev Sin. Iako sam predosjećao da je taj Židov čudan, Glavni je odbio moje zabrinutosti kao posljedicu strahova koji su se u mene uvukli još od pobune. Stariji đavao ugasi cigaretu i prekriži ruke. Zamišljeno uzdahne i nastavi gledati vani u polumrak.

Smak svijeta Izvor (foto): 123rf.com

- Vidiš nisam to znao i nisam tako o tome razmišljao. Informacije koje sam pronašao u paklu u glavnoj knjižnici prilično škrto o tome govore, a čovjeka i ne spominju. Na kraju ispada da se pobuna dogodila zbog čovjeka, a ne zbog toga što je Glavni htio zauzeti mjesto Tvorca i njegov tron. Ali ako u tom trenutku čovjeka nije bilo i nije bilo obvezno za Tvorca da ga stvori nije mi jasno tko je bio tako kratkovidan i naveo ostale da se pobune. Pogotovo kako kažeš ako je Tvorac obećao da će biti mjesta za sve, a obojica znamo da se Tvorac drži svoje riječi i svojih obećanja. Pobuna je bila nepotrebna i na kraju nas je dovela u takav položaj da razmišljamo o tome kako bismo unatoč svojoj inteligenciji i časti mi sami htjeli biti ljudima. Kakvo poniženje!!! Mlađi đavao žustro skloni pramen crne kose koji mu je već neko vrijeme smetao padajući na čelo.

- Teško je to razumjeti. Pobuna se dogodila i nije se dogodila radi čovjeka. Ovo ne smiješ nikada i nikome reći. Jer ako se za ovo sazna ti i ja smo gotovi. Mislim da je Glavni zabrljao cijelu stvar jer mu nije bilo dovoljno stajati pred Tvorčevim licem i od njegova svjetla nositi svjetlo u sve kutke svemira. Glavni je htio biti to lice koje svijetli, htio je biti Tvorac. Da stvar bude gora Tvorac ga je ljubio više nego nas ostale. Kada je Tvorac iznio plan o stvaranju čovjeka Glavni je to vidio kao priliku za napad. Nama ostalima je prenio informacije, ali je prešutio glavnu stvar koju mu je Tvorac rekao. Jer Tvorac mu je rekao da što se tiče ljubavi ne treba brinuti on će zadržati svoje mjesto jer je Tvorac što se tiče ljubavi neizmjeran. I sam sam to osjetio nekoliko puta prije pobune. Međutim, Glavni je prešutio tu najvažniju stvar i nešto nemušto ispričao o novom stvorenju koje će Tvorac ljubiti više nego nas i kojemu će tvorac dati dva dara koja donekle pripadaju nama: besmrtnost i dušu. Kasnije je Tvorac da nam jednostavno napakosti iz čiste ljubavi tome bijednom stvoru dao i slobodu. Glavni je također prešutio da je Tvorac taj plan planirao ali nije ga još odlučio provesti, dakle bio je slobodan u tome i bilo je još vremena za pregovore oko stvaranja čovjeka što mu dati i koje mu darove dati. Glavni je rekao da je plan postojao od vječnosti i da je nužan i da mu je Tvorac rekao da ne može drugačije. Ispada da je pobuna nastala zbog čovjeka, ali mi smo zabrljali stvar i sve upropastili. Pogledaj nas sad. Osuđeni vječno gledati u neizmjernu ljubav Tvorca kojoj smo rekli ne i od koje se skrivamo u sjenama pakla da nas ne vidi. Tako je naš pakao i nastao. Onog trenutka kad je Glavni shvatio da smo neizmjernoj ljubavi Tvorca rekli „NE“ iako nismo zato imali razloga i da ćemo toga biti svjesni kroz cijelo svoje postojanje nastupio je osjećaj takve muke da je od naših muka nastao pakao kao vječni podsjetnik na ono što smo učinili. Stariji đavao je izgledao pomalo sjetno i tužno ili se to odsjaj noćne lampe svojim sjenama i svjetlom igrao s njegovim licem. Mlađi đavao nije bio siguran i nije se usuđivao pitati ga.

 - I što sad s čovjekom? Nesvjestan je koliko znači Tvorcu. Ne zanima ga ono što mu Tvorac nudi. Današnji čovjek se ponaša kao da Tvorca nikad nije ni bilo. Živi, razmišlja, promišlja, domišlja, govori, piše, stvara kao da nije stvoren i ne duguje Tvorcu apsolutno ništa za to što postoji. Da smo mi upola tako oholi kao čovjek, Tvorac od nas ne bi ostavio ni iskru da postoji. I nejasno mi je zašto je Tvorac sve to napravio. Stvorio čovjeka koji ga je izdao, ostavio i koji danas razmišlja i radi uvjeren da Tvorca nema i da ne postoji. Od čovjeka Tvorac nema apsolutno nikakve koristi i kako stvari odmiču prema budućnosti sve mi je manje jasno kakvu je korist od njega mislio imati? Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše ovaj put zadržavajući uzdah zadovoljstva zbog dobrog vina u malo tišem i primjerenijem tonu.

- Ne znam. I meni koji sam bio na početku pobune koji sam od samog početka desna ruka i oslonac Glavnom nije jasno što je Tvorac htio i što je naumio s čovjekom? Čak i Glavni o tome ništa ne zna što bi rekao, ali se odavno prestao time i baviti. Smatra da je čovjek ionako izabrao biti sam na svijetu bez Tvorca, bez nas, bez pakla, bez raja, bez vječnosti… Ono što Glavnom nekad smeta jest što čovjek zna biti gori od nas, a onda zato optužuje Tvorca da je kriv, Tvorca za kojeg ne vjeruje da više uopće postoji. Glavni to smatra apsurdom i to ga najviše nervira kod čovjeka. Zato svakoj duši koja dolazi u pakao prvo pokaže svjetlo u daljini koje se pomalo nazire iz pakla i na sav glas iskritizira dušu što je činila sve što je htjela i kako je htjela inzistirajući na tome kako nema nikakvog Tvorca. I uvijek se čudi ljudskoj gluposti i kratkovidnosti kad kaže da Tvorca nema. I tu vidi koliko smo pametniji od čovjeka, ali i potpuno bespomoćni. Jer mi znamo crno na bijelo da Tvorac postoji, ali čovjek više ni nama ne vjeruje kad govorimo o svom strahu od njegove srdžbe i svojoj mržnji prema Njegovoj ljubavi. Glavnom su te duše najgore. Najradije bi ih izbacio iz pakla jer se cijelo vrijeme po paklu čude ne samo da Tvorac postoji, nego i da postoji i on i pakao i mi. Glavni nekad bude toliko ljut da se nekad sam pojavi pred čovjekom da mu skrene pozornost na postojanje Tvorca i njegove srdžbe. Ali daleko najvećom ljudskom glupošću smatra kada o Židovu iz Nazareta govore kao o opsjenaru i luđaku, jer barem kako to Glavni vidi ne moraš biti previše potkovan da uvidiš da je jedini način da Tvorac pokaže što namjerava s čovjekom tako da postane čovjekom. A to da u ljudskoj koži za njih umre i uskrsne Glavni nikada neće moći probaviti kako treba. Jer Židov iz Nazareta za nas ne bi trebao ni umrijeti, ma ne bi trebao napraviti ništa, mi bi za njega umrli, samo da nam na trenutak dopusti da vidimo ponovo lice Tvorca.

- Zato mladi prijatelju kada je riječ o čovjeku nitko živ ne zna što on hoće i kuda ide. Tvorac sigurno zna, Židov iz Nazareta pogotovo. Ali čovjek živi i radi kao da ništa ne zna i mogu ti reći mladi prijatelju to neznanje bi ga moglo skupo koštati jednog dana. Zato treba od različitih grijeha koje smo izmislili najviše raditi na čovjekovoj lijenosti da se potrudi spoznati bilo što o Tvorcu i svojoj budućnosti. Lijenost je najvažnija, jer lako prelazi u dosadu, a dosada još brže prelazi u ravnodušnost, a to je jedan od naših najvažnijih i najuspješnijih grijeha danas.

Stariji đavao otpuhne dim cigarete koji se polako gubio prema stropu. Mlađi je đavao sa zanimanjem gledao u starijeg đavla pitajući se hoće li ikada odustati od razmišljanja i potajne želje da jednog dana bude čovjekom, ako to ikako bude moguće, jer mlađi je đavao znao da je stariji đavao spreman dati puno da bude čovjekom. Ne radi sebe, ne radi Glavnog, ne radi pakla. Nego radi Tvorca. Samo da mu jednom kaže ne i nastavi pušiti cigaretu bez straha da će ga Tvorac na licu mjesta pretvoriti u ništavilo i prepustiti nepostojanju.

U Sarajevu, 24.VII.2018.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 24 gostiju i nema članova online

Idi na vrh