Nalazite se ovdje: NaslovnicaProzaBUĐENJE

BUĐENJE

Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.

Prišla je, veselo se nasmijala pokazujući red bijelih bisera ispod tankih usana i poljubila me u obraz. Miris njezine kose na trenutak me podsjetio na miris kokosa. Znala je da ne podnosim kad sveže kosu u rep i uvijek sam protestirao, jer sam smatrao da je opuštena kosa čini neobično lijepom. Teško je povjerovati da kosa može učiniti tako veliku razliku, ali činila je, i ona je to znala. Svukla je šal, stavila mi ga oko vrata i zagrlila me. Poljubio sam je nježno u vrat, koža joj je mirisala privlačno. Privinula se uz mene, njen topli dah mi je nešto šaputao na uho, ali već sam bio izgubljen i osvojen. Zaboravio sam uopće zbog čega smo se našli. Onda sam se sjetio – da, šetnja i topla čokolada. Nekako sam se sabrao.

Pogledala me svojim neobičnim očima koje uvijek svijetle boje kad je sretna, vragolasto se nasmije i reče, Pročitala sam priču zaslužio si šetnju i toplu čokoladu, ali prije toga mi moraš ispričati detalje. U redu, rekoh, ali moraš mi obećati da nikome nećeš to ispričati inače više nikad ti neću ispričati priču. Dobro, složila se. Da čujem. Ali, priča je kratka, beznačajna, rekoh. Svejedno - inzistirala je. Ispričaj mi.

Jednog zimskog popodneva šetao sam parkom. Nebo iznad grada bilo je sivo, lišće je već odavno opalo, već je bila zima. Bio sam neraspoložen, turoban, cijeli taj dan bio mi je nikakav. U parku gotovo da nije bilo nikoga, poneki prosjak koji traži milostinju. Bio sam zabavljen svojim mislima, gotovo da nisam primjećivao što se oko mene događa. Sudarih se s nekim. Oprostite nisam vidio, rekoh. Ah žao mi je i ja nekad ne gledam kuda hodam, odgovori mi ženski glas. Glas je u meni nešto probudio, nešto nepoznato, čudnovato, nešto neobično. Podignem pogled. Preda mnom je stajala mlada žena, otprilike mojih godina, na glavi je nosila ljubičastu kapu i ljubičasti šal, osjećao se miris kokosa u zraku. Bila je obućena u kratku crnu jaknu i čizme s ravnom petom. Na rukama je nosila pletene ljubičaste rukavice. Žao mi je, promrljah. Stvarno ne gledam kuda hodam. Samo je na trenutak gledala u mene. Primjetih da joj oči neobično sjaje. Tajanstvena, reče mi, skide rukavicu i pruži mu ruku. Uzvratih i prihvatim ruku. Ruka joj je bila topla i mekana poput baršuna, bijela i tako divno građena kao ruka koju ni najbolji ni nasjlavniji kipari ne bi mogli napraviti.

Neobično ime, rekoh joj. Tajanstvena? Je li to šala? Pogleda me svojim nasmijanim očima i nasmiješi se. Ispod tankih usana pokaza se red zubi poput prelijepih bisera. A kako bi me ti nazvao, upita. Ne znam, rekoh. Nekim normalnim imenom, M možda? Hm, M, pogleda me sumnjičavo. U redu, vragolasto nasmiješi i pogleda me. Bit ću M. Moje neraspoloženje se polako topilo i počela me obuzimati radoznalost. Nisam je prije viđao, poznajem puno ljudi u gradu, svaki dan hodam kroz park i nikad je nisam vidio. Odakle si, rekoh. Jesi li iz grada? Nisam, reče kratko. Nego, pogledah je upitno. Nisam odavde uglavnom, reče ona. Tada mi u oči upade nešto neobično kod nje. Stajala je i lagano se njihala kao da će zaplesati. Svaki joj je pokret bio nekako graciozan, neobičan. Neobična si, izvalih k‘o iz topa. Kretnje su ti neobične. Jesam li, upita me tiho i priđe mi bliže. A šta je to na meni neobično, nastavi gotovo dodirujući moje lice svojim. Sve, rekoh sumnjičavo ne uzmičući. Sve je na tebi neobično, tvoji pokreti, tvoj izgled, tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoje ruke, gledao sam je netremice. Hm, promrlja i pogleda me. A zašto? Zašto, upitah. Pa zato što se ne krećeš, ne govoriš i ne smiješ se kao druge žene koje poznajem. One sve rade na isti način, a ti si čudna i neobična, ima nešto tajanstveno kod tebe. Je li, reče. A šta je tajanstveno kod mene, upita me. Tvoj osmijeh zvoni kad se smiješ, tvoje oči sjaje, tvoj osmijeh je vragolast, a kretnje tvoga tijela su tako privlačne, rekoh, crveneći se. Bilo me stid što nepoznatoj ženi u pol bijela dana u parku dajem komplimente. Koji idiot, pomislio sam. Možda, reče ona, jer je konačno vrijeme da se probudiš. Htjedoh nešto reći, ali nisam uspio izustiti ništa nestade je. Osvrnuh se oko sebe zbunjeno.

Neki stariji čovjek u kratkom kaputu i šeširom priđe mi. Prijatelju je li vam dobrom, upita, gledajući me sumnjičavo. Da, da, sve je u redu, rekoh, ne gledajući ga. Gledao sam oko sebe, ali je nisam vidio. Gdje je nestala, mislio sam. Jeste li sigurni da ste dobro?, bio je stari dosadan. Jesam, dobro sam, otresem se na njega. Ne čini se da ste dobro, maloprije ste pričali sami sa sobom, reče starac i pogleda me. Molim, zbunjeno ga pogledah. Kako mislite sam sa sobom. Pričao sam sa ženom. Ne, nistem, bio je starac uporan, bili ste sami, stajali ste i nešto gledali i mrmljali, reče mi. Nije bilo nikoga osim vas.

Ona zastade i pogleda me. Stvarno, reče, to je ta priča.  Pa i nije ti neka priča, i poče me napadati da sam je prevario, da sam je napravio budalom. Ali sam bio uporan, pričao sam neki dan s tajanstvenom ženom u parku. Bila je neobična, čudnovata i lijepa i nestala je. Priča ti je bezveze, reče ona dok smo ulazili u kino. Tko to još normalan susreće neobične žene koje nestaje i to u parku. Ti si lud, reče mi. A onda zastane i okrenu se. Pogleda me. A kako ti je rekla da se zove? Tajanstvena, rekoh. Ali je mogu zvati M.  Ona me pogleda i nasmiješi se. Pa dobro, i nije ti loša ta priča s tom tajanstvenom ženom. I uđe u kino. Nemaš pojma o čemu pričam, rekoh u sebi dok smo ulazili u kino.

Izašli smo iz kina. Bila je već kasna noć. Snijeg je lagano padao, pahulje su se gubile u toplini tla. Uhvati me pod ruku. Hladno mi je, reče i priljubi se uz mene. I meni je, uzvratih i priljubih se uz nju. Idemo na toplu čokoladu, rekoh. Ona zastade. Ne mogu, moram se vratiti kući. Kako ne možeš, odvratih. Pa dogovorili smo se. Obećala si mi, optuživao sam ju. Jesam, reče skrušeno. Obećala sam, ali sad ne mogu. U redu, pustih njezinu ruku. Ispratit ću te kući. Jesi li ljut, približi se i uhvati me ponovo za ruku. Nisamm rekoh hladno i ponovno izvučem ruku. Radostan sam, uzvratih sarkastično. U redu, reče ona bezbojno. Zapravo, ne moraš me pratiti. Sama ću kući. Stani, odvratih, idem s tobom. Ima pasa lutalica po gradu. Ne treba, reče ona hladno. Odoh sama, a ti možeš na čokoladu. Možda se probudiš. Pogleda me ironično, razvuče usta u nekakav poluosmijeh i ode. Gledao sam za njom dok je odlazila. Nije se osvrtala. O kakvm buđenju ona govori?

Oboje smo teški ljudi - tješio sam se dok sam napuštao prostor ispred kina. Ali to zapravo nije bilo točno. Bili smo različiti. Bio sam čudnog karaktera. Ponekad mijenjao raspoloženja, čas bio sretan, čas bio turoban. Nekad bih se ponašao isuviše zrelo, gotovo prezrelo, rekao bih. Nisam mogao osjetiti radost, smijeh, sve mi je nekad izgledalo tako sivo i mračno. Nekad sam isuviše sretan, isuviše presretan, pa mi je sve izgledalo previše radosno. Bio sam, što bi rekao jedan moj prijatelj, prilično samoživ čovjek. Zatvoren u sebe, u svoj oklop od misli i riječi, smatrao sam se junakom koji stoji nasuprot cijelom svijetu, umjetnikom čiju veličinu svijet ne razumije, a trebao bi. Bio sam mučenik čiju muku nitko ne vidi, a svi bi trebali vidjeti i osjećati. Zapravo, bio sam loš čovjek, um mi je bio pun fantazija koje su ne samo bile nestvarne, nego su mi i često puta štetile. Moj prejaki osjećaj za ponos, za patnju, za neshvaćanje nije uopće opisivao stvarnost, jer me je većina ljudi dobro i s poštovanjem prihvaćala. Izmislio sam vlastite borbe, vlastite duhove, vlastite patnje i probleme samo da bih mogao osjećati vlastitu veličinu naspram beznačajnog svijeta koji ne razumije veličinu umjetnika koji živi u njihovom gradu. 

Ona je bila drugačija od mene. Činilo se kao da je nezainteresirana, kao da je ništa ne dotiče. Bila je tvrdoglava, ali ne tvrdoglava kao netko tko je tvrdoglav, a ne zna zbog čega. Ona je bila pametno tvrdoglava, tvrdoglava, ne zato jer je uvijek u pravu, nego jer nijedan zid pred kojim se nađe ne može savladati njezinu snagu i volju da se taj zid mora prijeći. Ona je zapravo bila borac. Ali ispod površine borca, krila se žena, nježna i krhka, ponekad plaha. Žena koju je smetala nepravda, kukavičluk, ali žena koja je duboko osjećala što se oko nje događa i kako ljudi oko nje dišu. I mene je znala pročitati iako sam nastojao vješto skriti se. Znala je kad sam turoban, kad joj lažem, kad glumim. Znala je sve o meni. Ispočetka ne samo da mi je to smetalo, nego sam se plašio nje, njezinog pogleda, njezinog dodira, jer je kroz sve mogla prozreti što se događa sa mnom. Zato smo bili tako različiti, ona je bila borac, bila je nešto poput onih starih vitezova iz velikih ljubavih priča koji su sve prepreke svladavali radi ljubavi. Nažalost, ja nisam poput nje bio vitez, bio sam plašljiv i kukavica. Ona je to znala, ali nije se time koristila, jednostavno je znala i prihvaćala me takvog.

Dok sam tako mozgao o našim karakterima, nisam primjetio da sam već odavno prešao cestu ispred kina, popeo se kroz veliku široku ulicu i našao se ponovno u parku. Svjetlo je nejasno orisavalo drveće, granje i klupe. Činilo mi se kao da sam u nekoj čarobnoj šumi gdje je drveće živo i tiho govori velike tajne jedno drugom. Na jednoj klupi spazih siluetu kako sjedi. Priđoh bliže i raspoznah bijelu pletenu kapu na glavi i ljubičasti šal. Znaš, začuh poznati glas, ako se ovako nastavi pomislit ću da me uhodiš. Ne uhodim te, rekoh hladno. Zapravo, trenutno me ne zanima ništa, rekoh osorno i požurim ispred nje. A tako, ustade s klupe i stade preda me zaklanjajući mi put. Što se dogodilo, glas joj je slatko zvonio. Nije ništa, nastojao sam ne misliti o čaroliji njenog glasa. Ništa, promrljah i spustih pogled u nadi da će me pustiti da prođem. No ona je stajala i netremice me gledala. Reci mi, približi mi se i šapnu mi na uho, možda ti mogu pomoći. U tom trenutku nešto se u meni pokrenu, uspravim pogled i pogledam je tužno. Ne znam, rekoh joj. Ti si ionako Tajanstvena, i ako ti kažem tvoj odgovor mi mogao biti tajanstven kao i ti i ne bi imao od njega nikakve pomoći. Ona se nasmiješi, skine ljubičastu rukavicu, uhvati me za ruku pogleda me očima koje su sjajile. Reci mi, prošapta tiho.

Sjedoh s njom na klupu, ona se privinu uz mene, nasloni na glavu na moja prsa i reče, reci mi što se dogodilo. Ispričah joj sve, kako smo bili u kinu, kako poslije nije htjela na čokoladu iako je obećala. Ispričah joj o našim različitim karakterima, o svojim vlastitim demonima koji me proganjaju. Ona je samo slušala i slušala. Kad sam završio, uspravi se, pogleda me očima koje su sada bile tužne. Nisu bile nasmijane, nisu svjetlile, bile su sive, ali nisu bile hladne, samo tužne. Moraš se probuditi, reče ona tiho. Onda se uspravi. Opet je stajala kao da će zaplesati, njihala se neobično, čudnovato. Obuće rukavice, ogrnu se šalom i približi se. Mogao sam osjetiti topal dah iz njezinih usta i. Nagnu se do mene, zagrli me. Probudi se, prošapta.

Zaustih da nešto kažem, ali je opet nestala. Mladi par koji je prolazio pored mene zastane. Je li vam dobro, upita me mladić. Dobro sam, odvratih tiho. Ne činite se dobro, reče djevojka gledajući me sumnjičavo. Pričate sami sa sobom, a i plačete, reče ona. Znate, noć je, hladno je, sami ste u parku, je li vas možda netko napao, hoćete li da zovemo policiju. Ne treba, rekoh, sve je u redu. Moram se probuditi, - rekoh i ustadoh. Nije mu dobro, čuo sam mladića kako govori dok sam zamicao stazom iza velikog bora prekrivena snijegom.

Javi se s jednim zvonkim halo. Ja sam, nastojao sam zvučati muški. O, da, reče ona nezainteresirano, šta je bilo?. Ništa, žao mi je, odvratih. Zašto, upita ona. Zbog svađe, rekoh ponovno. Kakve svađe, upita ona. Pred kinom, rekoh, bio sam bezobrazan. Oprosti. Šutnja s druge strane, činilo se da traje dugo, predugo. A, to, čujem otegnut glas. Ništa, bit će sve u redu, nastavi ona. Kako će biti u redu?, upitah je. Kad se probudiš, odvrati ona. Šutnja s moje strane. Halo, halo, jesi tamo? Tu sam, rekoh, nakašljavao sam se. Nešto me je stezalo u grlu. O kakvom buđenju je riječ, upitah je. Samo se probudi, reče odlučnim glasom i spusti slušalicu. Gledao sam kroz prozor snijeg kako tromo u pahuljama pada na ulicu. U daljini sam gledao park i borove prekrivene snijegom. Učinilo mi se da sam na trenutak vidio žensku siluetu kako stoji pod svjetiljkom s bijelom kapom i ljubičastim šalom i gleda me. Smiješila se i netremice zurila u mene. Sagnu se i poče nešto raditi po snijegu. Nagnuh se bliže prema prozoru. PROBUDI SE – pisalo je nejasno pod svjetlom ulične lampe.  

Bili smo oboje isuviše zauzeti poslom prethodnih dana. Teško je bilo naći vrijeme za susret, čak i jedan sat mogao je biti dragocjen, ali ga nismo nalazili. Vraćao sam se posla, prolazio pored kina i taman htjedoh preći ulicu kada sam je vidio gdje dolazi odozgor. Ruka joj je lagano, lijeno, šetala kroz prohladni zrak pokazujući da me je primjetila. Pričekao sam je. Brzo je dotrčala, nasmijala se, poljubila me u obraz. Stvarno, mi se nikako vidjeti, reče ona namještajući osmijeh od uha do uha. Da, kao da su sve sile urotile protiv nas da se ne susretnemo, odvratih uzvraćajući joj osmijeh. Ali mi smo jači od svih sila, reče ona tiho i uhvati me za ruku. Ja stisnem njezinu ruku u svoju. Neću te više nikada pustiti, pogledah je. Morat ćeš, reče ona gledajući me svojim nasmijanim očima. Ako me ne pustiš nikada nećemo preći semafor. Na brzinu se istrgnu i lagano preskoči na drugu stranu ceste. Pođoh za njom, ne skidajući pogled s nje. Imala je na sebi dugački uski smeđi kaput koji je isticao njezin vitki struk. Ispod kaputa nazirala se kragna bijele ženske košulje iako je se dobro sakrila ispod crnog šala. Na glavi je opet imala kapu, sivu, šivenu krupno. Na trenutak sam se nasmijao gledajući je. Šta se smiješ, upita me kad sam prešao. Izgledaš kao reklama za stolnjak s tom kapom na glavi, nasmijah se. Idemo na toplu čokoladu, zvonio je njezin glas u mojim ušima.

Sjeli smo za prvi slobodan stol, odmah pored ulaza na lijevoj strani. Tu je bio veliki prozor od stropa do poda kroz kojega su se vidjeli prolaznici i park. Skinula ja kaput i kapu. Tamnosmeđa kosa rasula joj se preko ramena. Bijelu, žensku košulju skrivao je džemper boje kaputa. Dakle, sjede i pogleda me ljubopitljivo svojim sjajnim očima. Da čujem, reče ona. Gledala me netremice. Gledala me sa zanimanjem. Hm, promrmlja gledajući me. Oči su ti zelene. Mislila sam da su plave. Jesu, rekoh, kad mi svjetlo sunca ide u oči. Zagledah se u nju, u njezine nasmijane oči. Prožimala me neka neobična topline, struja, nešto vruće prolazilo je kroz mene dok sam je gledao. Promatrala je moje oči sa zanimanjem, kao kad životinja promatra neki neobičan predmet. Vidi, stvarno su plave na svijetlu sunca, reče ona tiho. Bolnica, reče ona iznenada i na trenutak sklopi oči. Učinilo mi se da je na trenutak suza zasijala u njezinim očima. Bojiš li se da ćeš me izgubiti, naglo otvori oči i prodorno me pogleda. Skoro sam skrenuo pogled. Da, bojim se, rekoh tiho gledajući njezine oči. Zašto, nastavila je. Ne znam, rekoh. Možda jer sam kukavica, samotnjak, izmišljam događaje koji se neće dogoditi. Ne znam, nastavio sam, negdje u dubini svoga bića uvijek se bojim da ću te na kraju izgubiti. Zašto bi me izgubio, upita me. Ima li neki razlog? Nema, rekoh iskreno. Nema nikakvog razloga, valjda samo moj strah. Možda se trebaš probuditi, reče ona tiho i skrenu pogled u daljinu. Nisam shvaćao što bi to trebalo značiti.

Pruži ruku i dodirne moju. Bila je topla, glatka i meka, ugodna. Stisnem njezinu ruku. Ne brini, reče mi. Tek tada primjetih da joj se pogled promijenio. Oči su joj bile ozbiljne. Izgledala je kao da gleda negdje natrag u prošlost čeznutljivo za nečim što joj je dragocjeno. Zašto, rekoh joj. Ima li nešto što ti znaš, a je ne znam, nešto što tebe čuva, hrabri, a meni možda fali. Nema, reče ona. Nema. Ono što ja imam, reče dok me je i dalje gledala, imaš i ti. A što to, odvratih. Imam tebe, reče ona, a ti imaš mene, zar nam to nije dovoljno da nas hrabri i da nas čuva!? Nadam se, rekoh iskreno. Zaista se nadam. Ne brini, nagnu se i poljubi me u obraz. Imamo jedno drugo, i dok imamo jedno drugo imat ćemo i hrabrosti i zaštitu. Ustade se. Gdje ćeš?, rekoh, pa tek smo sjeli. Moram ići opet, okrenu se prema meni. Oči su joj bile zatvorene. Opet mi se učinilo da sam vidio suzu. Ali, naglo otvori oči. Večeras se vidimo kod mene. Sama sam. Nadam se da ćeš doći večeras. Svakako, odvratih, dolazim sigurno. Na brzinu prebaci kaput preko ramena, smota ovlaš šal i iziđe. Mahnu mi kroz prozor. Smijala se, ali znao sam da je osmijeh namješten, jer mi se učinilo da plače. Nešto se događalo, nije mi htjela reći. Zastala je kratko i pogledala. Ustima je nešto govorila. Učinilo mi se da je rekla probudi se.

Vraćao sam se zamišljeno kroz park pitajući se što se događa, jer nešto se događa, ali mi ona ne govori o tome. Sjedoh na klupu da se odmorim. Dakle, začuh poznati glas koji u meni uvijek izaziva mješavinu čudnih osjećaja. Tajanstvena je stajala ispred mene netremice zureći. Kako je prošao razgovor, reče ona i svali se na klupu pored mene. Okrenem se. Ljubičasta kapa na glavi, ljubičasti šal, nasmijane oči i pokreti kao da će zaplesati. Jeste li se vidjeli?, upita me ona sa zanimanjem. Mislim da jesmo, odvratih zamišljeno. I, ona će, što se dalje dogodilo?. Nije ništa, rekoh, razgovarali smo i otišla je, ima posla. Ne izgledaš sretno, reče Tajanstvena i nasloni se na moje rame. Nije to, rekoh, nešto se događa, ali mi ne govori. Par puta je spomenula bolnicu i skoro zaplakala. Ali ne znam što je, nastavio sam. Ne usudim se pitati je. Ne znam nešto se događa. Kako znaš, upita me. Zato što mi nikad nije govorila da su mi oči plave na suncu, a ne zelene kako je mislila. Možda je to samo onako primjetila, reče Tajanstvena. Ne, odvratih, kada ona primjeti neki detalj to je da skrene vlastite misli s nečega puno važnijeg. Hm, promrmlja Tajanstvena, to jest neobično. Jeste li sjedili dugo zajedno, nastavi ona. Nismo, samo kratko, par minuta.

Morala je ići. U zadnje vrijeme sve češće mora ići, ili nema vremena ili ne može stići. Doduše, rekla mi je da ćemo se vidjeti večeras, sama je. Moram obvezno doći, rekoh. Možda mi rekne što se događa. Da, svakako moraš otići, promrmlja Tajastvena. I mene zanima što se to događa. Zašto bi tebe zanimalom naglo uspravim pogled prema njoj začuđeno. Aaaaaa, otegnuto će ona. Kad se probudiš, nasmija se i nestade. Ostadoh na klupi zamišljen. Sreća nitko nije naišao ponovno, jer sad sam već sigurno lud kad me vide, jer svaki put u parku pričam sam sa sobom. Hm, pomislih, što li se to događa?. Možda mi večeras kaže, mrmljao sam ustajući s klupe. Doduše do susreta večeras ostalo je još nekoliko sati idem još nešto obaviti posla po gradu, pa ću k njoj. Dok sam zamicao kroz park, učinilo mi se na trenutak kako mi Tajanstvena maše i nešto pokazuje prema bolnici, ali s druge strane ulice nije bilo ništa, samo prolaznici. Okrenem se gdje mi se učinilo da je Tajanstvena pokazala. Na brdu je stajala velika zgrada. Bila je to bolnica. Odlučih pobijediti znatiželju i ne otići gore, nego pređem na drugu stranu ulice, pa pored kina sporednom ulicom. Večeras. Čekat ću dok se vidim s njom večeras.

Osjećao sam umor nakon posla. Različite misli, pa i one najcrnje su mi prolazile kroz glavu. Bio sam zabrinut za nju, za njezino zdravlje. Njezina prečesta izbivanja, isprike, učinile su me sumnjičavim. Na trenutak se u meni rodila najcrnja misao. Teško je bolesna i umire, ali mi ne želi reći. Ne želi me povrijediti. Odmahnuo sam rukom nastojeći otjerati zlosutnu misao, ali se ona nije dala. Usidrila se u moj um kao ogromno sidro broda kojemu ne želi dopustiti da zaplovi. Izašao sam na hladan zrak zabrinuta pogleda. Noć je već odmicala, a bolnica se zlosutna izdizala na brdu kao upozoravajuća prijetnja.

Stanovala je u jednoj od onih uskih ulica na vrhu grada kuda se jedva moglo autom proći. Ulica u kojoj je stanovala bila je načićkana kućama koje su se naslanjale gotovo jedna na drugu. Uvijek te je netko mogao opaziti i vidjeti. Parkirao sam auto par metara ispod kuće. Otvorio sam vrata i izašao. Hladan zrak ulazio je u moja pluća, ali me više plašila hladnoća koju sam osjećao negdje u dubini. Bojao sam se, jer nisam bio siguran što se s njom događa. Neću moći podnijeti činjenicu da je bolesna ili da umire.

Pozvonio sam na vrata. Tišina. Pozvonim opet. Ništa. Strah je u meni rastao, srce mi je počelo jače lupati. Uhvatih za kvaku. Vrata se otvoriše uz lagano škripanje. Halo, rekoh glasno. Ima li koga. M., jesi li tu?, rekoh glasnije. Glas mi je podrhtavao. Uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. U kući je bilo mračno, tiho. Na hodniku je stajao ormar za obuću, ogledalo s viješalicom i par slika na zidu. M. jesi li u kući?, zazovem sada gotovo očajan. Ništa. Na vješalici su visjeli ljubičasti kapa i šal od danas. Kaput je bio na podu. Ustanem i stavim ga na vješalicu. Iako u polutami razaznavao sam poznate stvari. Uđoh u dnevnu sobu. Nikoga nema. Uz desnu stranu stajale su velike police pune raznih knjiga. Na uglu je ležao neki predmet. Priđoh bliže. Bila je to neka knjiga, tankih i mekih korica. Na naslovnoj stranici smiješila se žena jako slična M. Imala je na glavi ljubičastu kapu i šal. Pisalo je velikim sjajnim gotovo zlatnim slovima, PROBUDI SE!!! Svakako, neobičan naslov, rekoh tiho dok sam vraćao knjigu natrag.

Uđem u kuhinju. Ništa. Kuhinja čista i uredna, isto tako i kupaonica. Na trenutak dok sam stajao u kupaonici, učini mi se da sam vidio prigušeno svijetlo iz spavaće sobe. M., zovnem, jesi li tamo?. Ništa. Pođoh prema spavaćoj sobi. Svijetlo je bivalo jače. Odškrinem vrata. Sjedila je na krevetu. Pored nje na noćnom ormariću stajala je mala noćna lampa koja je bacala prigušeno plavičasto svijetlo po sobi. Činilo se da sve u sobi pleše. Poludio sam od straha, progovorih glasno i ljutito. Koji ti je vrag?, pogledah je što se ne javljaš kad te zovem. Skoro sam umro od straha zbog tebe. Zašto?, progovori ona tiho i ustane s kreveta.

Dobro, a šta je sve ovo, rekoh sad. Ništa. reče ona. Htjela sam te iznenaditi. Pa iznenadila si me, rekoh joj. Zašto, reče ona prilazeći mi. Što je to s bolnicom i suzama svaki put kad je spomeneš. Jesi bolesna, je li umireš?, izvalih k’o iz topa drhtećim glasom. Ma ne umirem, šta ti je, odakle ti to, odlučno će ona. Pa ne znam cijelo vrijeme me izbjegavaš, nemaš vremena, a spominješ bolnicu. Što bih drugo pomislio. Ne mogu pomisliti na to da ću te izgubiti, ne želim na to uopće pomisliti, rekoh joj, ljutito je gledajući. Ne umirem, ona će mirno. Zašto ideš onda gore stalno, upitno je pogledah. Idem svaki dan u posjet jednom bolesniku koji mi je drag, kojega obilazim i do kojega mi je stalo, reče ona i duboko uzdahnu. Želim da ozdravi, ali teško, jako teško ide, reče ona tužno. Pa što mi nisi rekla, rekoh skrušeno. Mislio sam da si bolesna, da nešto nije u redu s tobom. Sve je u redu sa mnom, reče ona. Ne brini. Aha, rekoh s velikim olakšanjem. A čemu sve ovo, rekoh i pokazah oko sebe. Mrak, polutama, ne odzivaš se. A to!, reče ona s neobičnim tonom u glasu, kao da se za nešto priprema. To je uvod, reče ona i priđe bliže. Uvod u što?, rekoh ne uzmičući. U buđenje, reče ona glasno.

Došla je na samo par koraka od mene. Počeo sam osjećati toplinu. Nakašljah se. Je li ti vruće?, reče ona tiho ispod glasa i priđe mi. Pa, počeh ja nesigurno, nije baš da mi je hladno, rekoh. Možda trebaš skinuti nešto sa sebe. Brzo i nespretno skinem jaknu. Ona se nasmiješi. Zagrli me rukama oko vrata. Probudi se, reče ona. Probudi se. Probudi se, molim te, reče ona tiho. A onda me je proparao strahovit i neopisiv bol.

Sve me je boljelo, nisam se mogao pomjeriti vikao sam od bolova. Volim te, probudi se, čuo sam poznati glas u daljini. Netko me je držao za ruku. Probudi se, netko je šaputao. Otvorio sam oči. Svjetlo me je boljelo, pa opet zažmirim. Probudio se, čuo sam opet poznati glas. Probudio se, čuo sam nekoga kako govori. Teškim naporom i mukom otvorio sam oči. Svjetlo dana dopiralo je kroz prozor. Nastojao sam se okrenuti, ali nisam mogao. Boljelo me cijelo tijelo. Jauknuo sam od bolova. Netko me uhvati za ruku. Ne brini, bit će sve u redu. Ponovno otvorih oči. Bonička soba bila je mala, ruke su mi bile nemoćno spuštene niz tijelo. Igle od infuzije su virile iz mojih ruku. Što je ovo?, počeo sam zbunjeno, što je ovo, gdje sam, što se dogodilo?, počeo sam panično vikati. Smiri se, sad je sve uredu, ponovno poznati glas. Osvrnem se na stranu. U sobi su stajale dvije žene. Tajastvena je sjedila na stolici i gledala prema meni, M. me držala za ruku i milovala po licu. Šta je ovo?,  promrmljah. Obje su bile isto obućene, ljubičasta kapa i šal, bile su identične.

Što je ovo?, mrmljao sam. Ništa!, reče M. Bio si u komi nekoliko mjeseci. Mislila sam da se nikada nećeš probuditi. Svaki sam dan dolazila u bolnicu i pričala s tobom. Doktori su rekli da nema nade, da se nikada nećeš probuditi, ali sam vjerovala da hoćeš. A tko je ona druga žena što sjedi?, rekoh gledajući u Tajanstvenu.

M. se osvrne, nema nikoga osim mene u sobi. Tajanstvena ustane, priđe krevetu i nagne se prema meni. Opet me je prožeo onaj čudan osjećaj. To sam samo ja, reče ona. Sagne se i poljubi me u čelo, nasmiješi se i pogleda me svojim sjajnim očima. To sam samo ja, M., reče, skidajući ljubičastu kapu i šal.

U Sarajevu, 14. studenoga 2017. godine

Oliver Jurišić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 68 gostiju i nema članova online

Idi na vrh