Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaDramatičnost ljubavi

Dramatičnost ljubavi

 

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, kao i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

Bez obzira na vrijeme, mjesto i kulturu, ratnici su uvijek imali običaj da se prije bitke maskiraju, a počesto i šminkaju. Mijenjali su svoj svakodnevni lični opis, uglavnom iz dva razloga. Prvi je bio da svojim neobičnim izgledom utjeraju neprijatelju strah u kosti, a drugi je bio da pri tome ohrabre i sebe same. Dakle, dvosmjerno su pokušavali pokazati, da oni više nisu oni sami; ranjivi i plašljivi ljudi su nestali iza neobičnog paravana, na kojem su se sada ocrtavale nekakve zastrašujuće sjene.

U tom smislu mogla bi se spomenuti jedna hladnoratovska tragikomična epizoda. Naime, američki mornarički admirali čupali su od muke kose na glavi, kad bi modni kreatori (poslovično ljudi sumnjive muževnosti) govorili, kako su njihovi ratni brodovi vrlo elegantno i lijepo dizajnirani. Nasuprot njima, ruska ploveća čudovišta, načičkana bez ikakve mjere i smisla topovima, raketama i antenama budila su strahopoštovanje i kod prijatelja i kod neprijatelja.

Smisao rata je svakako osvajanje, ili barem čuvanje onoga što je već ranije osvojeno. Možda će se patrioti malo ražestiti, ali uistinu smatram da je kategorija tzv. obrambenog rata izrazito relativna i na ljudski način plošna. Naime, dok ljudi brane svoju zemlju, oni redovito brane ono što su njihovi preci i sami u nekom davnom povijesnom trenutku nemilosrdno osvojili i preoteli od nekog drugog naroda. Rat uvijek uključuje osvajanje, ali pri tome bi valjalo napomenuti da svi osvajači nisu isti. Raznorazne divlje horde su tako oduvijek poduzimale sebi svojstvene jednokratne i razorne ekspedicije, kojima je prvotni cilj bila pljačka i palež. Nakon što bi opustošili napadnuti kraj poput roja skakavaca, napadači bi se vratili natrag, odakle su i došli. Ovakvo ponašanje je bilo svojstveno npr. za skandinavske Vikinge, koji su u navedenom smislu često „posjećivali“ engleske obalne gradove, a engleski molitvenici iz srednjovjekovnog vremena su zbog toga često sadržavali pobožni zaziv: „Očuvaj nas Bože od gnjeva sjevernjaka“! Druga vrsta osvajača je pokušavala sebi obično priskrbiti potrebni životni prostor. Oni bi uzeli onoliko koliko im realno treba, a starosjedioce bi ponešto istrijebili, a ponešto otjerali. Treća vrsta osvajača je bila nešto sofisticiranija i lukavija od prethodne dvije. Ovdje nailazimo na velika carstva, čiji je osnovni smisao bio ubiranje poreza od osvojenih naroda. Ovi osvajači su koristili silu s mjerom. Oni nisu zatirali osvojene narode, čak što više, ostavljali bi im određeni stupanj političke autonomije, kao i prava na vlastitu kulturu i identitet. Pazili su svoje žrtve, jer su u njima vidjeli dugotrajni i stabilni izvor svojih prihoda. U ovom smislu bi smo mogli navesti rimsko carstvo, kao i nama povijesno bližu austrougarsku monarhiju.

Veza ljubavi i rata

Kontraverzni njemački filozof Nitzsche u jednom od svojih djela reče: „Ako si rob ne možeš biti prijatelj; ako si gospodar ne možeš imati prijatelja. Žena je predugo bila rob i gospodar, zato ona ne zna za prijateljstvo, već samo za ljubav“. Dakle, ovaj veličanstveni luđak je u ljubavi vidio nešto što ima veze sa robovanjem i gospodarenjem. Čak što više, on je smatrao ljubav opasnim duševnim oboljenjem, koje čovjeku samo stvara bespotrebne tegobe i nevolje. No, bez obzira svidjelo se to nama ili ne, ljubavna igra muškarca i žene svakako uključuje neke elemente ratne igre. Tu je prije svega maskiranje. Ljudi se za ljubavni sastanak uobičajeno drugačije oblače nego za neke druge prilike. Pomnije biraju što će obući i kako će izgledati, a na samom sastanku se opet drugačije ponašaju, nego u svakodnevnici. Tako se muškarci pred ženama često tašto razmeću svojim nepostojećim kvalitetama i ostvarenjima. Neki drugi opet igraju na kartu tzv. ranjenog čovjeka, razočaranog u ljubav, koji tako pokušava probuditi samilost kod ganute žene. Žene pri tome opet igraju neku svoju igru. Strašno vole ponašati se ravnodušno i drsko prema muškarcu, koji im se sviđa, jer stara izreka kaže: „U ljubavi vodi onaj tko manje voli“. A, iza ljupkih okica se često skrivaju opasne namjere: dok muškarac trijumfalno slavi svoju izvanjsku dominaciju, ona u sebi misli: neka neka, sredit ću ja tebe, polako, ali sigurno! Ovdje se svakako radi o dvostranom osvajanju i nametanju dominacije. Muškarac ima svoje adute. U većini slučajeva je jači i veći od žene, a često je i manje emotivno ovisan o njoj, nego što je ona o njemu. No, žena ima svoje tajno oružje, a ono se zove zvocanje, rondanje iliti grintanje. Premda ne izgleda na prvi pogled tako strašno, žensko zvocanje predstavlja vrlo moćno oružje. Jedna nedavna znanstvena studija je tako pokazala, da dugogodišnje žensko zvocanje postupno slabi muškarčevu volju, kao i njegov psihički napon. Valjda mu jadnom pri tome otupi prednji čeoni režanj, inače odgovoran za donošenje odluka u ljudskom mozgu. Tako žena često uspijeva prilagoditi muškarca svojim ciljevima puno uspješnije, nego što će muškarcu uspjeti nju prilagoditi sebi.

Golgotski spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka

Gospodin poziva: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš“ (Lev 19,2)! A čovjek ko' čovjek; nije njemu baš toliko stalo do svetosti. On radije moli: Gospodine, daj mi uspjeha u ratu, pomozi mojoj sestri i bratu! Gospodine, kazni strogo dušmane moje, jer sam samo ja dijete tvoje. Priskrbi nam dosta plijena, da ne radimo, jer smo neka bića lijena! Nek' me i u ljubavi sreća prati, jer srce moje ne želi da pati. Daj mi zgoditak na lotu i održi me dugo zdrava na životu. Daj sreće, zdravlja i veselja, nek' nam svaki dan bude Nedjelja! A, Gospod će opet: „Sveti budite...“! Ovo svojevrsno natezanje između Boga i ljudi se očitava u cjelokupnoj povijesti spasenja. Bog pokušava čovjeka podići na neku svoju višu razinu, a čovjek će upravo suprotno: da je nekako Boga spustiti na zemlju i učiniti ga čarobnim štapićem svih svojih neostvarenih želja. Da li Bog voli ljude? Svakako da voli! Da li vjernici vole Boga? Svakako da vole! No, ljubav nije bezbolna stvarnost. Ona uvijek uključuje ovaj zahtjev za mijenjanjem onoga koji se voli. Za ljubav je uvijek potrebno dvoje, a ovo oboje će pokušati mijenjati ono drugo i pri tome će oni sami pojedinačno pokušati ostati nepromijenjeni.

I tako je Bog jednoga dana poslao sina svoga na zemlju. Ljudi se isprva obradovaše. Pomisliše u svojoj razuzdanoj pohlepi, kako je kucnuo čas osvete nad neprijateljima; da stiže vrijeme vječnog izobilja; da će i najmanji u Izraelu imati deset tisuća robova, a Sin će im na sve to izreći ono šokantno: „Obratite se i vjerujte evanđelju“! Želju im je uskratio i zato je glavom platio, a Rimljani neznabošci propeše križ iznad brda Golgote, kao spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka.

Znak osporavan                 

Neki galame: „Sklonite nam to sa zidova, jer nam bode oči“! Nećemo ga mi naravno skloniti, ali trebamo pokušati razumjeti dušu ljudsku uznemirenu. Neki se kršćani i suviše lako ljute na neprijatelje križa, jer zapravo nikad nisu uspjeli osjetiti njegovu bremenitost. Jesu čitali o tome, ali u molitvi nikad nisu stajali tamo kod spomenika te nesretne ljubavi. Nisu izbliza vidjeli gnjev razočarane svjetine, a nisu čuli ni krik nevinoga, kao ni bolne jecaje njegove majke. Nisu gledali kako prečista krv natapa grubo i suho drvo Križa te kako ga posvećuje za naraštaje koji dolaze. A nisu vidjeli ni kako je sjena njegovog križa prekrila i prijatelje i neprijatelje. Koliko je strašno to mjesto, znaju samo oni koji u duhu stajaše tamo. Križ je znak osporavan. Križ je također raskrižje vjere. Tko se nađe pred njim, morat će krenuti jednim od ponuđenih putova. Neki pred njim uzmaknu; vrate se natrag u isprazne predodžbe predaka. Neki pred njim ustuknu i kažu da je to kraj vjere. Neki u svome znanju proglase sve to za ludost, a nije to ni čudo, jer nije svima dano da razumiju ludost ljubavi! A najveća od svih ludosti jeste upravo to, da je luda ljubav veća i jača i od vlastite smrti. Ona nosi sa sobom svoju bol, a bol će prije ili kasnije uminuti, dok će ljubav i dalje nastaviti koračati svojim čudesnim stazama. Onaj na kome se slomila napeta ljubav Boga i ljudi je ponovno oživio, a iz njegovih dubokih rana sada isijava svjetlo, što ulijeva u prestrašenog čovjeka novu nadu i obećanje jedne sasvim drugačije ljubavi i života.

A što bi rekao racionalista

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, a i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 143 gostiju i nema članova online

Idi na vrh