Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaTESTIS UNUS TESTIS NULLUS

TESTIS UNUS TESTIS NULLUS

Kako to počesto neslužbeno zna reći jedan naš uvaženi biskup: „Svi mi imamo tu nekakvu svoju pticu u glavi, a to nije Duh Sveti“! Dakle, „ptica“ nije Duh Sveti, ali nije ni da nije. To jest, premda nije, ipak ima neke veze s Njim. „Tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20); ili: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Što će reći: Isus u Novom zavjetu nigdje ne obećava da će biti s pojedincima, nego samo sa zajednicom vjernika. Gdje nema zajedništva nema ni Boga, a ni istine! Zato se i one riječi Sv. Ivana apostola o nemogućnosti ljubavi prema Bogu mimo ljubavi prema čovjeku ne trebaju uzimati samo kao moralni nego i kao ontološki princip. Čovjek pojedinac po sebi predstavlja fragment života i istine. Tomu nasuprot, božanska cjelina se susreće tek posredstvom međuljudskog zajedništva.

Katolički nauk nalaže kako se jedan cjeloviti uvid u istinu nikad ne može vezati isključivo za pojedinca, ma tko on bio. Dobro, a što je onda s papom? Zar se za njega ne veli u Crkvi da je nezabludiv? Jeste, ali samo u okviru nekih specifičnih teoloških i eklezijalnih okolnosti. Tako, u nas katolika se tvrdi da je papa nezabludiv kad naučava službeno „ex cathedra“, i to isključivo unutar domene vjere i morala. Dakle, famozna papina nezabludivost se događa samo tijekom službenih očitovanja o nekoj specifičnoj stvari iz područja vjere i morala, a pri tomu je osobito važno pripomenuti da se papa nikad neće očitovati službeno, a da se prije toga ne posavjetuje s teološkim stručnjacima i savjetnicima, kao i s drugim kardinalima i biskupima Katoličke Crkve. Jer tko nije timski igrač i voli igrati isključivo po svojim osobnim pravilima, taj teško da će dogurati i do biskupske pozicije u Crkvi, a kamoli do one papinske. S tim se vraćamo opet na sami početak: kako rekosmo, pojedinci nikad nemaju pravo i mogućnost na svu istinu, bez obzira koliko pri tomu bili uvjereni da je imaju. Sensus fidelium – osjećaj (ispravne) vjere vezan je isključivo za zajednicu. Pri tomu se pravi mala diferencija: osjećaj vjere cijele Crkve je nezabludiv, a osjećaj vjere kod samih vjernika je nemanjkav. To ga dođe nešto manje od ono nezabludiv, ali ne puno manje … I još jednom također naglašavamo ono da se ovdje radi isključivo o području vjere i morala. Dakle, službena Crkva se jasno distancira od bilo kakvog zahtjeva za posjedovanjem političke, znanstvene i ine istine. Ovo svakako ne znači da Crkva nema pravo zauzimati političke i druge stavove … no, ipak znači kako je sama Crkva pri tomu svjesna do se ovdje radi o stvarima i pitanjima koje nadilaze njezine uobičajene dosege i ingerencije.

Bez ravnoteže nema istine

Sam naslov današnjeg teksta predstavlja jednu važnu maksimu Rimskog prava, koja se i dan danas provlači u većini modernih zakonodavstava: Testis unus testis nullusjedan svjedok k'o nijedan! Dakle, već je u starom Rimu postojala izričita praksa da se presuda protiv neke osobe ili institucije ne može utemeljiti na iskazu samo jednog svjedoka. Zato se ovdje i zaključuje da jedan svjedok vrijedi upravo k'o nijedan. U nekim iznimnim okolnostima se moglo prihvatiti svjedočenje samo jedne osobe kao relevantno, ali isključivo ukoliko se radilo o izvrsnom svjedoku, dakle, o nekomu tko je u zajednici dokazano i kroz duže vrijeme slovio kao poštena, razumna, normalna i dobronamjerna osoba. U Anglosaksonskom pravu stvari idu ponešto drugačije. Tamo se poslovično više drži do svjedočenja jedne osobe, s tim da ima važna „caka“. Naime, oni imaju mnogo strože definirane zakone o krivokletstvu. Zakonodavac te kao pojedinca cijeni i poštuje, ali također ti daje do znanja da ti ne gine do deset godina zatvora ako na sudu budeš lažno svjedočio. Odatle ono njihovo zaklinjanje na Bibliju „da ćeš govoriti istinu i samo istinu“. Dakle, tu se ne radi samo o nekom simboličkom sudskom ritualu, nego o podsjećanju na teške posljedice iznošenja neistine, pa makar se tu radilo i o nekom manjem i ne toliko važnom sudskom sporu.

Vidimo da na kraju stvari otprilike svugdje dođu na isto: pojedincu i nije baš za vjerovati, pa čak i onda kad se radi o dobronamjernoj osobi. Možda se nije dobro vidjelo, dobro čulo, dobro razumjelo. Ili, možda se dobro vidjelo i čulo, ali zatim se previše naglasio samo jedan aspekt viđenog, a zaboravilo se pripomenuti i ono drugo što se dogodilo. A realno, svi smo skloni da u nečemu gubimo kočnice, kao što smo u nekim drugim stvarima skloni prevelikoj suzdržljivosti. Stoga, sa istinom ide slično kao i s vrlinom … odnosno, istina po sebi i jeste jedna vrsta vrline, a vrlina opet - da bi postala krijepost mora biti uravnotežena drugom suprotstavljenom vrlinom.

  • Previše hrabrosti vodi u nepromišljenost i agresivnost;
  • Previše nježnosti vodi u slabost;
  • Prevelika istinoljubljivost vodi u indiskreciju i vrijeđanje bližnjih;
  • Preveliki oprez vodi u odbacivanje radosti i života;
  • Previše intelektualizma vodi u besmislene rasprave i zapravo u istinsku glupost;
  • Previše pažnje prema drugima vodi prema zamaranju bližnjih te uništavanju njihovih osobnih kreativnih sposobnosti … itd.

Slično tako, da bi neka istina postala stabilnom i postojanom istinom, ona će se nužno morati uravnotežiti nekom suprotstavljenom istinom. Nešto otprilike kao u statici: tek kad zbir sila koje djeluju na neko tijelo počne iznositi onu pozitivnu nulu, tada se i tijelo može smiriti u stabilnoj ravnoteži. U protivnom, jedna neuravnotežena istina će nastaviti srljati u svom posebnom pravcu te će se na kraju pod neumoljivim zakonom enantiodromije pretvoriti u vlastitu suprotnost. Baš ono kako je Gilbert K. Chesterton genijalno definirao herezu: „Poludjela istina“! Dakle, ne neistinita istina nego baš poludjela istina! Luđak može u nekim stvarima itekako biti u pravu … ali to sve skupa iznosi s tolikom dozom distorzije i pretjerivanja, da od te njegove istine na kraju i nema neke koristi …

Istina kao Simfonija

U kršćanskoj interpretaciji pojma i smisla istine možda je po najdalje otišao švicarski katolički teolog Hans Urs von Balthasar. Za njega istina nije samo suglasje nekolicine različitih mišljenja. Dakle, uspoređujući sa svijetom glazbe, istina za njega nije tek akord; ona je i znatno više od toga: ona je simfonija. Simfonija kao kompleksno glazbeno djelo uključuje u sebe veliki broj akorda, melodijskih motiva, čak što više, tu je i veći broj međusobno neovisnih glazbenih cjelina – stavaka, koji se osim u melodijskom i harmonijskom smislu znatno razlikuju i dinamički. Tako, neki stavci su poslovično usporeni, tihi i sanjivi, neki opet gromoglasni, brzi i dramatični. Neki su opet vrlo harmonični, neki disharmonični, a sve se to interpretira s velikim brojem instrumenta. Tako u globalu ide i sa istinom. Da bi se došlo do istine ponekad se mora lijepo i prijateljski razgovarati, ponekad žustro i svađalački. Pokatkad se za istinu moraju podnositi i nemale žrtve, a sve to skupa na kraju uključuje ne samo soliste nego i širu zajednicu ljudi.

A što ćemo sa Isusom?

Kažemo kako pojedinac nikad nema pravo na svu istinu, a što ćemo onda sa Isusom? Pa i on je bio pojedinac s nekim poprilično nevjerojatnim stavovima! Može li mu se onda vjerovati? Apologetski nastrojen kršćanski vjernik bi odmah „kao iz topa“ ispalio da se njemu može i mora vjerovati jer je Sin Božji! A otkud znamo da je Sin Božji? Pa i Kaligula je to za sebe isto tvrdio pa mu ipak ništa ne vjerujemo!? Zato ćemo reći da Isusu vjerujemo zato što su apostoli povjerovali prije nas. Možda i još važnije: Isus za života nije napisao niti jednog jedinog retka o sebi i svome nauku. Taj je posao povjerio također apostolima. Sve ono što je ikad izrekao i učinio ostavio je da zrije u njihovim umovima i srcima. Kao da je pri tomu prihvatio i rizik da ga se u nekim stvarima krivo shvati i interpretira. Pa tu je još u igri bio i nemali vremenski razmak od tridesetak, pa i više godina. Jer Isusova objava se prenosila ispočetka usmenim putem, zatim su zapisivani neki pojedinačni fragmenti, da bi tek onda –kako rekosmo- znatno kasnije bila zapisivana i cijela evanđelja. Naglašavamo evanđelja, a ne evanđelje! Isus je dakle dopustio da unutar Crkve o njemu izniknu različite interpretacije koje se međusobno nerijetko nemalo razlikuju. Jedno vrijeme je u igri bio jako veliki broj evanđelja, a Crkva će se zatim tamo nekad do početka 4. stoljeća odlučiti za ova četiri koja i dan danas imamo (Matej, Marko, Luka i Ivan). Dakle, nakon bezbrojnih rasprava, iznošenja mišljenja, višestoljetnog sabiranja duhovnog iskustva, Crkva se odlučila za ova četiri kao za najtočnije i najvjernije interpretacije Isusovog nauka i života. Nekima je ovaj nedostatak jedinstvene evanđeoske istine dokaz za nevaljanost kršćanstva. Naspram toga bi rekli: Ne, to je upravo dokaz valjanosti! Isus je svoj uzvišeni nauk prepustio nesavršenoj ljudskoj interpretaciji, nerijetko i oštroj protivničkoj kritici, ali i onom nerealnom infantilnom preuveličavanju i iskrivljivanju pasioniranih sljedbenika … tu je i spomenuti zub vremena, zatim problemi oko prijevoda svega toga na druge jezike, svakako spominjemo i ono ludovanje zanesenjaka i heretika i sl. Zato mu na kraju i možemo vjerovati … cijela stvar je prošla kroz nebrojene filtre i svejedno opstala. Ali tu leži i pouka za svakog od nas. Ako želite da Vam drugi ljudi povjeruju, ne očekujte da će vam lako povjerovati. Morat će Vas prvo malo prokušati i prorešetati. Tako će i njima biti jasnije tko ste Vi zapravo, ali i samima Vama!

Umjesto zaključka

Danas je moderno o svemu i svačemu imati svoje vlastito mišljenje, svoj put i rezone. U filozofiji se u tom smislu sve češće govori o krizi autoriteta, a iz perspektive religije o vladavini radikalnog individualizma i relativizma. Istina je da se čovjek treba distancirati od mentaliteta i logike stada, te da mora potražiti sebe i svoj specifični životni poziv i put. No, čuvajte se, jer i istina –kako rekosmo- pokatkada zna poludjeti! Čovjek je biće bitno upućeno na druge ljude. Po drugima se i rađamo, po drugima stječemo elementarne životne vještine i znanja, i ti drugi će nam uvijek trebati na ovaj ili onaj način, baš kao i njihova kritika i mišljenje…

U Sarajevu, 7. 12. 2016. godine

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 69 gostiju i nema članova online

Idi na vrh