Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaKORELACIJA KRIZE OBITELJI I KRIZE VJERE TE POKUŠAJ NJIHOVOG NADVLADAVANJA

KORELACIJA KRIZE OBITELJI I KRIZE VJERE TE POKUŠAJ NJIHOVOG NADVLADAVANJA

 

Rezultati istraživanja Vrhbosanske nadbiskupije pokazuju da ispitanici smatraju da je obitelj kao institucija u današnje vrijeme izrazito ugrožena, te da su odnosi među članovima obitelji ozbiljno narušeni. Kriza obitelji je zabrinjavajući fenomen koji se može promatrati i istraživati na različite načine, međutim, mi ćemo ovdje krenuti od činjenice sve većeg zabilježenog broja razvoda brakova, kako kod nas, tako i u cijeloj Europi.

Promjena prioriteta i novo osmišljavanje bračnog života

Moglo bi se reći da je brak kao institucija zajedničkog života muškarca i žene s vremenom izgubio dosta na svojoj egzistencijalnoj važnosti. Naime, u klasičnoj obitelji muškarac je bio taj koji je privređivao, dok se žena brinula za kućanstvo i djecu. Tako ova veza nije bila samo nužna zbog njihove eventualne ljubavi i zaljubljenosti, nego prvenstveno zbog ekonomsko-egzistencijalnih razloga. Pri tome žena nije mogla preživljavati sama bez muža hranitelja, ali ni muž ne bi mogao samostalno živjeti bez žene kućanice, jer pored svog zahtjevnog i napornog posla on svakako ne bi stigao uraditi sve ono ostalo, što je još trebalo učiniti kod kuće: briga za djecu, kuhanje, spremanje, pranje „na ruke“, pletenje, šivanje, štrikanje... Jednostavno, oboje su morali raditi vrlo naporno, svako na svom području, i jedno bez drugog ne bi mogli preživjeti. Ova duboka egzistencijalno-ekonomska povezanost činila je sve ostale njihove međusobne probleme poprilično nevažnima. Odnosno, neki se parovi možda nisu dobro slagali, ali svejedno, živjeti se moralo.

Tehnički i uopće civilizacijski napredak znatno su umanjili navedenu egzistencijalno-ekonomsku uvjetovanost braka. Danas žene također mogu uspješno zarađivati, a održavanje domaćinstva nije više ni približno tako zahtjevno kao u stara vremena. Reklo bi se da postoji aparat za sve, a skuhati se može nešto i „na brzaka“ uz pomoć gotovih sastojaka i jela. S obzirom da se danas može uspješno preživljavati i kao samac, nekad nevažne bračne razmirice sada postaju odlučujuće u smislu opstojnosti braka. Naime, ljudi se ne odlučuju više za brak zbog mogućnosti zajedničkog preživljavanja, nego zbog iščekivanja jedne posebne i sretne ljubavi koja će njihovim životima dati sasvim novu dimenziju i smisao, a ako se ovo na koncu ne nađe, samim tim brak dolazi u tešku i počesto fatalnu krizu. Zbog svega toga uopće nisam sklon idealizirati onu klasičnu obitelj, a kuditi ovu modernu. Mišljenja sam da se u oba slučaja radi o jednim te istim ljudima, ali koji žive u posve različitim civilizacijskim okolnostima, te u skladu s njima i reagiraju na različite načine. U konačnici čovjek zasigurno ne može utjecati na tijek i lik vremena i stoga vjerojatno nema smisla kukati za nekakvim „starim dobrim vremenima“. Međutim, ljudi mogu i trebaju uz Božju pomoć raditi sami na sebi; izgrađivati se u smislu svoga osobnog ljudskog i vjerskog dozrijevanja, kako ih na koncu nikakve društvene mijene ne bi mogle zateći nespremnima.

Statistički podaci

Europske statistike u zadnjih 50-ak godina pokazuju da se broj rastave brakova nalazi u konstantnom porastu. Tako na razini EU danas 34% brakova okončava rastavom. Naši krajevi zaostaju za ovim visokim europskim prosjekom, međutim, i ovdje se uočava zabrinjavajuća tendencija porasta. Pri tome je važno spomenuti i postojanje stanovite regionalne uvjetovanosti u kontekstu ovoga problema. Naime, statistike jasno pokazuju da su ljudi u južnim regijama manje skloni razvodu nego oni u sjevernim. U tom smislu se govori o tradicionalnom jugu i liberalnom sjeveru. Na primjer, u Europi se najmanje rastava događa u Grčkoj, a najviše u skandinavskim zemljama. U susjednoj Hrvatskoj najniža stopa razvoda bilježi se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (12%), a najviša u Primorsko-goranskoj županiji i Gradu Zagrebu (40%). U Bosni i Hercegovini se ponavlja sličan obrazac. Tako se u Zapadno-hercegovačkom kantonu bilježi puno manje razvoda nego recimo u Posavskom kantonu. Ipak, važno je spomenuti da se u Bosni i Hercegovini generalno bilježi znatno manji broj rastave brakova nego što je to slučaj u susjedstvu i u ostatku Europe. Stopa razvoda ovdje obično ne prelazi 10%. Međutim, bosansko-hercegovačke statistike sadrže i neke specifične oscilacije koje se mogu dovesti u vezu s proteklim ratom i poraćem. Na primjer, u nekoliko poratnih godina bilježi se vrlo mali broj rastave brakova, da bi 2001. godine došlo do svojevrsne eksplozije. Te godine u Posavskom kantonu stopa razvoda iznosi 20%. Znatan porast je zabilježen i u drugim kantonima, osim u Zapadno-hercegovačkom, gdje u to vrijeme nije zabilježen niti jedan razvod. Poslije toga dolazi do stanovite stagnacije, i kako je već rečeno, u prosjeku se bilježi 3-11% rastavljenih brakova godišnje, s tim da je 2011. godine ponovno zabilježen jedan snažniji porast u odnosu na prethodne godine, što se možda može dovesti u vezu s negativnim posljedicama gospodarske recesije. U konačnici ovo ne znači da bosansko-hercegovačke obitelji imaju manje problema od europskih obitelji. Tomu naprotiv, svi čimbenici ukazuju na to da se ovdašnji supružnici susreću s puno problema, međutim, zbog tradicijskih i religioznih uvjerenja oni nerado biraju razvod kao rješenje.[1]

Na kraju treba spomenuti i rastuću pojavu tzv. kohabitacije ili sparivanja. Pod ovim pojmom misli se na životnu zajednicu muškarca i žene koja je, kako crkveno, tako i civilno nezakonita. Statistike pokazuju da su ovakve zajednice puno nestabilnije od klasične bračne zajednice, odnosno, da još češće podliježu rastavi. Čak što više, jedna brza i jednostavna rastava bez ikakvih pravnih posljedica često i predstavlja temeljni motiv kod osnutka ovih zajednica. Nešto u smislu: „Dok nam bude lijepo bit ćemo zajedno, kad više ne bude, svatko na svoju stranu“.

Suvremeni uzroci rastave braka

Kako domaća, tako i strana istraživanja otkrivaju jednu zanimljivost. Naime, danas je tek svaki peti ili šesti razvod povezan s bračnom nevjerom, a to znači da brakovi danas „pucaju“ prvenstveno zbog nekih sasvim drugih razloga. Kao najčešći razlog rastave braka navodi se nerazumno ponašanje jednog od bračnih drugova i ujedno,danas je ovo razlog rastave u čak 47% slučajeva[2]. Pitamo se sada što je to nerazumno ponašanje i kako se manifestira? Konkretno, iza navedenog pojma stoji veći broj neprilagođenih oblika ljudskog ponašanja, ali koji na koncu vjerojatno imaju jedan zajednički uzrok. Tako se spominju: nesposobnost ostvarivanja zdravih kompromisa i dogovora, stalno nametanje krivice i odgovornosti drugoj strani, nezainteresiranost za zajedničke probleme i interese, zatvorenost i manjak komunikacije, pretjerana rastrošnost, nejasna spolna podjela (muškarac se sve češće ponaša kao žensko, a ona sve češće izigrava muško) i sl. Uglavnom, iza svega navedenoga moguće je da se skriva samo jedan zajednički uzrok, a on se identificira kao nedostatak afektivne, tj. emocionalne zrelosti, što će opet reći da se danas sve češće susrećemo sa nezrelim odraslim ljudima.

Kao drugi razlog rastave brakova po učestalosti obično se navodi nasilje u obitelji, a kao treći ovisnost. Pri tome se najčešće spominju ovisnost o alkoholu i kocki. Kao četvrti razlog spominje se bračna nevjera, a ostale razloge nije jednostavno prezentirati, jer ih neki autori svrstavaju pod već navedenim razlozima, a neki drugi kao zaseban problem. U tom smislu ćemo spomenuti ovisnost o internetu, pri čemu prednjači ovisnost o popularnoj društvenoj stranici „Facebook“. Najnovije statistike sa Zapada pokazuju da se čak svaka peta rastava braka događa zbog „Facebook-a“. S druge strane, u našim krajevima ljudi se također nerijetko rastavljaju zbog nemogućnosti adekvatne raspodjele kućanskih poslova. Kako je već prije spomenuto, današnje žene sve češće privređuju izvan kuće te zbog toga očekuju da i njihovi muževi uzmu udjela u kućanskim poslovima. No, ovi počesto ne žele sudjelovati u tome, jer smatraju da kućanski poslovi spadaju isključivo na ženu. U praksi se tako bilježe ponekad i zbilja paradoksalni slučajevi. Na primjer, u nekim obiteljima danas samo je žena ta koja zarađuje plaću. Ali, njihovi muževi se usprkos tome ne žele prihvaćati bilo kakvih kućanskih poslova,premda su po cijeli dan besposleni, jer –kako je već rečeno- iz tradicijskih razloga smatraju da to isključivo spada na ženu. Ovakve žene na koncu vrlo često traže rastavu braka...

Uzroci slabljenja obitelji iz perspektive vjere

Sve do sada spomenuto proizlazi prvenstveno iz riznice svjetovnih istraživanja. Naravno, to što je svjetovno, ne znači da je za odbaciti. Nasuprot tomu, jedna svjetovna, ali čovjekoljubna sociologija ili psihologija mogu itekako biti od koristi, kako vjeri, tako i vjernicima. No, želimo sada posvetiti se više religioznoj dimenziji naznačenog problema slabljenja obitelji.

Obitelj koja moli ostaje zajedno (Bl. Majka Terezija)

Crkva je oduvijek prepoznavala zajedničku obiteljsku molitvu kao neosporni temelj stabilnosti obitelji. U tom smislu Bl. Majka Tereza kaže: „Obitelj koja moli ostaje zajedno“! Pitamo se zašto je zajednička obiteljska molitva toliko važna? Naime, kršćanstvo ne pronalazi vlastiti uzor obiteljskog života u granicama svjetovnog reda. Ono se nikada nije moglo identificirati s arhaičnom poligamijom i poliandrijom, ali niti s jednom krhkom monogamijom podložnoj rastavi, pa makar ovu istu bio propisao i Božji čovjek Mojsije (usp. Pnz 24,1-4). U ovom smislu evanđelje po Marku nam donosi slijedeću zgodu: „A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: 'Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?' On im odgovori: 'Što vam zapovjedi Mojsije?' Oni rekoše: 'Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i otpustiti.' A Isus im reče: 'Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!' U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: 'Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“ (Mk 10,2-12). Dakle, Isusovo poimanje braka proizlazi iz podsjećanja na prvotni božanski stvaralački plan, pri čemu visoko dostojanstvo braka predstavlja jednu dimenziju visokog čovjekovog dostojanstva. Ta on je „kruna stvaranja“, Božje ljubljeno stvorenje, koje je pozvano da nasljeduje svetost svoga Tvorca (Lev 19,2). Tako dolazimo do središnjeg uzora kršćanskog braka i obitelji. U kršćanskoj literaturi i tradiciji se u tom smislu obično spominje Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Oni i jesu istinski uzor, ali čak niti oni nisu onaj prvi i najsvetiji uzor. U konačnici to je sam Bog, tj. Presveto Trojstvo!

Ljubav je međusobno razlikovanje onih, koji se zapravo i ne mogu više razlikovati! (G. W. F. Hegel)

Čuveni teolog dvadesetog stoljeća Karl Rahner reče jednom prilikom da se danas većina kršćana ponašaju kao praktični monoteisti.[1] Pa dobro, istini za volju, mi kršćani i jesmo monoteisti, međutim, teolog je s ovim htio izreći jednu krucijalno važnu opomenu. Kako on dalje kaže, čak se ponekad i u službenim crkvenim dokumentima potkrade ono kako„ mi vjerujemo u osobnoga Boga“. To zapravo i nije točno, jer mi kršćani vjerujemo u troosobnoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. Ipak, Oni stoga nisu tri Boga, kao što ni mi kršćani nismo triteisti. Naravno, ovdje se ljudski um počinje naprezati. Kako to da su Trojica, a ipak su Jedan? I to ne nešto kao Jedan, nego baš uistinu Jedan. Ne radi li se stoga ovdje o klasičnoj logičkoj kontradikciji? Um će se ovdje naprezati sve dok se ne prisjeti čudesnog iskustva ljubavi, onog iskustva, koje sugerira da dvoje mogu postati jedno, premda su još uvijek dvoje. To je lijepo izrazio njemački filozof Hegel slijedećim riječima: „Ljubav je međusobno razlikovanje onih, koji se zapravo više i ne mogu razlikovati“!

Jedan Bog, jedno tijelo...

U prvom biblijskom izvještaju o stvaranju pronalazimo slijedeći redak: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Reklo bi se da tek uz pomoć ovog retka možemo shvatiti puni doseg i dubinu značenja onoga što spominje tzv. drugi biblijski izvještaj o stvaranju i na što se kasnije poziva i sam Gospodin Isus: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24). Dakle, Bog stvara čovjeka na svoju sliku, a taj čovjek nije samo muškarac, nego muško + žensko. S vremenom će postupno doći do toga da se čovještvo sve više počinje poistovjećivati s individualizmom, sebstvom, samostojnošću, pa čak i s egoizmom i usamljenošću. Stoga i ne čudi ona moderna sintagma koja izbjegavanje braka dovodi u vezu s čovjekovom emancipacijom i samoostvarenjem. Tomu naprotiv, Biblija jasno ukazuje na brak kao na garanciju istinskog čovještva i dostojanstva. Međutim, upravo zato što je brak od Boga dan i što sam po sebi predstavlja sliku uzvišenog Božjeg Otajstva, on ostaje moguć samo tamo gdje se živi i računa s Bogom. Ukoliko ova veza s Bogom dođe u krizu, samim tim će se i brak početi pretvarati u blijedu imitaciju i manje-više grešnu improvizaciju samog sebe. Stoga bi mogli zaključiti da dvoje ljudi mogu biti jedno tijelo tek onda kad u njihovoj vezi postoji i ono treće, tj. sam Bog, koji po sebi i nije ništa drugo do li Trojstvo u Jedinstvu ljubavi.

Obnova obitelji i obnova vjere

Naše početno sinodsko savjetovanje upravo je istaklo slijedeća dva zahtjeva kao prioritetna za budući rad sinode: obnova obitelji i sveopća duhovna obnova naše mjesne Crkve; a iz dosadašnjeg izlaganja da se naslutiti koliko su ova dva zahtjeva međusobno duboko povezana i isprepletena. Naime, ovdje jedno implicira drugo: obnova vjere vodi prema obnovi obitelji i isto tako obratno...

Vratit ćemo se još malo navedenoj Rahnerovoj tezi o kršćanima kao praktičnim monoteistima. Ovo sugerira da se većina kršćana danas ponaša kao da njihov Bog nije u savršenoj ljubavi življeno zajedništvo, nego kao da je On neki svemoćni kozmički usamljenik; Onaj što ljubav od drugih zahtjeva, ali je sam po sebi ne živi. Jedno ovakvo krivo poimanje vlastite vjere ima itekakve veze s dijagnozom današnjeg čovjeka i društva u kojem živi. Naime, ne možemo reći da današnji čovjek nema nikakvog senzibiliteta za ljubav. Tomu nasuprot, on je priželjkuje svim svojim bićem; mašta o njoj, pjeva njoj u čast, rado razgovara o njoj sa svojim prijateljima. Međutim, u svemu tome, ipak je nešto naopako nasađeno. Kako su to pokazala i ona svjetovna ispitivanja o uzrocima rastave brakova, današnji ljudi kao da žele biti ljubljeni, ali ne i druge ljubiti. Od drugih očekuju predanost i poslušnost, a oni sami neposlušni, nepokorni i tvrdokorni. Žele biti služeni i pri tome nikomu ne služiti. Ako što pogriješe, očekuju da im se olako prijeđe preko toga, a oni sami po sebi jako teško praštaju. Žele čuti tuđe tajne, a svoje vlastite pri tome skrivaju „k'o zmija noge“.

Ako se danas suočavamo s pravom „poplavom“ lošeg i neprilagođenog ponašanja, neminovno se moramo upitati što je tomu uzrok i uzor. Naravno, pri tome je teško ne primijetiti erupciju loših i napasnih poticaja od strane svjetovne kulture. Ipak, bilo bi poprilično neozbiljno i paušalno za sve ovo po kratkom postupku optužiti ateiste, masone i komuniste, ako ništa drugo, onda zbog toga što statistike jasno pokazuju da su ovi potonji u apsolutnoj manjini.

Kako smo to prikazivali i tijekom naših dekanatskih zasjedanja samo se 2% ljudi od ukupne svjetske populacije izjašnjava ateistima. Agnostika je nešto više, oko 9%, a svi ostali, njih 89% izjašnjavaju se kao vjernici. U Europi je situacija nešto drugačija, ali ne drastično.

 

Prema podacima američkog Centra za istraživanje globalnog kršćanstva broj kršćana u Europi se nalazi u blagom porastu. Početkom 20. stoljeća broj kršćana u Europi je iznenada opao. To se dogodilo zbog pojave komunizma na istoku Europe, ali i zbog rastućeg sekularizma na zapadu Europe. Tendencija pada je trajala do 1970. i od tada se udio kršćana u europskom stanovništvu nalazi u konstantnom blagom porastu te će prema prognozama za 2020. iznositi 78%. U isto vrijeme, udio ateista se nalazi u konstantnom padu. 1970. bilo ih je oko 8,2%. Taj broj je već sada više nego prepolovljen, a prognoze kazuju da će do 2020. pasti na 2,1%, dok će udio agnostika u Europi vjerojatno ostati isti, tj. 13,1%. S druge strane, važno je spomenuti da najveći porast unutar europske populacije bilježi muslimanski živalj. Pretpostavlja se da će njihov udio do 2020. porasti na 5,9%, dok ih je 1970. bilo 2,7%.[1]

 

Dakle, bez obzira na to što u Europi ima i onih koji drugačije vjeruju, pa i onih koji uopće ne vjeruju, ostaje činjenica da su od četiri Europljanina čak trojica kršćani. A mi smo prethodno bili postavili pitanje o uzrocima „poplave“ nekršćanskog ponašanja, koje se događa – eto na dominantno kršćanskom kontinentu. Dakle, promišljanje o krizi obitelji nas je dovelo do promišljanja o krizi vjere, a ova se opet ne javlja samo kao kriza vjerske prakse, nego i kao kriza vjerske doktrine. Pri tome ne mislim samo na onu intoksikaciju vjere, koja nastaje na temelju prihvaćanja tuđinskih ideja i učenja, inače nesvojstvenih kršćanstvu (kao što su: reinkarnacija, apsolutna predestinacija – tj. vjera u sudbinu, panteizam, joga i sl.), nego prvenstveno na neke promašaje nastale iz krive interpretacije svoje vlastite, tj. kršćanske vjere.[2] Kao kršćani bi mogli s ponosom istaknuti da nas je u Europi preko 75%, ali kao kršćani također se moramo upitati koliko unutar tog silnog mnoštva ima onih aktivnih i praktičnih vjernika? Nećemo li i tu u konačnici pronaći jednu malu i minornu skupinu ljudi, neznatno veću od one skupine deklariranih ateista? A kako tek onda identificirati ono prestalo većinsko mnoštvo i tko su oni uopće? Marginalni vjernici ili praktični ateisti?

 

Krenuti od središta

 

Drugi Vatikanski sabor iznosi tvrdnju da jedna krivo interpretirana te loše svjedočena vjera itekako doprinosi širenju fenomena ateizma (GS19), dok s druge strane, jedna ispravno interpretirana i autentično svjedočena vjera pokazuje se istinskim lijekom za ateizam (GS21).

 

Međutim, ovu ispravnost i autentičnost nije lako dosegnuti, čak ni onima kojima je vjera životni poziv. Naime, kršćanska vjera je vrlo obimna i kompleksna. Ona obuhvaća brojne, kako teoretske, tako i praktične aspekte. Sadrži različite duhovne tradicije, brojna teološka i filozofska učenja. Crkvenom Učiteljstvu ostaje teška zadaća da unutar toga bogatstva permanentno razlučuje bitno od nebitnog, prioritetno od ne prioritetnog, ispravno od krivog, a povrh toga, cijeloj Crkvi ostaje zadaća osmišljavanja posredovanja te vjere, kako prema vani, tako i prema unutra. Podsjećamo, to je ujedno i glavni smisao postojanja biskupijskih sinoda: na lokalnoj razini raditi na obnovi vjere i produbljenju crkvenog zajedništva. U tom smislu pred nama se nalazi veliki put i opsežna zadaća. Međutim, upravo zbog toga, trebamo krenuti od onoga bitnoga i odlučujućeg za našu vjeru kršćansku, a to je obnova vjere u Presveto Trojstvo.

 

Zapravo, ovo što iznosimo i ne predstavlja neko novo i nečuveno otkriće, jer zadaća Sinode nije nešto nanovo otkrivati i iz temelja uspostavljati, nego ono postojeće bolje međusobno povezivati i na važne istine uporno podsjećati!

 

U tom smislu želimo podsjetiti na molitvu Presvetom Trojstvu za obitelj, koju je priredila Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine povodom trogodišnje obiteljske obnove (od 11. lipnja 2006. do 2. rujna 2009.). Uviđamo potrebu da se ova molitva nastavi moliti u našim obiteljima i župnim zajednicama, čak što više, da joj se pristupi s novim i još većim žarom srca:

 

Slavimo te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si dostojanstvo obitelji ustanovio na sliku svoga Trojstvenog zajedništva ljubavi.

 

Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju naš, jer si se udostojao roditi u ljudskoj obitelji i jer si svojom žrtvom na križu bračnu ljubav od rane grijeha iscijelio, te bračno i obiteljsko zajedništvo ljubavi i vjernosti učinio sakramentom svoga saveza s Crkvom.

 

Hvalimo te, Duše Sveti Tješitelju, koji po sakramentu ženidbe, zajedničkoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji, kršćansku obitelj neraskidivo ujedinjuješ i posvećuješ, da može biti svetište života i škola kršćanske ljubavi.

 

Ponizno te molimo, Svemogući Bože, da se po uzoru na Svetu Obitelj, u našem kršćanskom domu, ostvari božanski naum o braku i obitelji – da naša obitelj bude istinska zajednica vjere, života i ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen!


 

Izvor: http://wwwgordonconwell.com/netcommunity/CSGCResources/ChristianityinitsGlobalContext.pdf Stanje: 14.8.2014.

Drugi Vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji „Gaudium et spes“ prepoznaje same kršćanske vjernike kao one koji ponekad potiču stvaranje ateizma. Konkretno, u ovom smislu se spominju problemi u vidu zanemarivanja vjerskog odgoja od strane vjernika, kao i njihovog netočnog i pogrešnog izlaganja nauka, zatim o nedostatku njihovog religioznog, moralnog i socijalnog života (GS19).

 


Walter Kasper, Bog Isusa Krista, UPT, Đakovo 1994., str. 350., poziva se na Karl Rahner, Der dreifaltige Gott als transzendenter Urgrund der Heilsgeschichte, u: Mysal II, 319.


Statistike preuzete od Nedim Begović, Tendencije razvoda braka u Federaciji Bosne i Hercegovine od 1996. do 2007. (www.fin.ba/.../1-tekstovi?...tendencije-razvoda-brak... Stanje: 30.7.14) i od Josip Obradović, Evo zašto masovno pucaju brakovi u Hrvatskoj, (http://www.tportal.hr/lifestyle/obiteljidom/292992/Evo-zasto-masovno-pucaju-brakovi-u-Hrvatskoj.html Stanje: 30.7.14.).

Podatak se bazira na istraživanju Co-operative Legal Sevices-a (http://www.co-operativelegalservices.co.uk/latest-news/adultery-no-longer-top-reason-for-divorce/ Stanje: 30.7.14.).

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 78 gostiju i nema članova online

Idi na vrh