Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO fragmentaciji i trajanju

O fragmentaciji i trajanju

Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?

Čovjek danas ne živi u svijetu kao cjelini. Svijet više nije smislena cjelina, prostor koji ima određene dimenzije. Svijet je danas raspadnuta cjelina ili fragmentirani prostor. Živimo parafrazirajući filozofa Alasdaira MacInterya u „dobu fragmentacije“ cjelokupnog života, svijeta i mišljenja. Kako veli MacIntyre sa nostalgijom bacamo pogled u prošlost i one njezine trenutke kada je sve bilo neka cjelina, imalo neku svrhu i neki smisao baš zato što nije bilo „polomljeno“ na bezbroj fragmenata. Danas prema MacIntyreu svaki fragment života, mišljenja postaje cjelina za sebe, a čovjek nenaviknut na takvo stanje se sve teže snalazi u aktualnom svijetu i pripadajućem načinu života.

Iako će se o tome uvijek raspravljati, čovjek je u bitnom određen i kao biće trajanja, kako to opisuje zgodan izraz filozofa Henria Bergsona. Trajati znači biti cjelina, osjećati se kao čovjek koji ima trajan identitet utemeljen oko jedne temeljne točke, iz koje se onda živi i na koju se čovjek vraća onda kada je njegovo trajanje, odnosno, kada je on kao cjelina u krizi. Trajanje također ostavlja čovjeku prostor da razmišlja o svojoj budućnosti. Trajanje nije ništa drugo doli osjećaj kako čovjekova prošlost, sadašnjost, budućnost čine jednu neprekinutu cjelinu koju možemo nazvati čovjekovim identitetom.

Čovjekov identitet danas živi između želje za trajanjem, osjećajem da je on ili ona jedna i cjelovita osoba u svim razdobljima svoga života te iskustva fragmentacije. Fragmentacija je neodređen osjećaj koji tu i tamo čovjeka zahvati i uplaši. To je trenutak kada čovjek osjeća kao da nema trajanja, kao da nije cjelina, nego je „razlomljen“ na nekoliko fragmenata, gdje svaki fragment za sebe vuče na svoju stranu želeći zadržati monopol nad čovjekom.

Fragmentacija čovjekova identiteta se može primijetiti na barem –zasad- dva iskustva koje svatko od nas -na ovaj ili onaj način- proživi tijekom života. To  je iskustvo „velikih odluka“, a to su odluke koje će u velikoj mjeri odrediti čovjekov život, poput izbora zvanja, fakulteta, bračnog partnera, mjesta života … Pred „velikim odlukama“ čovjek se već unaprijed pita što će biti s njim, hoće li biti sretan i ispunjen onim što izabire. Hoće li mjesto koje je odabrao za život biti ono trajno mjesto života, hoće li moći biti i suprug/supruga, otac/majka, i poslovni čovjek/žena? Već ova pitanja ponekad čovjeku naznačuju fragmentaciju njegovog identiteta. Kada čovjek razmišlja o ovim stvarima ponekad ga zahvati i misao kako bi bilo idealno da bude cjelina: i dobar liječnik, i dobar suprug i dobar otac da živi u zdravoj i sretnoj okolini, i ta misao pokazuje kako čovjek prije svega ne želi biti fragmentiran, nego želi trajati kao cjelina. Ovo je prvo iskustvo i to je iskustvo određenog egzistencijalnog straha od fragmentacije. Strah da će se čovjekov identitet „razlomiti“.

Fragmentacija srca

Drugo iskustvo „velikih odluka“ nastaje nakon što čovjek konačno odluči i izabere svoj životni usud, poziv, poslanje, mjesto života, bračnog partnera a to se iskustvo uobličuje u pitanje: Jesam li izabrao/la ono što sam želio, je li to ono što sam htio zaista i želim li to nastaviti biti kroz cijeli svoj život? Ovo pitanje je pitanje trajanja, čovjekove želje da njegova prošlost, sadašnjost i budućnost budu spojene u onom osjećaju kako je sve što napravio dosad od samog početka i ono što se treba dogoditi bilo ispravan izbor.

Ovo je s jedne strane iskustvo nade kada čovjek ako ništa osjeća zadovoljstvo i ispunjenost jer shvaća da je sada u fazi života kada su „velike odluke“ donesene i one će trajati; time će i sam čovjek trajati zajedno s njima kao cjelina. S druge strane ovo je i iskustvo nesigurnosti ukoliko se čovjek stalno pita je li to ono što je htio?

Iskustvo nesigurnosti je iskustvo fragmentacije, čovjekove „razlomljenosti“ na različite identitete koji žele imati monopol nad njim. To iskustvo nesigurnosti se isto uobličuje u pitanja poput: trebam li se posvetiti karijeri, obitelji, znanosti, kome trebam dati prednost?

Čovjek živi u trajnoj napetosti između fragmentacije koja nije samo moguća nego se čovjeku i stvarno događa tijekom života i trajanja kao želje da bude jedna jedinstvena cjelina kroz cijeli svoj život i prije i nakon „velikih odluka“. Biti čovjekom donekle znači biti i živjeti istovremeno  u nadi i nesigurnosti „velikih odluka“, svjestan vlastite unutarnje napetosti između trajanja i fragmentacije.

U Sarajevu, 28.04.2017.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 1949 gostiju i nema članova online

Idi na vrh