Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO NESRETNOM ČOVJEKU

O NESRETNOM ČOVJEKU

Ako bi se mogla opisati nesretnost onda bi ona bila pseudo-religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumno odbacivanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretan čovjek je religiozni fanatik vlastitih mana te hladni analitičar i redoviti kritičar vlastitih vrlina. Nesretan čovjek isključivo vjeruje u vlastitu metafizičku pokvarenost, dok odbacuje ono što mu njegov zdrav razum govori o nekim dobrim ljudskim kvalitetama koje posjeduje.

Nesretan čovjek je na sebi svojstven način religiozan. On vjeruje kako je njegov uzvišeni poziv osloboditi samog sebe od vlastitih mana. Ali kada treba doći trenutak borbe on se povlači iz borilišta prepuštajući se nesretnosti bez kapi prolivenog znoja. Nesretan čovjek je često nerealan i iracionalan jer zabranjuje vlastitom razumu da mu govori o njegovim dobrim svojstvima, a previše prepušta mašti da mu pred očima slika fantastične slike njegove epske borbe s vlastitim manana. Zato nesretan čovjek ne zna vidjeti nešto dobroga u svakodnevnim stvarima, jer njegova izmučena i umišljena veličina mu ne dopušta da vidi jednostavno dobro u nečemu običnom.

 On je predodređen za velike bitke i ratove sa samim sobom. Zato dobrotu zanemaruje, a nesretnost veliča. Njegova nesretnost počiva u njegovu čudnom načinu razmišljanja kada je riječ o njemu samom kao ljudskoj osobi, jer je cijela njegova osoba podređena umišljenoj borbi s njegovim ljudskim manama koje on vidi kao nekakve drevne nemani koje se mogu pobijediti isključivo nadzemaljskim snagama, a ne svakodnevnim sitnim koracima. Ako je škrt njegova borba protiv škrtosti nije razumna borba sa samim sobom gdje bi se svaki dan djelimično odrekao onoga što ima.

Anxiety Izvor(foto): 123rf.com

Njegova borba sa škrtosti je neka vrsta mitske borbe darežljivog junaka s nemani škrtosti gdje on sebe gleda kao onoga koji stoji na brdu od zlata kojega se odrekao da bi cijelo čovječanstvo moglo kovati prstenje, narukvice i ogrlice. Zato je nesretan čovjek i ponekad megaloman bilo da pretjeruje u isticanju svojih mana bilo da još više pretjeruje u načinima na koji ih svladava. Nesretnom čovjeku najveći neprijatelj osim njega samog su stvarnost i ljudi oko njega. Stvarnost mu je neprijatelj jer ga svaki put pobijedi vrlo jednostavnim trikom bez imalo napora tako što mu pokaže da dok je u svojoj mašti darovao čovječanstvu brda zlata da se ukrase, u stvarnosti je stisnuo ruku da ne kupi komad kruha nekom prosjaku koji ga je zamolio jer je gladan.

Ljudi su mu neprijatelji ponajviše jer ne mogu shvatiti koja je on veličina, borac i junak i koje sve nemani mora pobijediti da bi bio ono što jest. Također, ljudi su mu neprijatelji jer su stvarni i ne vide mitološkog junaka koji stoji na brdu zlata i prezrivo  ga daruje čovječanstvu iscrpljen do kraja borbom s nemani koja se zove škrtost. Oni vide stvarnog čovjeka koji je za njih škrt jer im nikada nije ponudio kavu, ručak ili večeru. Nesretan čovjek više voli izmišljenje ljude koji će se diviti njegovoj borbi s vlastitim manama. Izmišljeni ljudi su poput mitskih junaka ili duhova. Oni nemaju ni vrlina ni mana. Oni su nijemi promatrači priče koju glavni junak o sebi priča. Zato nesretan čovjek bude razočaran kada se iz svog izmišljenog svijeta naglo nađe u stvarnosti među stvarnim ljudima. I najviše mu smeta što ti stvarni ljudi imaju također i vrline i mane. Jer njegova mašta ne poznaje druge junake, samo njega.

Nesretnom čovjeku ne smetaju toliko njihove vrline, koliko njihove mane jer je njegov izmišljeni svijet usmjeren na borbu s manama. Međutim, mane drugih ljudi za njega su nevidljive i beznačajne za razliku od njegovih. I ako postoji neki čovjek koji je uistinu škrt, paradoksalno nesretan čovjek će mu zavidjeti na škrtosti. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stvarna škrtost bezazlena u odnosu na njegovu izmišljenu škrtost u njegovoj mašti. Mane moraju biti nepobjedive jer njegov osjećaj za junaštvo i borbu raste proporcionalno sa snagom i moći izmišljenih mana u njegovoj glavi. Što moćnija škrtost, bahatost, kukavičluk to je potrebno veće junaštvo da se one svladaju.

On je poput vojnika koji u presudnom trenutku napusti bitku i pobjegne, ali onda negdje usput otkrije da je on hrabar junak i da nijedna vojska nije kadra se suprotstaviti njegovoj hrabrosti. I vrati se u bitku i sam pobijedi cijelu protivničku vojsku uz oduševljeno klicanje drugih vojnika. Tako on to vidi u mašti. U stvarnosti bi to sigurno izgledalo puno drugačije.

Zato je osobina nesretna čovjeka da ne razmišlja o stvarnosti  i uglavnom se od nje sklanja kao što se mračnjak nastoji skloniti od svijetla. Što se tiče vrlina za njih se ne treba boriti one su već osvojene i već ih do kraja posjeduje. Zato nesretan čovjek ponekad nema stvarne volje bilo što promijeniti na sebi kad je u pitanju stvarni život i stvarni ljudi jer raditi na sebi nije potrebno sve vrline posjeduje, a s manama će se već nekako izboriti, ali to će ovisiti o snazi njegove mašte, a ne o snazi njegove volje.

Zato je nesretan čovjek redovito iscrpljen čovjek, loše spava, loše jede, dekoncentriran je. Njegova borba iziskuje izvor snage, a to je njegova psiha i njegova mašta koje aktivno sudjeluju u njegovoj borbi poput dvojice generala koji gledaju karte i razmišljaju koji je najbolji način za napad i kada. U nesretnog čovjeka mašta i psiha su dva stratega koji se međusobno iscrpljuju jer dok mašta odbacuje stvarnost, psiha s njom ostaje povezana.

Ali zašto govoriti o nesretnom čovjeku, nije li bolje govoriti o psihološki nestabilnom čovjeku? Ovisi kako ćemo razumjeti što je nesretnost, a nesretnost nije isto što i nesreća. Nesretnost je religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumsko odbijanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretnost je religiozno vjerovanje u stvari mašte, a razumsko odbijanje postojanja psihe i stvarnosti. Nesretnost je mitološko vjerovanje u mane i njihovu svemoć i osobnu mitološko junaštvo i odbijanje razumskog vjerovanja u postojanje stvarne dobrote u samom sebi, u stvarnim ljudima i u samoj stvarnosti i potrebi da se ta dobrota istakne, potiče i o njoj govori.

Nesretan čovjek može u stvarnosti i biti dobar kao netko tko nikoga ne dira te nikome ne stvara probleme, ali je daleko od dobrog čovjeka koji o dobroti govori i dobroti se raduje i osmjehuje. Nesretan čovjek -zato i kažu- dok može biti dobar za druge, za sebe nije dobar, jer sam sebe ne smatra čovjekom koji u sebi nosi zrnca dobrote. Sva njegova stvarnost vrti se oko njegove junačke borbe s vlastitom maštom i psihom i manama koje često do te mjere preuveličava da više ni mašta ni psiha ga ne mogu pratiti nego se slome pod teretom nesretnosti.

Samo zato jer nikada nije na trenutak otvorio oči i promotrio stvarni svijet da vidi da u njemu ipak ima stvarne dobrote i stvarno dobrih ljudi nesretan čovjek rijetko može biti ikada sretan, jer ako je nesretnost religiozno vjerovanje u vlastite mane sretnost je razumsko vjerovanje u stvarnost dobrote. Kod nesretnog čovjeka vjera i razum su u žestokom sukobu gdje je vjera već odnijela pobjedu, samo razum to ne zna,a i kad razum shvati nažalost za nesretnog čovjeka bude ipak prekasno jer od polomljene mašte i psihe više se ništa ne može izgraditi, ne može se više izgraditi ni izmišljeni svijet junaka koji pobjeđuje vlastite mane i slabosti. Ostane potpuno prazna ljuštura koju je nekada nastanjivao i u kojoj je živio stvarni čovjek i stvarno ljudsko biće.

U Sarajevu, 12.VI.2018.

O. J.

 

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 62 gostiju i nema članova online

Idi na vrh