Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO nepoštivanju Svetog

O nepoštivanju Svetog

I kad osoba nije rodbina pokojniku osjeća da se događa nešto gdje se od čovjeka zahtjeva ozbiljnost i zrelost. Nema dobacivanja, galame i vike. Osjeća se svetost događaja u kojem se dostojanstveno i posljednji put dragoj osobi želi nešto reći. Poštivanje njezine smrti, njezinog tijela, zahtjeva od čovjeka dostojanstveno ponašanje, zrelost i ozbiljnost.

Događaji poput ovoga traže od čovjeka zrelost u ponašanju, odijevanju i ophođenju. Kod nekih događaja čovjek se ne može, ne smije i ne treba ponašati nezrelo i neozbiljno kao da je riječ o svakodnevnom događaju. Neki događaji nisu svakodnevni, nego su takvi da se u njima i preko njih čovjek treba uozbiljiti i sebi osvijestiti da ono što se događa nije svakodnevno, obično nego je jedinstveno, tajanstveno i sveto.

I pred svetim treba biti ozbiljan. Postoje prostori koji su jedinstveni, tajanstveni i sveti i u tim prostorima pred svetim stvarima treba biti ozbiljan i zreo. Zašto čovjek danas nema ponekad osjećaja da je ono što se događa pred njim nešto sveto i da mjesto na kojem stoji je sveto mjesto, ako ne njemu onda nekomu drugom tko vjeruje u svetost i događaja i prostora??? Gubitak osjećaja za svetost događaja i prostora u kojem se taj događaj odvija ima i svoj uzrok u čovjekovom raspolaganju svetim stvarima, prostorima i događajima. Bog mu je povjerio u ruke nešto sveto, neprocjenjivo. Snagom navike i svakodnevnim raspolaganjem svetim bilo stvarima, mjestima ili događajima dolazi se do gubitka osjećaja da je ono što se čini svet događaj.

Mnogima je ulazak u prostor koji je posvećen i u kojem Sveto prebiva ulazak u prostor kao i svaki drugi. Polugoli ljudi koji viču, galame i nadvikuju se ne pokazuju ni najmanje osjećaja da uopće znaju da Sveto prebiva u tom prostoru. Na upozorenje kako njihovo ponašanje, odijevanje, vika i dernjava narušava svetost prostora i kako Sveto koje prebiva ovdje od njih zahtjeva ozbiljnost i tišinu, gledaju vas u čudu i zbunjeno. Oni više i ne shvaćaju da još uvijek postoje prostori, napose crkve, koje su sveti prostori i čuvaju Presveto u svetohraništu. Ono što je najsvetije u bilo kojoj crkvi u kojoj se otajstvo Euharistije slavi. Njima to ne znači gotovo ništa. Možda bi i željeli da im znači kao i vama, ali oni više i ne znaju što znači svet prostor, svet događaj. Kada ih upozorite da je stvar kulture, kućnog odgoja u određenim okolnostima ponašati se pristojno i u skladu s prostorom u kojem se nalazite gledaju vas s prezirom i podsmjehom.

Kao da nemate pravo čuvati Sveto. Kao da Sveto više ne postoji. Kao da, jer oni ne znaju što je Sveto, ne trebate ni vi znati. I ne trebate se oko Svetog brinuti. Ako kojim slučajem napravite paralelu s nekim drugim prostorima koji zahtijevaju kulturno ophođenje kao što je kazalište, općina ili škola dobit ćete odgovor otprilike da je općinski šalter ili kazališni balkon nekima od njih svetiji nego Presveto u svetohraništu. Podrazumijeva se da određeni prostori koji nisu sveti niti u njima sveto prebiva kao što je šalter, klupa, bina, zaslužuju strahopoštovanje dok džamija, hram, crkva, svetohranište, oltar i Presveto ne zaslužuju ni kulturno ophođenje niti ponašanje, a kamoli poštovanje i strahopoštovanje.

Nepoštivanju Svetog doprinose i oni kojima je Sveto povjereno i koji s njim raspolažu. I kod njih ponekad šalter, prvo mjesto, bina, je svetije nego prostor koji im je povjeren na čuvanje i upravljanje. I oni se povremeno pred šalterom ili na mediju pojavljuju u stavu, ponašanju i ophođenju koji pokazuju da su im važniji takvi prostori nego prostori i događaji gdje raspolažu i predstavljaju Sveto drugima. I oni imaju odgovore na prigovore. Najčešći je odgovor kako Svetim raspolažu s punim znanjem i pravom. Ili kako Svetom nije bitno kako se odijevate, ponašate i Svetom pristupate, nego je najvažnije vaše srce, vaša nutrina za koju ionako nitko ne zna osim vas kakva je. Ili kako vrijeme u kojem jesmo zahtijeva da Sveto spustimo s trona Njegove svetosti i približimo ga do te mjere drugima da Sveto postane samo jedan od predmeta, stvari, događaja kao i sve druge stvari, predmeti i događaji. I jedni i drugi imamo i odgovore i prigovore jedni drugima oko toga što i kako treba raspolagati sa Svetim.

Ali smo svi pomalo i oni kojima je Sveto povjereno na čuvanje i davanje drugima i oni koji to Sveto primaju i promatraju izgubili osjećaj što je Sveto i kako se prema Njemu treba ponašati, pred Njim odijevati i pred Njim stajati. Šalter, bina, prvo mjesto na nastupu ili sceni su postali sveti prostori pred kojima stojimo u strahopoštovanju, a crkva, džamija, sinagoga, hram, prostori molitve, tišine i susreta sa Svetim postali su prostori gdje je i biti samo kulturan kao u vlastitoj kući za neke prevelik napor. A vaše upozorenje kako se nalaze u svetom prostoru i da je u tijeku svet događaj smatraju napadom na svoj modni izričaj i gledaju vas s podsmjehom i u čudu. Valjda ne znaju da ima ljudi koji znaju i smatraju da postoje prostori i događaji koji su još uvijek privilegirano mjesto susreta sa Svetim, koji nisu ni obični ni svakodnevni nego od čovjeka zahtijevaju ozbiljnost, zrelost i strahopoštovanje, jer u tim događajima i prostorima Sveto prebiva i živi.

U Sarajevu, 27. srpnja 2017. godine

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 153 gostiju i nema članova online

Idi na vrh