Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaOpcenitoKAD PRIJE!?

KAD PRIJE!?

Dok uz šalicu kave gledam kroz prozor igru sunca i oblaka na nebu, iz vlastitih misli me prenu dječji glasić… Budan je malac, vrijeme je da ostavim nedovršenu šalicu kave i odem k njemu…

IZNENAĐENJE

Ulazeći u sobu, dočeka me veselo brbljavo lice. Smijeh i veselje zavladaju cijelim stanom. Međutim – neki dio mozga mi govori kako je nešto tu u cijeloj priči čudno… Uskoro na vlastito zaprepaštenje shvaćam i što je čudno – krevetić dječji malenom je postao knap, pače  - malen?! „Ček' malo, pa to je moj bebi, kad prije…???“, „Ma sigurno mi se na tren učinilo…“ itd… par minuta borbe s vlastitim mislima. Ipak, stvarnost je – moj bebi je postao mali-veliki čovjek… Ali… Kad prije, za Boga miloga!? Pa kao da sam ga jučer po prvi put dobila u ruke? Kao da je jučer bila i luda vožnja do bolnice i porođaj i sve? Ne razumijem…

Uskoro i suprug stiže kod malenog u sobu. Vidjevši mene bez teksta i s telećim pogledom (a znajući da, ukoliko nešto ne valja, odmah bi digla dreku i frku), još zbunjenije pita što se događa. Na moj odgovor kako je „nekim neobjašnjivim čudom“ djetetu krevetić postao mali odmahnuo je rukom, nasmijao se i zaključio kako mi se sigurno sve učinilo… Ipak, uskoro se i on uvjerio u stvarnost… I dok dijete stoji u krevetiću, a nas dvoje ispred njega gledamo ga zbunjenim pogledom, čujem samu sebe kako na glas izgovaram „vrijeme je za novi krevet i novu sobu…“

Child Growth Izvor (Photo): 123rf.com

Vrijeme prebrzo prolazi

„Kad prije? Gdje je nestalo vrijeme? Zašto je sve prebrzo prošlo? I kad je uopće nestalo vrijeme?“ – misli su koje prolaze kroz glavu dok malcu pripremam doručak… I da, još uvijek mi nije ništa jasno… Bolje rečeno, jasno mi je, ali na nekoj podsvjesnoj razini… Svjesno još uvijek odbijam prihvatiti činjenice i samo dalje sve više i više sam zbunjenija…

I dok mi kroz glavu prolaze slike prvog puzanja, prvog koraka, prvog osmijeha, prve riječi… postajem svjesna kako za sve to je potrebno vrijeme… Da, to isto vrijeme koje je prolazilo dok sam se ja radovala svemu što je novo postigao i naučio u svakom novom danu i ohrabrivala ga za daljnje korake i napredak… A konstatacija „dijete raste“ mi je bila sasvim normalna za čuti jer je i inače malo viši od prosjeka svojih vršnjaka. Pri tome sam bila usredotočena na njegov razvoj i napredak, ali prolaznost vremena – ni na kraj pameti…

A upravo ta prolaznost vremena me i dalje svaki put uspješno zna iznenaditi… Kako i zašto – ne znam. Ili smo mi ljudi „programirani“ da ne mislimo o tome ili nekako podsvjesno sami sebe „blokiramo“ kako ne bismo mislili o prolaznosti vremena? Pravi odgovor na ta pitanja doista ne znam…

Carpe diem!

Bilo kako bilo, držim se one latinske „Carpe diem!“ (iskoristi dan!). Nema druge nego duboko udahnuti, prihvatiti svjesno stvarnost, zagrliti svog malenog-velikog čovjeka i krenuti u nove pustolovine koje nam nosi današnji dan… A jedna od njih će definitivno biti sjesti s malcem za laptop i da sam sebi izabere novi krevet… A prolaznost vremena – znam da će me ponovno u nekom trenutku iznenaditi, zaskočiti. Ipak, nema straha sve dok se držim ove latinske dobre i svaki dan sam tu za malca i zajedno pokušavamo od svakog dana izvući najbolje… Naučiti nešto novo, mnogo se smijati i uz sve to dobro zabaviti. Jer… ima jedna stvar koja uvijek, ali uvijek prkosi prolaznosti vremena… zove se ljubav. Vrijeme može proći, možemo odrasti, ali ljubav utkanu u nas, sretne i radosne trenutke te sve naučeno i postignuto – prolaznost vremena nam ne može oduzeti… Gdje god da nas životni putevi odnesu, mi zauvijek nosimo sve ono dobro i pozitivno utkano u nas… A to se ništa ne može utkati bez prave, iskrene i ispravne ljubavi. 

6.12.2017.

Crucix

 

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 283 gostiju i nema članova online

Idi na vrh