Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaJezik, nasilje i oprost

Jezik, nasilje i oprost

Što su nasilje i oprost po sebi? Nužni prirodni procesi, samo jedna od brojnih vijesti u medijima ili dubinska egzistencijalna drama čovjeka? Konkretan odgovor na ovo pitanje u konačnici uvelike ovisi od vrste jezika kojim se nasilje i oprost nastoje dočarati i dokučiti.

Ovo izlaganje uglavnom se motivira nekim idejama kanadskog filozofa Charlesa Taylora i jednim esejom o jeziku njemačkog filozofa Waltera Benjamina. Ne mislim ponuditi nikakav novi i revolucionaran odgovor ili definiciju toga što je nasilje i što je oprost. Ono što bih htio jest samo ukazati da bez teološkog jezika pokušati govoriti o nasilju i oprostu je u najmanju ruku i nemoguće i pogrešno. Kad govorim o teološkom jeziku ne mislim isključivo na jezik teologije kao znanosti, nego mislim na sve ono što nam Bog govori kroz svoju Riječ, Crkvu, kroz cjelokupno vjerničko iskustvo koje nas međusobno povezuje.

Počeo bih jednom slikom njemačkog filozofa Petera Sloterdijka iz njegovog djela „Kritika ciničnog razuma“ gdje možda na stranicu i pol Sloterdijk opisuje sljedeću i čini mi se često realnu i istinitu situaciju. Naime, kaže on kad uzmeš novine, ugodno se smjestiš naručiš kavu i otvoriš čitati možeš otprilike naletjeti na onu jednu stranicu novina koja donosi najraznovrsnije informacije, vijesti i savjete … Na istoj stranici –recimo- imate savjet „kako preboljeti dečka u pet koraka“, imate savjet „kako skinuti dvadeset kilograma u tri koraka“, imate vijest kako je lanac trgovina imao rekordnu dobit prošle godine, zatim imate vijest kako je neki nogometaš postigao „hat-trick“ u derbiju kola, također imate vijest kako je neka zemlja dobila novog predsjednika, onda imate vijest kako je u nekoj zemlji ubijeno stotinu ljudi u bombaškom napadu, a imate i vijest kako u nekoj zemlji sukobljene frakcije već godinama ratuju bez naznaka primirja. Ono po čemu mi je ova Sloterdijkova slika simpatična jest prvo što je ona plod cinizma kao općeg stanja današnje zapadne kulture -bar prema Sloterdijku, ali i zato što ova slika na dva mjesta govori o nasilju, ali na takav način da tu vijest skoro nismo ni primijetili! To je samo bila vijest i ništa više. I sa ovom slikom počinje zapravo i moja tvrdnja kako bez teološkog jezika se ne može govoriti o nasilju i oprostu.

Proceduralno-predstavljajući jezik

Kao ljudi smo usmjereni na to da nam sve bude jasno, težimo za znanjem i težimo za jasnoćom. Iz toga razloga postoje jezici koji su nam u tom smislu privlačni jer su jasni, precizni, nema ništa nepoznato i skriveno u takvim jezicima. Takvi jezici danas dominiraju, a to su jezici prirodnih znanosti. Sljedeći Taylora takve jezike možemo nazvati jezicima procedure i jezicima predstavljanja. Kao primjer može nam poslužiti recimo jezik biologije. Prema jeziku biologije čovjek nije ništa drugo nego biološki organizam, skup živaca, mišića, kostiju, tkiva, stanica, hormona, enzima. Ovo je slika ili predstava kako biologija kao znanost vidi čovjeka. Jezik biologije ne poznaje recimo čovjeka kao biće tjeskobe, straha, patnje osim ako se ne može biološki objasniti. Objasniti nasilje biološkim jezikom bilo bi otprilike reći da je prema evoluciji nasilje normalna pojava u kojem jači ubijaju slabije radi preživljavanja. Dakle jezik biologije ima sliku čovjeka i prema toj slici o čovjeku i govori.

Svi znamo što otprilike znači procedura. To je nekakav proces, zakon, pravilo kao kad čujete političare koji kažu treba poštivati demokratske procedure ali sami često ne razumiju što time žele reći, ali je popularno o tome govoriti pa neka se kaže! Kada govorimo o jeziku biologije procedura bi bila pravilo, zakon prema kojem jezik biologije govori o čovjeku. Ako to hoćemo pojednostaviti jezik biologije kao proceduru koristi recimo teoriju evolucije kao zakon i pravilo a kao sliku ili predstavu koristi definiciju da je čovjek biološki organizam. To ne znači da jezik biologije ne kaže ništa o čovjeku i što je on; jezik biologije nije jezik koji laže o čovjeku, nego je jezik koji ne govori sve o čovjeku. Ako sad uzmemo da je jezik biologije jezik koji ima svoju predstavu i proceduru kako bi jezik biologije definirao nasilje ili oprost. Pa otprilike jezik biologije  bi rekao da je nasilje nužni produkt evolucije gdje se pojedinci i vrste međusobno nadmeću, a biološki gledano oprost se može gledati ako treba i kao genetička pogreška. Ali to objašnjenje nasilja i oprosta nas neće zadovoljiti.

Ova ideja jezika koji hoće i želi sve definirati, koji želi stvoriti apsolutnu sliku ili predstavu čovjeka pa ga onda prema toj predstavi tumačiti možemo nazvati idejom jezika koja je proceduralno-predstavljajuća. Ovakav jezik postoji u matematici, u fizici, kemiji, svim prirodnim znanostima. Njihova je prednost što daju ne samo istinita objašnjenja određenih stvari, nego se čini da nam neka druga objašnjena i ne trebaju ili ne trebamo ih tražiti … Sve je rečeno i objašnjeno; nema nikakvih tajni, nikakvih misterija. Ali ovakav jezik koliko god bio precizan i jasan, pa i istinit nije sposoban objasniti na zadovoljavajući način neke pojave koje nas zanimaju i opterećuju. Tu spadaju i nasilje i oprost. Jer nas te pojave prvo opterećuju i zanimaju nas. Ni mi sami ne utječemo se toliko ni biologiji, ni kemiji, ni fizici da bismo ih pokušali shvatiti. Čini nam se smiješnim da nam netko napiše kemijsku ili fizičku formulu nasilja i oprosta i kaže nam: „Eto vidiš te znakove, to su ti nasilje i oprost“! Svatko ozbiljan tko ima ozbiljna pitanja o nasilju i oprostu ne bi bio previše sretan s takvim odgovorom. Charles Taylor će u različitim prigodama kritizirati jezike prirodnih znanosti, napose njihovu upotrebu u psihologiji i sociologiji kao jezike koji misle da mogu sve objasniti i tako složene stvari kao što je biće koje se zove čovjek. Vrlo jednostavno rečeno, nasilje i oprost su specifične pojave i ne mogu se uklopiti u jezike pozitivnih znanosti, ponajprije jer pozitivne znanosti ne mogu objasniti apsolutno što je i tko je čovjek. A nasilje i oprost su u bitnom upravo povezane s čovjekom.

Čovjek i višestruki slojevi značenja

Svatko od nas ima obitelj u kojoj se rodio, osobnu povijest, mjesto u kojem je odrastao, školu koju je završio, zemlju u kojoj živi, nacionalni, religiozni identitet kojem pripada. Parafrazirajući Taylora mi se sastojimo kao ljudi od puno slojeva značenja, jer nas kao ljude čini naša obitelj, naše mjesto, zemlja, zajednica, jezik, kultura. Sve su to stvari koje nas čine onim što jesmo, ili jedan zgodan izraz mi smo konstituirani tim slojevima. Ali kako će recimo jezik biologije objasniti tebe kao čovjeka koji se sastojiš od toliko različitih slojeva, kako će te matematika, kemija, ili danas jako popularna ekonomija; kako će te one objasniti kao čovjeka koji ima karakteristike svoga oca i majke, raspoloženje svoga mjesta, jezik svoje zemlje, religiozni identitet svoje zajednice, nacionalni identitet svoga naroda? Ekonomija će te definirati kao proizvođača ili potrošača, a ista će nasilje definirati možda kao borbu za ekonomske ili prirodne resurse, a oprost razdobljem ekonomskog prosperiteta i niskih cijena, te visokih plaća. Ovdje dolazimo i do toga teškog pitanja je li moguće bilo kojim jezikom definirati što sam ja i što si ti kao čovjek pa onda definirati i nasilje i oprost nakon toga? Kao odgovor na ovo pitanje kod Taylora postoji prijedlog, ali ne i odgovor. I ovo izlaganje je prijedlog a ne odgovor.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

Naime Taylor govori o jeziku ili jezicima koji posjeduju također dvije karakteristike, jedna karakteristika je konstitutivnost, a druga karakteristika je ekspresivnost. Kao primjer takvog jezika možemo recimo navesti jezik slikarstva ili općenito jezik umjetnosti. Ali ovdje se želim osvrnuti na jezik kojega bih nazvao religioznim jezikom i koji prethodi teološkom jeziku. Religiozni jezik je jezik koji te konstituira. On te u bitnom određuje kao čovjeka, tvoje djelovanje, tvoje shvaćanje i gledanje na svijet i na druge ljude. Tvrditi za sebe da sam religiozan, a u isto vrijeme reći da me religiozni jezik kojega govorim ne konstituira i da se mogu od njega objektivno odvojiti i tako gledati sebe, druge i svijet oko sebe je nemoguće. Zato se prema Tayloru religiozni jezik može svrstati u ovu drugu kategoriju jezika, koji su konstitutivno-ekspresivni jezici. Religiozni jezik kojim govorim mi pruža daleko više bogatstva, mogućnosti, ako hoćete i moći da se izrazim. Ovdje ne treba miješati pitanje koliko se religiozni jezik može i zloupotrijebiti, jer to je drugačije pitanje i nije dio ovoga izlaganja i ne predviđa ga. Religiozni jezik je moćniji, bogatiji i snažniji od jezika biologije, i to se može vidjeti upravo na onome što se pojavljuje kao oprost i kao nasilje. Za religiozni jezik a i za sve nas koji smo religiozni pitanje nasilja je bitno povezano s jednim važnijim i misterioznim pitanjem, a to je pitanje zla. Jezik biologije koji je proceduralno-predstavljajući jezik niti postavlja pitanje zla niti ga je sposoban postaviti čime se pokazuje da takav jezik ipak ne može sve objasniti i da čovjek traži i druge jezike osim znanstvenih da preko njih sebi dadne zadovoljavajuće odgovore.

S druge strane religiozni jezik postavlja pitanje puno bogatije, puno dublje jer nasilje povezuje s problemom zla i pokušava ponuditi odgovor, no i ovdje postoji poteškoća za nas s kojom se trebamo nositi. Naime, jezik biologije će bez problema definirati nasilje i reći nasilje je biološki proces opstanka u kojem jači da bi preživjeli uklanjaju slabije. Religiozni jezik s druge strane neće ponuditi definiciju zla; postoji ona filozofska prema kojoj je zlo „odsutnost dobra“ koje bi prirodno trebalo biti prisutno u nečemu, ali religiozni jezik neće ponuditi apsolutnu definiciju nasilja i zla. Ovdje dolazimo do važne oznake religioznog jezika, koju znanstveni jezici prirodnih znanosti ponekad ne dopuštaju, a to je da religiozni jezik pitanje nasilja i s njim povezano pitanje zla ostavlja otvorenim. Kada govorimo o oprostu rekoh da bi možda biologija definirala oprost recimo kao genetičku pogrešku ili jednu vrstu kamuflaže koju biološki organizmi koriste ali se ne zna zašto … možda da se bolje prilagode okolišu ili da prežive. Religiozni jezik o oprostu govori daleko dublje i sadržajnije. I ne samo to, religiozni jezik koji čovjeka konstituira je kadar čovjeka tako utemeljiti da može oprostiti i nasilje i zlo. Toliki sveci i njihovi životi pokazuju nevjerojatnu konstituirajuću moć religioznog jezika. S jedne strane je fascinirajuća jasnoća i preciznost proceduralno-predstavljajućih jezika, kao što je znanstveni jezik biologije recimo, a s druge strane još je frapantnije njihovo izražajno siromaštvo kada se treba govoriti o takvim pojavama kao što su nasilje, zlo i oprost. Netko će ovu tvrdnju smatrati prezauzetom i pretjeranom pa čak može pomisliti da je riječ o sarkazmu, ali ne vidim na koji bi način bilo koji pozitivni znanstveni jezik mogao tako bogato i sadržajno progovoriti o nasilju i oprostu kao što je recimo sv. Pismo.

Teološki jezik

Ovdje dolazimo konačno i do ideje teološkog jezika. Kada govorim o teološkom jeziku jer u ovom trenutku ne mogu pronaći neki zgodniji termin za to, ne mislim isključivo na teologiju kao znanost, nego mislim na nešto šire shvaćanje jezika. Pod teološkim jezikom prije svega mislim na ono što se govori pod terminom „povijest spasenja“ koji uključuje govor o Bogu, Utjelovljenju, Uskrsnuću, o Crkvi, Sakramentima, jednom riječju o najširem mogućem shvaćanju jezika koji uključuje i pisanu riječ, i ritual, odnosno obred, upotrebu simbola i znakova, i sudjelovanje u tom životu. Cijelo to široko područje življenog vjerničkog iskustva nazivam teološkim jezikom. U životu pojedinca taj teološki jezik progovara kroz studij teologije, kroz sakramente, sudjelovanje u zajedništvu obreda i rituala, i taj teološki jezik je jezik koji također konstituira čovjeka, njegov život i njegovo djelovanje, ali i njegovo shvaćanje nasilja, zla i oprosta. Ako bi sad htjeli usporediti bilo koji proceduralno-predstavljajući jezik neke pozitivne znanosti i ovu ideju teološkog jezika kao konstitutivno-ekspresivnog jezika i upotrebom jednog ili drugog jezika definirati što su nasilje i oprost, može se razumjeti da je teološki jezik moćniji i snažniji u načinu shvaćanja nasilja i oprosta jer teološki jezik ovako zamišljen daleko snažnije i dublje shvaća i razumijeva samog čovjeka i što je čovjek, dok jezici kao što je jezik biologije uglavnom ne mogu i nemaju moć zahvatiti i shvatiti čovjeka u njegovoj dubini i složenosti. Bez teološkog jezika govoriti o nasilju i oprostu je nemoguće ponajprije zbog toga jer određeni jezici ne mogu objasniti i razumjeti biće kojega se nasilje i oprost najviše tiču, a to je naravno čovjek.

I na kraju kao jednu ilustraciju cijelog ovog izlaganja jedan samo kratki osvrt na možda jednu od važnijih biblijskih knjiga o ovom pitanju, Knjigu o Jobu. Ovdje ću malo karikirati dva zanimljiva  jezika, a to su novinarski jezik ukoliko mislimo da je to jezik koji mora biti uvijek i isključivo objektivan i vojni jezik, koji specifičnim izrazima mijenja značenje i shvaćanje pojava kao što je recimo nasilje.

Knjiga o Jobu već na samom početku govori jednim sasvim drugim jezikom, jezikom koji čovjeka odmah zahvaća, prodire u čovjeka i ne da čovjeku da se jednostavno objektivno odmakne od onoga što čita. Čitati Knjigu o Jobu ne znači čitati novinarski izvještaj kako je N.N. ubio N.N. nego znači promišljati pitanje oprosta i pitanje nasilja. U Knjizi o Jobu se pojavljuje i lik nasilnika, Satana koji traži od Boga da iskuša pravednog Joba.

Lik Satana nije N.N. iz novinarskog jezika ili napadač iz vojničkog jezika, nego je riječ o liku koji iza sebe ima cijeli jedan teološki jezik koji govori o Božjem stvaranju čovjeka, o padu prvih ljudi, o padu anđela, o čovjekovoj želji da se stavi na mjesto Boga, dakle Satan nije N.N. nepoznati počinitelj nego je netko tko ima cijelu jednu svoju ako možemo tako reći povijest i kontekst odakle dolazi, a to je prije svega teološki jezik koji o nasilju govori na jedan bogat i dubok način sasvim drugačije od novinarskog ili vojničkog jezika.

Knjiga o Jobu je također umjetničko djelo, to nije objektivni i hladni novinarski izvještaj niti precizno napisani vojni izvještaj, nego je to umjetnost proze, pisanja i pričanja koja je ekspresivna. Ona dakle otkriva nešto čovjeku, pokušava mu nešto otkriti o njemu samome, o njegovim pitanjima koje ima o oprostu, nasilju. Međutim, ono po čemu je Knjiga o Jobu daleko snažnija u pokušaju da kaže nešto o oprostu i nasilju jest i konstitutivna snaga uloge koju Bog ima u priči o Jobu, kao Onaj koji dopušta zlo, ali i kao Onaj koji ljubi one koji se iskušani zlom ostali čvrsti u svom pouzdanju u Njega, jer što je Job dobio na kraju ako ne ljubav kao nagradu za pretrpljeno zlo, te za sačuvanu vjeru u Boga.

Ono što je sada zanimljivo pokušati shvatiti je ovo. Kako bi novinarski jezik čitao knjigu o Jobu, i bi li je uopće bio sposoban pročitati? kako bi vojnički jezik pročitao knjigu o Jobu i bi li je bio sposoban čitati? Odnosno može li bilo koji p-r jezik shvatiti knjigu o Jobu. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana.

Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente. Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten.

Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život) ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo) kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu i odnosu sukobljenih strana. I vraćam se ponovno na onu sliku koju Sloterdijk opisuje kada govori o čitanju novina. Nedostatak ili bolje reći odbijanje i neprihvaćanje važnosti teološkog jezika za shvaćanje i iskustvo kako nasilja tako i oprosta ostavlja nas prvo u situaciji da nasilje, zlo i oprost ne promatramo kao nešto misteriozno, tajno, nego nešto objektivno kao bilo koju vijest koju čitamo u novinama poredane jednu uz drugu.

Umjesto zaključka

Valja postaviti jedno pitanje na kraju, a to je koji jezik je uopće sposoban govoriti o oprostu i nasilju, koji jezik može i ako može i ako smije imati monopol nad razumijevanjem ovih pojava? Koji jezik je kadar zahvatiti svu dramu, težinu i tragediju nasilja kojega je netko doživio, koji je jezik kadar zahvatiti ljepotu oprosta kada se on istinski događa? Zato je i potreban odnosno nužan teološki jezik kao temeljni jezik shvaćanja, i iskustva oprosta i nasilja odakle se onda može ovo shvaćanje i iskustvo širiti i razumijevati. Teološki jezik ne mora u tom smislu imati monopol nad shvaćanjem, ali njegova moć i snaga u razumijevanju oprosta i nasilja se ne bi trebala olako zapostavljati i odbacivati napose u javnom prostoru i raspravama.

U Sarajevu, 10.05.2017.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 99 gostiju i nema članova online

Idi na vrh