beef2f74a7a5039666593941069905fa 

Internet portal za teme iz popularne teologije, filozofije, psihologije ostala društvena zbivanja i znanosti

 

Nalazite se ovdje: NaslovnicaOpcenitoSresti stare prijatelje - iluzija, sjećanje ili...?

poptheo.ba

Sresti stare prijatelje - iluzija, sjećanje ili...?

Koliko puta smo nakon xy godina u drugome tražili ili očekivali onakvu istu osobu od prije mnogo godina kada smo ju zadnji put vidjeli? Jesu li se ispunila naša očekivanja?

 

Što sad!?

 

Stara narodna kaže „mnogo vode ispod mosta je prošlo...“ U ovom slučaju – mnogo godina. I OK, došao je taj dan, sjećate se prijatelja/ice onakvih kakvi su bili, očekujete takvu osobu. Ipak, već na početku susreta počinjete opravdavati „zapinjanje“ u komunikaciji time što se jako dugo niste vidjeli. Ali... uskoro uslijedi „šok“ kada shvatite da ta osoba nije ona ista osoba koje se sjećate, koja je bila dio vašeg života... Samo stranac s poznatim crtama lica i poznatim imenom. Što sad!?

 

Meet old friend

 

Odbijanje prihvaćanja stvarnosti

 

Prva reakcija je odbijanje shvaćanja situacije onako kakva doista jeste. Ljudski, sasvim normalno, uvjetovano prvenstveno našim emocijama. Kasnije tek, kad prođe još neko vrijeme, neki od nas prihvate da je stanje takvo kakvo jeste, da se druga osoba promijenila tijekom godina te da više nije ono što su nekad poznavali. Druga pak skupina, i dalje ustrajava i vjeruje kako je toj osobi „samo bio loš dan“ ili „malo zahrđala“ ili što li već sve ne... Onako – opet ljudski... Mozak može smisliti svakakve načine samozavaravanja... Rijetki su oni koji odmah ili jako brzo prihvate situaciju takvom kakva jeste i osobu takvom kakva jest. Većina ne shvaća kako su tu neki novi svjetovi za tu osobu te kako su ju oni i oblikovali u to što je danas.

 

Neki novi svjetovi

 

Svatko od nas ima svoju svakodnevnicu, svoj mali „svijet“. Promjenom stila, načina života, selidbom u veliki grad, zasnivanjem obitelji, prestankom bavljenja nekim poslom, i kojim sve ne razlozima (da dalje ne nabrajam) mnoge osobe se prilagođavaju novonastaloj situaciji i stvaraju svoj novi mali „svijet“ (drugačiju, novu svakodnevnicu) koji ih onda istovremeno oblikuje u malo drugačije ljude od onih koje smo poznavali i koji su nam u sjećanju. E problemi nastaju upravo tu – kad se sudare stari i novi svijet, kad osoba iz svakodnevnice koja je kod druge osobe postala prošlost očekuje prijatelja/icu iz drugačije, nove svakodnevnice, istovremeno očekujući istu onu osobu kakva je ostala u prošlosti, u sjećanju. I tu cijela paleta emocija zasja u punom sjaju – od sreće, ushićenja, zbunjenosti, tuge, samozavaravanja, pa do ljutnje... A zbog čega sve to? Zbog čega cijeli taj cirkus? Samo zbog naše ljudskosti... Zbog naše „navike“ da osobu kad ode daleko od nas „zarobimo“ u vlastitom sjećanju onakvu kakva je bila kada je bila tu uz nas. Pri tome ne razmišljamo je li se promijenila, koliko se promijenila... Ne, za nas je ta osoba uvijek onakva kakva je bila. Iluzija, samozavaravanje, sjećanje ili pak nešto sasvim drugo? Iskreno – ne znam. Osobno smatram kako tu ima od svega ponešto. Što će prevladati, ovisi pak od osobe do osobe. Dok neki i dalje ustraju u sjećanju koje počinje postajati sve više iluzija, dotle drugi prihvaćaju polako tu osobu, znajući da, iako se dosta promijenila, druga osoba je negdje duboko unutar sebe još uvijek ona ista osoba koja joj je, unatoč razdvojenosti i drugačijim „svjetovima“  i dalje uvijek željela i uvijek želi dobro. A to onda još više osnažuje prijateljstvo i tada i fizička udaljenost prestaje biti prepreka. Što smo i koliko spremni prihvatiti i koju soluciju od svih navedenih u tekstu – to ipak ostaje na svakom od nas ponaosob.

Za kraj, srećom postoje u životu i oni susreti kad s nekim koga niste vidjeli godinama možete nastaviti najnormalnije i srdačno komunicirati kao da ste se jučer razišli. Valjda to i jest pravo prijateljstvo, a možda je to i ono prvo... Kažu da sve što je lijepo kratko traje... moguće, ali bolje da potraje duže.

 

18.06.2017.

Crucix

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 124 gostiju i nema članova online

Idi na vrh