POPTHEO -

O filozofiji

ŠTO JE FILOZOFIJA?

Filozofiju se nekad nazivalo mudrošću (spoj dviju grčkih riječi filia i sofia doslovce bi značio ljubav prema mudrosti). Danas zapadna filozofija ima, čini se, dva velika problema. Prvo filozofija je danas dominantno znanost s posebnim rječnikom koji je razumljiv samo onima koji se filozofijom bave.

Stječe se dojam da između određenih znanstvenih formula i same filozofije i njenog rječnika gotovo nema nikakve razlike, samo filozofiji nedostaju brojevi. Danas se filozofija smatra ponekad isuviše tehničkom znanošću u smislu rječnika i načina argumentacije da bi bila pristupačna široj publici, napose onima koji su zainteresirani za neka filozofska pitanja, ali nisu zainteresirani za profesionalno bavljenje filozofijom. Isto tako sam termin filozofirati danas ima i negativno i pozitivno značenje.

Negativno značenje termina filozofirati sastoji se u posvemašnjoj zloupotrebi termina filozofija, pa se u svakodnevnoj upotrebi filozofirati smatra nešto kao pričati gluposti, baviti se nebitnim stvarima, pitati glupa pitanja, a ponekad nije tako rijetko za filozofiranje susrećemo i rječnik iz psihijatrije, pa se čovjeka koji bi želio ozbiljno se baviti filozofijom koristi pogrdan rječnik recimo shizofrenik, lud, treba mu liječenje itd.

Negativno značenje termina filozofirati susrećemo i u odnosu na praktično, ekonomično gdje je filozofiranje nešto što je nepraktično, beskorisno i ne donosi zaradu. Međutim, termin filozofirati ima i pozitivno značenje, jer se odnosi na ozbiljna čovjeka, ozbiljnu osobu koja je zainteresirana pronaći odgovore na neka važna životna pitanja, kao što su pitanja smrti, patnje, zla, vjerovanja ili nevjerovanja u Boga. Iako ova pitanja nisu praktična ni ekonomična ona su za čovjeka temeljna životna pitanja.

Filozofija je danas izgubila univerzalnost, svako područje života od onih bitnih područja kao što su povijest, znanost ili politika koji imaju i trebaju imati određenu filozofsku pozadinu, pa do nevažnih područja čovjekove stvarnosti danas sve i svatko ima i posjeduje svoju filozofiju. Kada neka poznata osoba glumac, pjevač ili slično ne želeći pripadati ni jednoj grupi umjetnika, ne želeći pripadati ni jednom smjeru u umjetnosti izvali glupost kako ima svoju filozofiju, riječ često puta o nekome tko nema nikakvu filozofiju i nekome tko ne zna uopće ništa o filozofiji i tko pravu i ozbiljnu filozofiju čini da ispada površnom, smiješnom i nepotrebnom.

Tvrditi o filozofiji da je filozofija ljubav prema mudrosti ima za cilj osvijestiti čitatelju i studentu filozofije neke ozbiljne i temeljne teme koje se tiču cjelokupne stvarnosti. Kada govorimo o filozofiji kao znanosti filozofija postavlja pitanja o uzrocima svih stvari, o uzrocima cjelokupne stvarnosti.

Kada znanstvenik tvrdi da je svijet nastao tzv. Teorijom velikog praska on nije postavio filozofsko pitanje, nego iznio znanstvenu teoriju, ako znanstvenika ne zanima zašto je nastao Veliki prasak, to je prvorazredno filozofsko pitanje. Znanstvenik se ne mora nužno pitati zašto je nastao veliki prasak, ali filozof treba i mora, jer postavljati takvo pitanje znači pitati o uzroku stvarnosti u kojoj živimo i koja nas obilježava i kojoj pripadamo. Filozofija nije savršena mudrost, ona je ljudska mudrost, ljudska znanost koja nastoji shvatiti uzroke koji tvore stvarnost, i jer je ljudska ona je nesavršena i ograničena, jer temeljni instrument ili alat filozofije jest ljudski razum, ljudski intelekt koji iako kadar mnogo otkriti i dokučiti u svojoj autonomiji ostaje nesavršen u spoznaji.

Prema poznatoj i ustaljenoj praksi kako se već danas ili sutra može pojaviti i sigurno hoće pojaviti filozof ili intelektualac koji će kritizirati i ovaj uvod i cijelo ovo izlaganje kao nedovoljno, površno i neobjektivno, filozofiju ne moramo definirati, ali je možemo opisati kao znanost o prvim uzrocima cjelokupne stvarnosti koja je autonomna znanstvena disciplina utemeljena na sposobnostima i dometima ljudskog razuma i intelekta da razumskim promišljanjem spozna stvarnost iako zbog vlastite naravi na nesavršen i nepotpun način.

Sam opis filozofije pokazuje da filozofija nije nadnaravna mudrost ulivena u čovjeka, filozofija nije nesvjesno i nesavjesno i površno razmišljanje o mnogočemu, nego je filozofija prije svega znanost kojoj je zadaća tražiti i istraživati istinu. Međutim opisati filozofiju na ovaj način u mnogočemu je apstraktno i nedovoljno, stoga da bi smo bolje razumjeli što znači filozofija i čime se ona bavi osvrnut ćemo se na neke filozofe, pitanja koja su postavili i odgovore koje su ponudili da bismo došli do bolje spoznaje što je filozofija i što zapravo znači filozofirati. S obzirom da je ovdje riječ u uvodu u filozofiju ovdje nećemo iscrpno i naširoko predstavljati bilo filozofe i njihove filozofije.

FILOZOFIJA I DRUGE ZNANOSTI

Svaka znanost je u pogledu vlastitog područja i metodologije autonomna ukoliko posjeduje dovoljna i nužna znanja za spoznaju istine i ukoliko je kadra vlastitim metodama dokazati istinu svoje teorije.

Pitanje odnosa filozofije i drugih znanosti može se sažeti na sljedeći način: je li filozofija uopće potrebna znanosti i ako je potrebna koju ulogu filozofija može imati? U medicini napose u pitanjima koji se odnose na ubojstvo nerođenih (pobačaj, ekonomsko planiranje života), ubojstvo starih i nemoćnih (ekonomsko milosrđe), manipuliranje ljudskim embrijima u svrhu istraživanja (ekonomski pretporođajni marketing ili pretprodaja dizajniranih beba). Etika kao filozofska disciplina igra prevažnu ulogu kao određena vrsta korektiva ili filozofije koja ne dopušta da znanost bude autonomna, jer u tom slučaju ne bi postojale nikakve granice, napose oko moralnih pitanja koji se tiču dobra ili zla određenih medicinskih metoda.

U fizici koja je naoko neutralna, jer se čini da nema područja u fizici koje bi se trebalo promatrati s etičkog aspekta, i filozofija igra svoju ulogu, jer nije svejedno je li fizika služi dobru čovjeka (razni zakoni koji su omogućili razvoj tehnike koja čovjeku pomaže napose recimo na području transporta) ili zlu (atomska bomba).

Ni u biologiji nije svejedno hoćemo li čovjeka promatrati kao životinju koja evoluira i adaptira se na okoliš kao biološki organizam (evolucijski ateizam i materijalizam recimo Richarda Dawkinsa) ili je čovjek iako je njegova biologija znanstveno utemeljena ipak puno više od biološkog organizma (Jonas, Speeman).

 Odnos filozofije i znanosti utoliko je složen, jer jedno od najvažnijih metafizičkih pitanja, a to je pitanje svrhe ili finalnog uzroka, u većem broju znanosti nema nikakvu ili gotovo ima zanemarivu ulogu. Dakle ima li filozofija (napose etika i metafizika) pravo pitati znanosti o njihovoj svrsi, finalnom uzroku njihova istraživanja i djelovanja. Iako filozofija ne propisuje znanostima njihovu vlastitu metodologiju i područje istraživanja, ipak filozofija postavlja pitanje svrhe.

Naravno ponekad se filozofskim pitanjima sa znanstvenog gledišta pristupa kao pseudopitanjima ili pseudoproblemima. No nije ni pseudopitanje ili pseudoproblem postaviti etičko pitanje o sve raširenijem ekonomskom milosrđu to jest ubijanju starih i nemoćnih ili ekonomskom planiranju života kroz ubojstva nerođene djece. Žive rasprave koje napose pitanje ubojstva nerođenih i danas izaziva pokazuje da takva pitanja ne mogu i ne smiju biti prepuštena apsolutizmu medicine, nego su to prvorazredna filozofska pitanja također.

FILOZOFIJA I TEOLOGIJA

Tamo gdje ne postoji vjerovanje u Boga ne postoji odnos filozofije i teologije. Bilo koji ateistički filozofski sustav je proturječan sam po sebi teološkim pitanjima. Činjenica da neki filozofski ateistički sustav postavlja pitanje recimo božanstva kroz pitanja o zlu i patnji ni na koji način ne upućuje niti uključuje odnos između filozofije i teologije u smislu njihove ravnopravnosti na znanstvenom području.

Odnos filozofije i teologije tamo gdje se priznaje Božje postojanje je dvostruk. Prvi okvir toga odnosa omeđen je ljudskim razumom, njegovom autonomijom da samostalno dokuči neke odgovore o Bogu. Unutar ovoga okvira govorimo o teodiceji kao filozofskoj disciplini koja se bavi pitanjima Božje providnosti, zla, itd., i govorimo o prirodnoj teologiji koja se bavi argumentima i dokazima Božje opstojnosti. Ovaj okvir možemo nazvati naravnim teološkim okvirom, jer ljudski razum vlastitim naporima nastoji shvatiti nešto o Bogu.

Drugi okvir se temelji na odnosu Objave i filozofije, to jest na odnosu između nadnaravne teologije i filozofije. Ovdje unutar ovog okvira kojega možemo nazvati nadnaravnim teološkim okvirom razum osvjetljen svjetlom vjere u Boga koji se objavljuje spoznaje o Bogu više nego svojim vlastitim sposobnostima (nijedan argument razuma o Bogu ne otkriva i ne dokazuje da je Bog ljubav i milosrđe, nego sam Bog se objavljuje kao takav čime se dalje bavi nadnaravna teologija), u nadnaravnoj teologiji Bog se spoznaje sub ratione Deitatis et Revelatione, dok u naravnoj teologiji sub ratione deitatis. Filozofska spoznaja Boga je spoznaja Boga ukoliko je on biće, uzrok, dok je teološka spoznaja Boga, spoznaja ukoliko se Bog objavljuje.

Svaka znanost ima određene principe ili zakone na kojima se temelji, u teologiji principi teologije su članci vjerovanja koje je Bog o sebi objavio, stoga u teologiji razum ne spoznaje Boga na temelju vlastitih autonomnih principa, nego na temelju svjetla vjere čiji su znanstveni principi u teološkom smislu članci vjere koje je Bog objavio. S obzirom na objekt znanosti, u teologiji sam Bog je objekt ukoliko se objavio čovjeku, stoga su teološki principi najistinitiji, jer se temelje na samom Bogu koji je Apsolutna istina. Nadnaravna teologija stoga otkriva o Bogu puno više nego sama filozofija, stoga iako je filozofija autonomna znanost u smislu vlastite metodologije i instrumentarija (slobodni ljudski razum) u smislu istinitosti zaključaka može biti kritički promatrana s aspekta teologije kao znanosti ukoliko su joj zaključci suprotni teološkim istinama vjere.

S druge strane određene istine filozofije ostaju i jesu autonomne i teologija nije nužna niti za njihovo prihvaćanje ili dokazivanje, stoga u znanstvenom i metodološkom smislu filozofija nije podložna teologiji ukoliko sama filozofija poštuje vlastite granice poštujući time i ograničenost svoga najjačeg oruđa, a to je nesavršeni ljudski razum.

FILOZOFIJA I OPĆE MIŠLJENJE (COMMON SENSE)

Prije znanstvene i kritičke spoznaje neke stvari čovjek spoznaje kao istinite iako nije potrebna ni kritička ni znanstvena refleksija o toj spoznaji, ta vrsta spoznaje iako nesavršena daje čovjeku mogućnost shvatiti neke istine. Ova nekritička i neznanstvena spoznaja iako nesavršena daje mogućnost shvaćanja određenih istina zove se opće mišljenje (common sense).

Opće mišljenje je jedan prirodni i primitivni (ne primitivan u negativnom smislu kao nekulturan, nego primitivan u smislu prvotan i nekritičan) sud ljudskog razuma koji je ipak u vlastitim dometima nesavršen. Opće mišljenje je zajednički sud, spontani sud u kojem se ljudi međusobno slažu oko određene stvarnosti i njezine istinitosti ili neistinitosti. No opće mišljenje kao sud treba se dalje usavršavati i kritički promišljati kako bi se došlo do jasnije spoznaje istine.

Opće mišljenje je nekritički sud, i zahtjeva kritičko razmišljanje, opće mišljenje je slično onome što se danas naziva terminom javnost. Danas se često termin javnost koristi kao neka vrsta općeg mišljenja, međutim često puta termin javnost se koristi u normativnom smislu pa se stoga sve što javnost misli ne smije dovoditi u pitanje što nije slučaj s općim mišljenjem.

Opće mišljenje nije i ne može biti normativno (obvezujuće) ako nema kritičkog promišljanja sudova općeg mišljenja, isto vrijedi i za javnost, jer stav javnosti ne može biti normativan ukoliko ne dopušta kritičku refleksiju i promišljanje sudova koje nameće pojedincu kao mjerodavne. Stoga filozofija kao znanost ne može biti utemeljena na općem mišljenju ili javnosti. Iako i opće mišljenje i javnost mogu dati filozofiji poticaje, pa i određene istine, filozofija ostaje kao znanost autonomna u odnosu na opće mišljenje i javnost u odnosu na vlastitu filozofsku metodologiju.

FILOZOFSKE DISICPLINE

Pod filozofskim disciplinama podrazumijevamo različite filozofske znanosti koje imaju vlastite objekte znanstvenog istraživanja. Studij razuma kao instrumenta za spoznaju istine i njezino otkrivanje zove se logika (Maritain). Logika iako je znanost u podjeli filozofije ima propedeutsku ulogu, stoga je logika više priprema za znanstveni rad u filozofiji nego li znanost ili filozofija po sebi.

Zbog svoga apstraktnog i formalnog karaktera (napose simbolička logika) logika je često zapostavljena, iako spada u najvažnije filozofske discipline, jer se tiče ispravnog korištenja razuma. Studirati logiku na kraju filozofskog studija je kao da se da studentu medicine da završi medicinski fakultet i operira, pa tek onda da studira anatomiju.

Stoga je logika studij anatomije ljudskog razuma i njegovih pravila i stoga se studira na početku filozofije. S obzirom da razum govori određenim redom, logika je jezik razuma kojim razum govori tako da ga se može ispravno razumjeti i shvatiti.

Logika ima svoju praktičnu dimenziju (materija) i teoretsku dimenziju (forma). Praktična dimenzija logike sastoji se od studija logičke materije kao što su sudovi, propozicije, silogizmi, dok se teoretska dimenzija logike studira pod vidim logičkih pravila kao što su princip kontradikcije, modus ponens, modus tollens, itd. Logika stoga studira ono što se u filozofiji naziva ens rationis ili konceptualno biće, ono što postoji u umu.

Epistemologija ili kritika je filozofska disciplina koja studira uvjete i načine spoznaje istine, ona studira odnos ljudskog uma prema biću ukoliko je spoznatljivo pri čemu se ostaje pri stavu da je studij epistemologije, ali i sama epistemologija, nesvrhovita ako joj u temelju ne stoji metafizika.

Epistemološko pitanje temeljno je pitanje što je istina i koji su uvjeti spoznaje istine, međutim to nije samo epistemološko pitanje nego i metafizičko, jer istina ne pripada samo znanju nego i biću kao takvom i njegovu postojanju. Postoje različiti epistemološki pristupi pitanju istine. Ovdje ćemo nabrojati samo neke.

Aristotelovsko-tomistički pristup je pristup adekvacije ili podudaranja (adequatio intellectus ad rem) između intelekta i spoznate stvari koji se temelji na epistemološko-metafizičkoj stvarnosti kako je narav čovjeka i narav bića takva da čovjek svojim spoznajnim mogućnostima zahvaća nešto spoznatljivo o biću.

Međutim, postoje i odbacivanja epistemološke mogućnosti spoznaje istine. Prva mogućnost je dvostruki skepticizam: dogmatski i pironijski skepticizam. Dogmatski skepticizam će tvrditi kako je istina da ništa nije istina, tvrdeći time da je bar jedna istina spoznatljiva, a to je da ništa nije istina. Pironijski skepticam će tvrditi da ne zna je li nešto istina ili nije istina, nego će u tom pitanju suspendirati sud vlastitog razuma o istini pri tom niti tvrdeći niti niječući da je nešto istina li nije. Pironijski skepticizam je često puta izvor agnosticizma, a posljedično iz toga i relativizma.

S druge strane pretjerano pouzdavanje u sposobnosti ljudskog razuma oko spoznaje istine vode u racionalizam kojim ovdje označavamo stav da je istina ne samo lako spoznatljiva, nego jedino spoznatljiva ljudskim razumom i intelektom.

Opet, pretjerano odbacivanje razuma vodi u antiintelektualizam kojim ovdje označavamo stav kako je spoznaja istine dostupna preko drugih čovjekovih sposobnosti, volja, osjećaj iz čega je kao posljedica napose na području moralne filozofije nastao stav prema moralnom djelovanju i istina opisan kao emotivizam (MacIntyre) ili kojega ovdje možemo nazvati epistemološkim subjektivizmom, jer je objektivni izvor i princip istine sam subjekt koji spoznaje (taj se stav često otkriva u tvrdnji JA TO OSJEĆAM, DAKLE TO JE ISTINA). S druge strane nije daleko od epistemološkog subjektivizma i filozofski individualizam prema kojem svaki filozof ima vlastitu istinu koju razvija, promišlja i promiče. Iz ovih stavova prema istini nastaje i epistemološki naturalizam ili epistemološki vitalizam, tvrdnja kako spoznaja istine dolazi isključivo kroz sile prirode njihove sirove snage s kojima se subjekt treba stopiti u jedno kako bi spoznao istinu (epistemološki panteizam), pri tome isključujući svaki oblik nadnaravne objave same istine, svodeći često puta istinu na biološko prilagođavanje čovjeka zadanom okolišu (epistemološki evolucionizam Richarda Dawkinsa).

Stoga u epistemologiji kao filozofskoj disciplini koja se bavi spoznajom istine dolazi do defekta (skepticizam, antiintelektualizam) ili pretjerivanja (racionalizam, epistemološki vitalizam) čija je sinteza kantovski agnosticizam – čovjek smatra i stvara istinu od onoga što zna, a to su fenomeni, no ono što stvarnost jest u sebi čovjeku ostaje nepoznato.

Za izlazak iz epistemoloških zabluda potrebna je metafizičko-epistemološka tvrdnja da je biće formalni objekt spoznaje to jest objekt koji se spoznajom zahvaća kao prvotan i u sebi (per se primo). Kroz spoznaju bića kao formalnog objekta zahvaća se stvarnost. Tvrditi kako naša spoznaja ne zahvaća biće, nego ideju bića znači put prema skepticizmu. Tvrditi kako naša spoznaja zahvaća fenomen bića, ali ne i biće, znači put u agnosticizam.

Svako biće prema vlastitoj proporciji posjeduje razinu inteligibilnosti (inteligibilnost znači razumljivost, shvatljivost) koja je inteligibilnost po sebi dakle vlastitom intelektu i inteligibilnost našem ljudskom intelektu, jer Bog je apsolutno inteligibilan to jest spoznatljiv sam sebi, ali ne i nama. Stoga epistemologija kao filozofska disciplina koja se bavi istinom ljudske spoznaje bez metafizičkog temelja je u opasnosti pretvoriti se u skepticizam ili agnosticizam.

Metafizika je filozofska disciplina koja prema Aristotelu studira prve uzroke stvari i prve principe, ona je univerzalna disciplina, jer je objekt njezina promišljanja cjelokupna stvarnost i njezini uzroci. Unutar metafizike postoje neki važni termini bitni za metafizičko promišljanje stvarnosti. Prvi termin je bit (esencija, quidditas, štostvo) kojim se označava bit neke stvari, ono što ta stvar jest, njezina definicija.

Bit označava ono što je prvotno inteligibilno, quidditas neke stvari (čovještvo), bit označava subjekt aktivnosti (suppositum) recimo osoba, i bit označava bit koja je individualizirana materijom. Kada recimo kažemo da je N. N. čovjek koji posjeduje čovještvo kao osobinu tada smo na neki način odgovorili na postavljeno pitanje što je to?

Drugi termin je termin supstancija koji od latinskog (subsistere) i označava stvar ili narav čija je karakteristika egzistirati samostalno ili prema svojoj vlastitoj naravi, a ne u nekoj drugoj stvari. Kada recimo kažemo Ivan je supstancija, onda time izričemo kako Ivan egzistira po sebi kao čovjek,  a ne u nekoj drugoj stvari. Ivan je prvotna supstancija, jer ga shvaćamo kao individualnu konkretnu supstanciju. Drugotna supstancija je supstancija u kojoj je subjekt procesom apstrakcije lišen svojih individualnih karakteristika, recimo kada od Ivana apstrahiramo i promišljamo čovještvo. Supstancija može egzistirati per se i in se.

Supstancija egzistira per se ili in se onda kada supstancija egzistira prema vlastitoj naravi kao jedna cjelina koja egzistira, a ne u nekoj drugoj stvari. Kada kažemo da supstancija egzistira a se onda mislimo na supstanciju koja je apsolutni princip i uzrok vlastite egzistencije i krajnje objašnjenje postojanja. Jedino je Bog supstancija a se, sve druge supstancije, stvorena stvarnost egzistira per se i in se, ali ne a se.

Treći termin je akcident čija je narav ili bit egzistirati ne po sebi, nego u nečem drugom, npr., Ivan je supstancija, no biti visok ili mršav je akcidentalno, jer mršav ili visok egzistiraju samo ukoliko Ivan egzistira kao supstancija.

Četvrti termin je termin aktualnost (djelatnost, akt) koji se u metafizici ne odnosi na čovjekovo djelovanje (actus operationis), nego na aktivnost bića (actus existentiae) ili aktivnost naravi (actus essentiae).

Peti termin je termin mogućnost koji se ne odnosi na to da je neko biće sposobno ili nesposobno nešto učiniti, nego mogućnost u metafizičkom smislu znači moći postati ili moći biti.

Teodiceja je filozofska disciplina (naziv je stigao od Leibniza i može se prevesti kao opravdanje Božjeg postojanja) koja se bavi s filozofskog aspekta pitanjem Božje providnosti i patnje.

Prirodna teologija je filozofska disciplina koja se bavi pitanjem Božjeg postojanja pod vidom sposobnosti ljudskog razuma da ponudi i dadne čisto filozofske argumente o tome da Bog postoji (među takve argumente i pokušaje spadaju recimo pet puteva Tome Akvinskog, Anzelmov ontološki argument, moralni argument Johna Henrya Newmana, itd.).

Etika ili moralna filozofija je filozofska disciplina kao objekt ima čovjekovo dobro u apsolutnom smislu. Etika se okupira usavršavanjem čovjeka ili dobrima koje čovjek sam proizvodi, nego područje etike je dobro ukoliko je čovjek moralni djelitelj. Etika se ne interesira za čovječje čini, (čini koji su moralno neutralni) nego za čini čovjeka (čini koji su moralno ubrojivi). Etika je stoga i praktična filozofska disciplina koja studira moralne radnje čovjeka ne samo pod vidom ili apsolutnog dobra, nego i čovjekove čine ukoliko su moralni a usmjereni su na neko pojedinačno i konkretno dobro.

U zaključku filozofiju možemo podijeliti na sljedeći način:

• Logika (propedeutika) koja je uvodna disciplina za ispravan način filozofskog razmišljanja i dijeli se na formalnu (studij pravila zaključivanja) i materijalnu (studij logičkih sudova, silogizma, premisa, itd.)
• Spekulativna filozofija:

1. a) kozmologija koja se dijeli na: filozofija matematike (kvantitet) i filozofiju prirode (materijalni svijet i čovjek);
2. b) metafizika koja se dijeli na epistemologiju (pitanje istine), ontologiju (ens commune) i prirodnu teologiju (ens a se) i teodiceju.

• Praktična filozofija:

1. a) etika ili moralna filozofija (čovjekovo moralno djelovanje);
2. b) filozofija stvaranja (ars, techne) koja se bavi pitanjem čovjekove proizvodnje (recimo ekonomija).

Ova općenita podjela treba biti dopunjena s napomenom kako danas postoji veliki broj područja koja imaju svoju filozofsku podlogu: politička filozofija, filozofija jezika, filozofija znanosti, filozofija povijesti, itd.

FIDES ET RATIO I KATOLIČKI POGLED NA ODNOS VJERE I RAZUMA

Potraga za znanjem i vlastitom samospoznajom dio je čovjekove naravi, i ono što spoznajemo na jedan način postaje dio nas samih. Temeljna pitanja o čovjeku i njegovoj svrsi nisu privilegija Zapadne misli i kulture, nego su ta pitanja dio baštine cjelokupnog čovječanstva. Katolička Crkva je dio te ljudske stvarnosti kao otajstvo i znak objavljenog spasenja u Isusu Kristu. Stoga zadaća je Crkve služiti čovjeku na tom putu prema konačnom cilju, a to je punina istine objavljene u Kristu. Stoga i Crkva sudjeluje u naporima čovječanstva oko pitanja čovjekove svrhe i istine čovjekovog smisla.

Ljudi danas imaju na raspolaganju širok spektar alata i izvora pomoću kojih otkrivaju istinu u različitim područjima života. Među te izvore spada također i filozofija kao izvor kojim se čovjek služi kako bi došao do spoznaje istine. Filozofija je znanost koja čovjeku pomaže u traženju istine. Stoga je temeljna zadaća filozofije plemenita, istinsko traženje čovjekova smisla i istine. Iz toga razloga filozofija se naziva ljubavlju prema mudrošću, ili bolje reći ljubavlju prema istini. Filozofija se ne javlja kao monolitna struktura, nego se javlja u različitim oblicima i formama tijekom čovjekove povijesti i ona demonstrira čovjeku želju za spoznajom istinom. Čovjekova želja za spoznajom i odgovorima na najvažnija životna pitanja pogonjena je čuđenjem i znatiželjom (Aristotel, Metafizika) pred iskustvom stvorenoga svijeta koji u čovjeku izaziva znatiželju i provocira ga.

S druge strane, nijedan filozofski sustav i ako posjeduje istinu, on je ne posjeduje u njezinoj punini, može posjedovati dio istine, ili čak biti suprotan i protiv istine. Razlog tom je što je punina istine objavljena u Kristu čiji je Crkva čuvar, prenositelj i autentični tumač. Međutim, istine koje filozofija posreduje (princip kontradikcije, finalnos, uzročnost, osoba kao slobodno i misaono biće sposobno spoznati Boga – metafizika i prirodna teologija) spadaju u filozofsku baštinu cijelog čovječanstva kao neka vrsta duhovnog nasljeđa, implicitne univerzalne filozofije koja je utemeljena na ispravnom shvaćanju razuma. Razum je racionalna prirodna sposobnost specifična čovjeku koji je sposoban spoznati i dokučiti neke fundamentalne istine o čovjeku, stoga mu Crkva pridaje osobitu važnost i ulogu.

Razlog zbog čega je potrebno promišljati filozofiju u katoličkoj perspektivi jest primjetna odsutnost shvaćanja filozofije kao potrage za konačnom istinom, temeljna osobina filozofije koja se danas zanemaruje ili čak negira. Moderna i suvremena filozofija su na mnoge načine osvijetlile različite vidove čovjekove egzistencije, ali je vid o potrebi traženja istine koja transcendira čovjeka zapostavljena. Razlog u odbacivanju istine treba tražiti u posvemašnjem odbacivanju i negiranju metafizike i filozofiranja o biću bilo da se razumu odrede proizvoljne granice spoznaje iznad kojih ne smije ići ili ne zna kamo ide (Kant) što je za posljedicu imalo ne samo nijekanje metafizike i sposobnosti razuma za metafiziku, nego nijekanje i očitih istina koje nisu nužno po svojoj naravi metafizičke (skepticizam, agnosticizam).

 Filozofija je kroz svoj jezični (prvi Wittgenstein) hermenautički (Vattimo) i egzistencijalni (Sartre) pristup ignorirala pitanja o biću, osobnoj egzistenciji i Bogu (sva tri pitanja su metafizička). Zadaća je Crkve prije svega propovijedanje trascendirajuće istine koja se objavila u puninu u osobi Bogočovjeka Isusa Krista. U sadašnjem trenutku postoji opasnost da određene istine Katoličke doktrine pod jakim utjecajem filozofskog odbacivanja istine kao metafizičkog odnosa između Stvoritelja i stvorenja budu zanijekane ili proglašene besmislenima i bez značenja. I filozofija tu ima veliku ulogu, odgovornost i zadaću.

U tom pristupu filozofiji treba izbjegavati apsolutni naravni racionalizam koji odbacuje bilo kakav oblik nadnaravne objavljene istine, nego razumijevati istinu vjere i istinu razuma kao integrirajući odnos u kojem objavljenja istina proširuje horizont spoznaje razuma i njemu vlastitih istina prema punini istine koja se objavila u Kristu. U tom procesu odnosa razuma i vjere, filozofije i objave, treba istaći kako se objava događa u povijesti i vremenu i stoga je zadaća filozofije promišljati te bitne sastavnice ljudske egzistencije ne pod vidom apsolutne svršene ljudske pseudoeshatologije (marksizam, idealizam) ili pod vidom subjektivističkog shvaćanja vremena, nego prije svega kao sastavnica unutar kojih je čovjek usmjeren svome eshatološkom kraju u katoličkom smislu.

Postoji razlika između usavršavanja i izričaja kao što su razvoj, napredak, itd., Proces kojim se ide prema istini treba biti proces usavršavanja, a ne pukog razvoja ili napretka. U ovoj distinkciji u odnosu na usavršavanje prema istini Sveto Pismo (knjiga Mudrosti) uči da je čovjek sposoban spoznati nešto od istine, ali pod uvjetom da pred istinom postoji stav poniznosti i poštovanja u prihvaćanju stvarnog dometa ljudskog razuma da spozna istinu.

Prvi ljudi prije samog pada bili su sigurno usmjereni na istinu i ljubitelji istine. Međutim, nakon pada ne samo da spoznaja istine biva popraćena poteškoćama, nego se razvija kod čovjeka i određene odbojnost, ili bolje reći strah pred istinom. Strah pred istinom nije strah u smislu iskustva osjećaja straha, nego prije svega čovjekova svjesna odluka da ne dopusti da ga istina dotakne i uputi na put usavršavanja.

Stoga samo ispravno shvaćanje istine na kraju može omogućiti ispravno shvaćanje i vlastitih etičkih i moralnih odluka, ali i ispravno filozofsko razmišljanje. Iz toga razloga pitanje istine postaje jedno od gorućih suvremenih filozofskih pitanja. I tu postoji nekoliko različitih pristupa, od kojih su neki negativni kao što je recimo agnosticizam u generičkom značenju kako o istini ne znamo ništa, ili recimo scientizam u generičkom značenju kako sve istine o čovjeku i njegovoj svrsi se otkrivaju i nalaze u okviru različitih znanosti, napose prirodnih. Međutim, bilo bi nemoguće da je potraga za istinom uzaludna (Aristotel), jer je ta potraga usađena u čovjekovu prirodu. S druge strane, ako ne bi bilo moguće da znamo nešto o istini (agnosticizam) ili da je sva istina sadržana u prirodnim znanostima (scientizam) onda i čovjekovo usavršavanje u spoznaji istine ne bi bilo moguće ili ne bi bilo potrebno.

Međutim, proces usavršavanja u spoznaji istine nužno uključuje i da je taj proces u svojoj prirodi dobar jer je usmjeren na istinu koja je dobrota. Stoga govoreći o istini, dobroti, savršenstvu dokument zapravo podsjeća na velike teme metafizike kao nužne i autonomne discipline u usavršavanju spoznaje istine.

Na početku dokumenta govorilo se o krizi istine bilo da se istinu odbacuje, relativizira ili smatra nespoznatljivom. Stoga kriza u odnosu prema istini je kriza metafizike, a kriza metafizike je nužno uzrokovala i krizu razuma. Međutim, razum je samo jedan bitni element spoznaje istine, tu važnu i nezamjenjivu ulogu igra također teologija, odnosno vjera u objavljenu istinu.

Kriza istine, posljedično metafizike i razuma dovela je u krizu i ispravno shvaćanje odnosa teologije i filozofije, to jest razuma i vjere. S jedne strane prenaglašavanje razuma i isključenje vjere (racionalizam, scientizam) stavilo je sam razum u krizu. S druge strane isključivanje pa čak i ratobornost prema razumu (fideizam) dovelo je u krizu odnos filozofije i teologije napose na području spoznaje što je zapravo istina. Izgradnja mosta između filozofije i teologije koji je djelomično oštećen, a negdje i potpuno porušen počinje od stava da je istina samo jedna, i da je njezina punina objavljena istina u Isusu Kristu (Ja sam Istina, reći će Isus time odgovarajući indirektno na Pilatovo pitanje u drugom kontekstu i okolnostima). Iz te perspektive ako je istina samo jedna onda i teologija i filozofija se bave jednom istinom samo joj pristupaju na različite načine koji ne isključuju jedan drugi.

Stoga odnos filozofije i teologije možemo nazvati odnosom komplementarnosti i odnosom integralnosti. Komplementarni odnos filozofije i teologije sastoji se prije svega u prihvaćanju teologije kao znanosti od strane filozofije, gdje filozofija prihvaća da teologija kao znanost utemeljuje, ali i proširuje filozofsku spoznaju. Integralni odnos sastoji se u shvaćanju i prihvaćanju autonomije svake pojedine discipline u njezinom području i metodologiji imajući pri tom u vidu da stvarnosti pristupaju pod vidom jedne istine, čija je punina Isus Krist.

Iz toga razloga moguće je povezivanje kroz studij ovih dviju znanosti, jer ono što ih ujedinjuje je jedna istina kojoj pristupaju svaka na svoj način poštujući vlastitu autonomiju i metodologiju. Kriza bilo filozofije bilo teologije nastupa uvijek kad se iz vida izgubi prije svega svrha, a to je da usavrše čovjeka u spoznaji istine koja se u Kristu u punini objavila.

Stoga nije iznenađenje da je kriza razuma, odnosno metafizike čija je eminentna zadaća bavljenje istinom u ontološkom smislu stavila u krizu odnos filozofije ili teologije bilo da filozofija potpuno isključuje teologiju i obrnuto. Povratak harmoniji ovoga odnosa počinje prije svega povratkom na shvaćanje da je filozofija put usavršavanja prema istini i njezinoj punini koja je objavljena u Kristu i da i filozofija i teologija (vjera i razum kao dva krila koja vode prema toj istini) na tom putu imaju svoje vlastite zadaće i autonomiju ne gubeći pri tom iz vida Istinu koja je vječna i koja se objavila.

Istina shvaćena isuviše individualistički i autonomno nije istina ukoliko ne sudjeluje u istini kao zajedničarskoj karakteristici i projektu, tražiti istinu znači i biti dio zajednice koja traži istinu i prihvatiti istinu koju zajednica sugerira s obzirom da mnoge istine do kojih smo došli su istine koje su nam prenijeli drugi. Prihvatiti istinu unutar zajednice znači prihvatiti i vlastite individualne granice u spoznaji istine i prihvatiti činjenicu da nam neke istine može samo zajednica pružiti (ova komunitarna dimenzija istine je posebno važna u odnosu pojedinac Crkva).

Susret kršćanstva i filozofije događa se u uvjetima u kojima se na kršćanstvo gledalo kao oblik ateizma što je bilo razumljivo u situaciji politeizma i mitološkog gledanja na svijet. Neki od teologa prvih kršćanskih vremena (Justin, Klement, Augustin) kao školovani pogani u kršćanstvu vide puninu istine koja se može i treba racionalno utemeljiti i braniti. U tom kontekstu je važna bila grčka filozofska misao (napose platonska i neoplatonska filozofija) koju kršćanstvo koristi kao element racionalnog utemeljenja kršćanske istine i poruke, što nije prolazilo bez otpora i kritike od strane drugih intelektualaca toga vremena (Celzo).

Međutim kršćanstvo je u filozofiji prepoznalo mogućnost korištenja filozofije i filozofskih pravaca ne samo za racionalno utemeljenje kršćanstva, nego i za kritiku dominantnih religija toga vremena koje su bile isuviše prožete mitološkim elementima. Filozofija je inače imala mjesto kritičkog aparata koji je nastojao kritički pristupiti stvarnosti nastojeći je očistiti od mitoloških naslaga. Ta kritička strana filozofije poslužila je i kršćanstvu za vlastito racionalno utemeljenje.

Na prvom mjestu kršćanstvo počinje govoriti o istini kao univerzalnom pozivu čovječanstva, a ne kao zadaći onih koji su za to isključivo izabrani. Pitanje istine prestaje biti ekskluzivno i postaje univerzalno. Time kršćanstvo uklanja elitizam politeizma i različitih gnostičkih ideja kako je istina dostupna svima, ne mijenjajući pri tom samo religioznu, nego i kulturnu sliku svijeta. Jedna od poteškoća kršćanstva bila je na koji način novi teološki govor (Pavlov govor na Aeropagu) uokviriti u kulturu vremena u kojem se kršćanstvo nalazi.

I tu je filozofija igrala jednu od važnih uloga čiji je jezik i terminologiju kršćanstvo preuzelo u različitim raspravama i saborskim izričajima o teološkim pitanjima poput Kristova božanstva, naravi, milosti, itd., Stoga susret kršćanstva i filozofije nije bio toliko harmoničan koliko je kršćanstvo polazeći od svoje teološke poruke shvatilo potencijal i važnost filozofije za propovijedanje istine o čovjeku i Bogu. U srednjem vijeku jedan od vodećih teoloških umova kršćanstva Toma Akvinski promišlja istinu kao onu koja je na različite načine prisutna u filozofiji i da teologija pretpostavlja filozofiju kao način kako se počinje tražiti istinu što svoj vrhunac i cilj doseže u teološkom poimanju istine.

Iako se govori kako je filozofija bila ništa drugo nego samo sluškinja teologije kao jednostavan instrument bez vlastite autonomije, zapravo je filozofija bivala početkom potrage za istinom što je onda teologija kao ona koja daje istinu njezino najdublje značenje dalje razvijala.

Međutim u jednom trenutku dolazi do razdvajanja različitih znanstvenih disciplina što naravno za posljedicu ima i različite pristupe istini. Iako različiti pristupi istini sami po sebi nisu štetni, nego mogu biti korisni i nadopunjujući, razdvajanje različitih znanstvenih disciplina dovodi i do shvaćanja istine kao one koja je jedina i apsolutna i autonomna u svom vlastitom području.

Izgubila se ona univerzalnost istine koju je rano kršćanstvo propovijedalo u susretu s filozofijom, i počinju se razvijati različiti pristupi istini i ona polako gubi svoje ekskluzivno mjesto kao element koji ujedinjuje. Zabacivanje istine kao univerzalnog poslanja čovjeka dovelo i do krivog shvaćanja razuma. Razum prestaje biti sposobnost svrhovite potrage i refleksije o istini i postaje instrument (živimo u vremenu slabog razuma, vremenu gdje nema apsolutne istine prema Vattimu ili u vremenu instrumentalnog razuma prema Tayloru) efikasnosti i korisnosti, čime i istina postaje pitanje korisnosti (utilitarizam), a ne pitanje ispravne spoznaje i svrhe (metafizika).

Crkva nema neku vrstu službene filozofije prvo jer nijedna filozofija nije kadra iscrpiti niti izreći Objavljenu istinu. Drugo, ne nominirajući nijednu filozofiju službenom filozofijom Crkve time se želi dati sloboda i autonomija ljudskom razumu na području njegove vlastite spoznaje. Međutim, tu nastaje i problem, jer se razum zbog svoje slabosti udaljuje povremeno od istine. Zadaća je Crkve (Učiteljstva) reagirati onda kada određene filozofske teorije nastoje posijati sjeme pogrješke u ispravno shvaćanje istine napose među same vjernike. Crkva ne popunjava praznine koje neka filozofija ostavlja iza sebe, nego prije svega čuva i autentično tumači istinu koja se objavila.

Stoga u svijetlu vjere i Objavljene istine Crkva ima zadaću i obvezu preispitati filozofije koje se toj istini protive, ali Crkva ne stavlja u pitanje filozofiju kao takvu čija je zadaća ispravno istraživanje i otkrivanje istine. Razlog zašto Crkva ima pravo upozoriti kada neka filozofija proturječi istini jest što određene filozofije bilo svjesno bilo nesvjesno dodiruju Objavljenu istinu povremeno je krivo tumačeći. Crkva nije samo usmjerena na opće istine koje dijeli s cijelim čovječanstvom, nego i na Objavljenu istinu čiji je čuvar i autentični tumač. Među takva pitanja koja pripadaju Objavljenoj istini su pitanja o Bogu, čovjeku i moralna pitanja.

Učiteljstvo ne želi ograničiti filozofiju i njezin razvoj nego samo skrenuti pozornost na to kako filozofija ne posjeduje punu istinu kako sama filozofija treba dopustiti vlastitu kritiku i ispravljanje grešaka koje čini u potrazi za istinom. Među različitim filozofskim grješkama postoje različite grješke i krive interpretacije (astrologija, latinski averoizam, historicizam, ontologizam, fideizam, imanentizam, marksizam) koje na različite načine pogađaju ljudski razum bilo da mu niječu sposobnost prirodne spoznaje istine i Boga (fideizam) ili mu potvrđuju ulogu koju razum ne može ispuniti, a to je potpuna spoznaja istine (ontologizam, racionalizam).

Međutim, iako je neka filozofija protivna istini, ili objavljenoj istini ne treba krive filozofije odbacivati a priori, nego ih je potrebno studirati i proučavati tako da bi se moglo preciznije i jasnije shvatiti temelje tih filozofija i ispravno i jasno iznijeti kritiku na račun takvih filozofija. Pogrješna filozofska tumačenja istine mogu pripomoći u jasnijem i sveobuhvatnijem shvaćanju puta i načina na koji se istina istražuje, uvijek imajući pred očima da filozofija čak i onda kada ispravno razumije istinu ne posjeduje je i ne komunicira je u potpunosti.

U završnom dijelu dokumenta govori se o filozofskim temama koje su prisutne u Svetom Pismu, iako je jako puno filozofske misli prisutno u Bibliji na implicitan način se sugerira nekoliko temeljnih tema; prva od njih je pitanje Božjeg postojanja kroz Božje samoobjavljivanje kao onoga koji jest; druga je pitanje prihvaćanja Božje apsolutnosti kao Stvoritelja, treća je pitanje spoznaje koja se očituje u čovjekovom imenovanju živih bića prema Knjizi Postanka; četvrta je pitanje čovjeka kao slike Božje i posljednja je pitanje moralnog zla koje proizlazi iz čovjekovih slobodnih odluka. Sva ova filozofska pitanja o kojima govori Sv. Pismo su stavljena u određeno pitanje što je dovelo do krize čovjeka koja se ponajviše manifestira u metafizičkoj krizi, krizi koja se najočitije pojavljuje u pitanjima o svrsi i smislu vlastitog života.

Međutim, metafizička kriza u kojoj se čovjek nalazi nije došla iznenada, nego ima svoje korijene i početke u nekim prethodnim pojavama koje su u ovom slučaju pojave unutar filozofije. Jedna od tih pojava je i skepticizam ne kao kritički pristup shvaćanju istine, nego kako aprirorno odbijanje mogućnosti da je ljudski razum uopće sposoban spoznati istinu. Druga pojava je nihilizam koji radikalno niječe bilo kakvu mogućnost spoznaje istine. Treća pojava su različiti oblici pragmatizma koji istinu vide kao utilitaristički princip efektivnosti gdje je istina ono što je korisno i efektivno iskoristivo. Na kraju dolazi i historicizam, stav prema kojem ne postoje neke trajne istine, nego istina u jednom povijesnom razdoblju može biti istinita, a u drugom ne.

Druga točka o kojoj dokument govori je fragmentacija čovjeka, spoznaje i znanja gdje se polako iz vida izgubio ili gubi misao o koherentnosti i jedinstvu znanja istine. Fragmentacija spoznaje dovela je i do fragmentacije ljudske osobe koja se najviše očituje u nemogućnosti čovjeka da u određenim življenjima te fragmentacije dadne vlastitom životu neku jedinstvenu svrhu i smisao.

Zbog svega toga potrebno je kako sam dokument sugerira ponovo s jedne strane vratiti filozofiji njezinu oznaku mudrosti koja bi na neki način ujedinila fragmentiranu spoznaju i čovjeka i usmjerila ih prema jednoj jedinstvenoj cjelini. U tom kontekstu metafizika ne samo kao filozofska disciplina, nego kao i pristup shvaćanju filozofije i njezine zadaće zahtjeva ponovo promišljanje metafizike kao pokušaja da se uspostavi prikladan odnos između istine i spoznaje stvarnosti istine koju dokument sugerira kroz klasičnu tomističku deskripciju istine kao adequatio rei et intellectus. Iz tog razloga filozofija općenito, napose metafizika ostaju nužni dio studija teologije kako bi se kroz filozofsko-teološki pristup istini i stvarnosti utvrdila istina i svrha čovjekove spoznaje ali i njegovog postojanja.

FILOZOFIJA I POVIJEST FILOZOFIJE

Definirati odnos filozofije i povijesti filozofije možda je najbolje pokušati promatrajući samu povijest i kao tijek događaja, ali i kao znanost. Povijest kao znanstvena disciplina istražuje i interpretira određene povijesne događaje uzimajući u obzir veliki broj podataka, činjenica, osoba, uzroka i svega onoga što bi doprinijelo boljem razumijevanju povijesti.

Nešto analogno se događa u filozofiji, studij filozofije uključuje studij različitih ideja koje su imale i imaju svoj povijesni kontekst i okolnosti, koje imaju svoju terminologiju i koje imaju svoje predstavnike, one koji su te ideje zastupali, a koje jednom riječju zovemo filozofima. Sama filozofija je jedan slijed ideja koje polaze i nastaju u jednoj povijesnoj točki i dalje se prenose. U tom smislu studij filozofije nužno uključuje studij njezine povijesti to jest razvoja ideja kako bi se prije svega ispravno razumjelo određenu filozofiju, filozofa i njegovu terminologiju, kao i na poseban  način biografije filozofa.

Kada govorimo o studiju filozofije i njezine povijesti u ovom kontekstu se misli na Zapadnu filozofiju termin kojim jednom riječju opisujemo jedno veliko povijesno razdoblje od nekoliko tisuća godina u kojem se oblikovala i razvijala Zapadna kultura i misao. Studij filozofije i povijesti filozofije pripada kulturi Zapada i bitni je i integralni dio Zapadne kulture, stoga se važnost studija filozofije i povijesti filozofije temelji i na potrebi da čovjek kulture, netko tko želi biti akademski obrazovan ima neke osnovne spoznaje o Zapadnoj filozofiji i njezinom razvoju i pravcima.

Razdoblja povijesti filozofije se uopćeno dijele na antičku filozofiju (Grčka, Rim), srednjovjekovnu filozofiju (današnja Zapadna Europa poput Francuske, Njemačke, Španjolske, Engleske), modernu filozofiju (Francuska, Engleska, Njemačka, Španjolska, itd.), suvremenu filozofiju (nakon Hegela, pa do 20. stoljeća) i postmodernu filozofiju (druga polovica 20. stoljeća do danas). Ono u čemu se suvremena filozofija razlikuje od prethodnih razdoblja jest jedan oblik fragmentacije filozofije, koji se prije svega promatra u odnosu na velike filozofske sustave od kojih je posljednji veliki filozofski sustav bio Hegelov idealizam. Stoga kada govorimo o fragmentaciji filozofije prije svega se misli na to kako danas nema velikih i zaokruženih filozofskih sustava kao što je bio Hegelov.

U novije vrijeme i na različitim mjestima susrećemo i podjelu suvremene i postmoderne filozofije na analitičku i kontinentalnu filozofiju. Ova podjela nije toliko precizna, jer postoje filozofi koji ne pripadaju ni jednom krugu u punom smislu značenja tih termina.

U generalnoj podjeli analitička filozofija se smješta u sjevernu Ameriku čije su najjače filozofske discipline logika, epistemologija i filozofija jezika dok prema nekima vlada manji interes za povijest filozofije. S druge strane kontinentalna filozofija geografski bi se prema nekima odnosila na Europu, no radije je riječ o drugačijem filozofskom pristupu i stilu od kojih se posebno ističu hermenautika, fenomenologija i filozofija dekonstrukcije.

Treba istaknuti da analitičku filozofiju odlikuje izuzetna terminološka i logička preciznost u smislu filozofiranja i definiranja termina, dok je kontinentalni stil više slobodniji, ležerniji, ne ističe se toliko analiza, logika i preciznost, nego promišljanje i jedan esejistički pristup kao i veći interes za samu povijest filozofije i njezinih ideja. 

O Poptheo.ba

poptheo.ba TIM je proizišao iz projekta Vjera i uvjerenja koji je pokrenut 2011. godine kad smo odlučili sagledati vjeru i uvjerenja s teologijskog, psihologijskog i filozofijskog stajališta. Budući da je projekt Vjera i uvjerenja prvobitno planiran da bude predstavljen u vidu knjige, odlučili smo prezentirati ga široj javnosti putem internet portala i tako je nastao Prvi internet portal popularne teologije i psihologije poptheo.ba. Poptheo.ba je proširena verzija projekta koja objedinjuje teme iz popularne teologije, popularne psihologije i polularne filozofije kao i drugih aktualnih tema.

Uredništvo poptheo.ba

O psihologiji

Što je to psihologija i čemu nam služi?

            Svi smo u današnjem svijetu medija izloženi terminu psihologija, međutim koliko nas doista zna što je to psihologija i čemu ona doista služi.

Termin psihologija sastavljen je od grčkih riječi psyche (duh ili duša) i logos (znanost, učenje), pa je psihologija prema tome „znanost o duši“ i ovo je ujedno najstarija definicija psihologije. Bavi se pitanjima psihičkog života, proučava dušu ili duh, te se zaokuplja pitanjima u kakvom su odnosu duša i tijelo. Psihologija ima “dugu prošlost, ali kratku povijest” davno je rekao Ebbinghaus. I ova Ebbinghausova izreka doista kratko, ali jezgrovito predstavlja psihologiju. Da, psihologija je upravo ta, koja već stoljećima zaokuplja ljudsko mišljenje, ali se kratko vremena eksperimentalno i znanstveno istražuje, točnije od kraja devetnaestog stoljeća (1879. godine kada je W. Wundt osnovao prvi laboratorij eksperimentalne psihologije).

Psihologija je znanost koja nastoji istražiti zakone ljudskog funkcioniranja i otkriti sve tajne onog nedodirljivog u nama. Otkriti zašto baš na taj način razmišljamo, zašto se baš tako ponašamo, zašto smo baš takvi, a ne drukčiji. I treba biti iskren i priznati da je posao psihologa doista težak i zahtjevan, jer se bavi nečim što ne može dodirnuti, opipati, vidjeti, nego samo indirektno ispitati. Tajno oružje psihologije u izučavanju ljudskih ponašanja su psihološki testovi, za koje su naučnici utvrdili da manje ili više pouzdano i točno mjere ono što nas zanima.

Primarno psihologija se dijeli na bazičnu (teorijsku) i primijenjenu (aplikativnu). Termin psiholog/inja predstavlja osobu koja se bavi psihologijom bilo kao istraživač bilo kao nastavnik, bilo tako da u praksi primjenjuje psihološke principe, znanja i vještine (Petz, 2005).

Budući da je čovjek društveno biće i ima ga u svim sferama života, tako je i psihologija znanost koje ima u svim sferama čovjekova života, tako da ne postoji pravac znanosti u kojem psihologija ne daje svoj doprinos na direktan ili indirektan način.