POPTHEO

"ALI TI TO MORAŠ!"

Detalji

Kategorija: Opcenito

Objavljeno Petak, 22 Prosinac 2017 17:04

Hitovi: 41955

Koliko smo puta progutali neki gorki zalogaj života? Kad bi se svatko od nas zamislio… plašim se kako bi broj bio popriličan… A koliko puta su vam se drugi pokušavali upetljati u vaš vlastiti život i pokušavali na sve moguće i nemoguće načine određivati kako ćete i kako biste po njihovom morali živjeti? Bojim se kako bi i ovdje bilo poprilično potvrdnih odgovora… Nažalost.

Gorki zalogaji

Zašto postavljam gore naizgled dva različita pitanja? Zbog toga što su, iako naizgled potpuno različita, u biti jako povezana… Naime, dio tih gorkih zalogaja u životu upravo su ovakvi pokušaji rodbine, susjeda, znanaca, itd. Zašto i zbog čega gorki? Jer direktno ili indirektno se obrušavaju na našu slobodnu volju, naš osobni prostor i naš život. Pogotovo kad sve to prati već legendarna rečenica „ALI TI MORAŠ!!!!!“…

Kod onih slabijih će nakon nekoliko pokušaja pobijediti. A oni će se nakon par desetljeća pitati čiji to život žive. Najčešće već odavno duboko nesretni…

Kod onih jačih duhom i voljom takve rečenice najčešće izazivaju u najboljem slučaju „vraćanje istom mjerom“, dok u najgorem slučaju bijes. Koliko će to sve skupa trpjeti – ovisi od osobe do osobe. Ali na kraju će jednostavno prekinuti sve kontakte s određenom osobom i otići. Neki će možda i oprostiti, ali velika većina ipak – otići će zauvijek.

 Izvor (foto): 123rf.com

Osobna sloboda

Svaka osoba se rađa slobodna i umire slobodna. Život – on je jedan. Odluke, pogotovo one velike – donose se svjesno, slobodno i samostalno. I gdje je problem? Problem je što mnogi oko nas zaboravljaju na granice osobnog prostora i osobne slobode svake osobe. I onda se događa da se te granice nesmiljeno gaze. Drugi dio su oni koji, uvjereni u vlastitu dobronamjernost, psihički i emocionalno doslovno tlače bližnje jer su, naime, uvjereni kako oni znaju sve najbolje… To jako zorno oslikava rečenica „Mama/tata uvijek zna najbolje!“… Odgovor je: ne, ne zna… Istina, iskustva životnog više ima, ali ne u verziji našeg života, nego u verziji svog vlastitog života. A to dvoje nije i ne može biti isto.

Drugi primjer je zanimljiviji: naime, žena je upravo došla iz rodilišta, nakon što je više od pola godine ležala u bolnici i čuvala trudnoću, samo je željela biti doma sa svojom bebicom i suprugom. Izričito je rekla kako babina – nema, i točka! Obitelj prihvatila s razumijevanjem, neki prijatelji također. Pojedini „prijatelji“ digli takvu dreku i frku da je to bilo van svake iole zdrave pameti jer „čuj, tko je čuo da nema babina!?“. Iskrena i realna objašnjenja tu nisu imala apsolutno nikakvog učinka. Na kraju, doslovno u pokušaju da ju natjeraju da se predomisli, histerično su izvukli „argument“: „Ali ti moraš imati to!!! Pa to je tradicija oduvijek, to se uvijek moralo poštivati! Bez obzira kako se ti osjećaš i što misliš o tome!“ I što na to reći? Epilog: prijateljstvo je prekinuto zauvijek. Naravno, ukoliko je to ikada i bilo pravo prijateljstvo…

Živi i pusti druge da žive

Primjera je još mnogo… Međutim, postavlja se pitanje zašto toliko pojedinci žele na neki način imati kontrolu nad tuđim životima? Je li u pitanju neka patologija? Ili pak nemaju kontrolu nad vlastitim životom, pa na ovakav način pokušavaju to kompenzirati? Ili je pak nešto treće u pitanju? Odgovor na sva ova pitanja i još mnogo njih drugih ipak ovisi od osobe do osobe i od slučaja do slučaja. Međutim, ono što znam jest: mora se samo rodit i umrijet te preko dana izvršit vlastitom slobodnom voljom preuzete obaveze. Npr., slobodnom voljom smo ušli u bračnu zajednicu, dobili djecu – znači pobrinut se da djeca imaju sve za rast i razvoj; krenuli raditi – znači otići na posao i uraditi posao itd., ali zamišljene scene i sheme kako bi, prema drugima, trebali živjeti život – ne, ne moramo. Jer ako budemo slijedili argument „ali ti to moraš!“ – jednog dana ćemo se probuditi i pitati se čiji to život zapravo cijelo vrijeme živimo i zašto nismo zadovoljni… A to ne treba nikome. A što se nas osobno tiče: neka vas uvijek vodi ona rečenica „živi i pusti druge da žive“… Nikome ne treba kad stane jednog dana pred Boga, da pored svih grijeha koje imamo, još i polaže račun jer je uništio život drugome… A uništava se upravo na ovakav način – pokušavajući druge natjerati da žive onako kako smo mi zamislili da je to najbolje za njih. I uvijek imajte onu mudru na umu: „put do pakla je popločan dobrim namjerama“.

22.12.2017.

Crucix

• < Prethodno
• Slijedeće >