Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaZAŠTO SMRT NIJE NEŠTO POPUT SNA?

ZAŠTO SMRT NIJE NEŠTO POPUT SNA?

Ljude je oduvijek zanimalo kako li je to biti mrtav, a pri tome se čovjekov um od davnina manifestirao kao onaj koji se ne može zamisliti kao nepostojeći (Descartes – Druga meditacija o prvoj filozofiji). Naime, već neolitičke grobnice svjedoče o praksi ukapanja pokojnih s različitim predmetima iz svakodnevnog života. Muškarci su se najčešće ukapali sa oružjem, a žene s nakitom i posuđem. Očito je već tada postojalo nekakvo opće uvjerenje kako smrt nije kraj, te da čovjek i nakon smrti nastavlja egzistirati.

No, kasnije kroz Novi vijek pa sve do današnjih dana, kroz rasplamsavanje mehanicističkog i ideološkog materijalizma, u rastućem ateističkom obzoru, sve češće se smatralo da poslije smrti nema ništa, tj. da je smrt nešto kao vječiti, neprolazni san. Doduše, čovjek je i tu na neki način nastavljao živjeti, ponešto kroz vlastito potomstvo, ponešto kroz sjećanja ljudi kao i svoja djela, ali on kao on više nije postojao.

Ipak, nisu svi prihvaćali ovu novu istinu o čovjekovoj smrti, a neki su se pri tome i trajno dvoumili. Španjolski egzistencijalist – Miguel de Unamuno će u ovom smislu govoriti i o suprotstavljenosti razuma koji negira besmrtnost i srca koje pristaje uz besmrtnost. Osobno će za sebe reći da je na kraju ipak dao prednost svome srcu. Preciznije rečeno, za Unamuna se o besmrtnosti više nije moglo govoriti kao o razumskoj i logičnoj činjenici, nego kao o htijenju za ne umrijeti, a ovo htijenje po sebi jeste vjera u besmrtnost, koja će čovjeka na kraju možda dovesti i do stvarne besmrtnosti (Del sentimento tragico de la vida).

Death  Izvor (foto): 123rf.com

Samo živi spavaju!

Analogija smrti i sna je valjda sama po sebi jasna. Ljudi često za mrtvace, barem one u dobrom stanju, kažu: „Isto kao da spavaju“. Odatle valjda i ono egzistencijalističko-ateističko uvjerenje da će smrt za nas biti nešto poput vječnog i neprolaznog sna.

Međutim, u ovoj usporedbi ipak nešto ozbiljno ne štima, jer SAN JE STANJE I SPOSOBNOST ŽIVOG ČOVJEKA. I ne samo živog, nego poslovično i zdravog! Naime, iz iskustva znamo da najbolje spavaju djeca i mladi. Kako čovjek stari, te kako mu zdravlje postaje slabije, tako počinje i sve slabije spavati. Sveukupno spava malo, a i to što spava, stalno se budi, tako da čak nerijetko postaje i zavidan na one koji spavaju dobro i dugo. I zato, bez obzira na to što poneki mrtvac stvarno nalikuje spavaču, mogli bismo sa popriličnom sigurnošću reći: „Samo živi spavaju!“

Stvar vjere

Naravno, ako konstatiramo s obzirom na prirodu stvari da smrt nikako ne može biti nešto poput sna, to još uvijek po sebi ne predstavlja valjan razumski dokaz o pouzdanosti postojanja nekog razvijenog zagrobnog života. Mi živi jednostavno nemamo izravnog i egzaktnog uvida u taj svijet. Pri tome od velike pomoći nisu ni živopisna iskustva kliničke smrti (lebdjenje iznad vlastitog tijela, tunel, svjetlost, susret sa svojim pokojnima i sl.), jer ponešto od ovoga se može iskusiti i u nekim drugim situacijama. Npr., vojni piloti ponekad proživljavaju slične stvari u simulatorima gravitacionih opterećenja. Ateistički znanstvenici za ovakva iskustva daju nekolicinu dojmljivih objašnjenja: Neki kažu da se tu radi o senzacijama gasećeg mozga koja će prestati kad mozak bude definitivno mrtav. Drugi kažu da postojanje svijesti u trenutku kliničke smrti nije dokaz da će ta svijest beskrajno funkcionirati, kao što na primjer, kad čovjek bude smrtno ranjen u srce, on nije istog trenutka mrtav, nego može još koju sekundu biti svjestan i funkcionalan, ali svakako ne za trajno. Richard Dawkins opet smatra da su senzacije iz područja kliničke smrti svojevrsna evolucijska obmana koja nam pomaže da lakše i bezbolnije umremo…

Njemački filozof Bernhard Welte, polazeći od jednostavnog svakodnevnog promišljanja primjećuje kako se svaki čovjek susreće sa opažanjem da je jednom postojalo vrijeme kad nismo postojali, kao što će u budućnosti postojati vrijeme kad više nećemo postojati. To kao da govori da je ljudska egzistencija omeđena nepostojanjem. Nepostojanje - ništavilo je bilo prije nas, a bit će i iza nas. No, ovdje ostaje krucijalno pitanje što to ništavilo predstavlja za nas po na osobno? Je li to jedno ništeće ništa, tj. potpuno i totalno ništavilo ili je to ništavilo koje našim čulima prikriva prisutnost Apsolutnog? Welte smatra kako se na ovo pitanje ne može odgovoriti po nužnosti mišljenja, nego samo po osobnoj odluci i to u konačnici po odluci o pitanju smisla i besmisla života. Jednostavnije rečeno, to je pitanje vjere i nevjere, koje se očito naspram nas ljudi nikad neće moći izbjeći. Bez obzira na to što svi po sebi pristajemo uz neke vjerske ili protuvjerske koncepte, ovo je u konačnici duboko osobno pitanje. Samo ja sam osobno u konačnici mogu reći ima li ili nema moj život smisla. Kako bi ono Hans Urs von Balthasar poentirao: „Stvoreni smo nedovršenima kako bi se sami odlučili oko vlastitog dovršenja!“

U Sarajevu, 13.VII.2018.

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 599 gostiju i nema članova online

Idi na vrh