Nije dobro da čovjek bude sam – stoji u Bibliji. Mnoga psihološka istraživanja to također potvrđuju, a na koncu to i sami znamo, svatko od nas ponaosob. Ipak, stvarnost je danas nerijetko sasvim drugačija, pogotovo u većim gradovima.

Na pitanje zašto je to tako, većina bi vam vjerojatno slegnula ramenima i jednostavno zaključila „takav je užurbani stil života pa i nemaš baš neko vrijeme za druženje s drugima“.

Ipak, ako bolje promislimo, vrlo lako možemo doći do zaključka kako je taj odgovor u biti samo djelomično točan...

Nemoguće ne postoji

Mnogi su, što spletom okolnosti, što otuđenjem od samih sebe, a sukladno time i od drugih, jednostavno ostali sami. Nije rijetkost da čujem rečenicu „kako ću upoznati nekoga kad niti imam prigode za to, niti izlazim gdje drugi izlaze, a i ako iziđem, svatko ima 'svoju ekipu'“. Istina, ljudi vrlo često tako razmišljaju. Ipak, s druge strane, netko je davno rekao „ako unaprijed uvjeriš samoga sebe kako je nešto nemoguće, onda budi siguran da i jeste nemoguće – jer si se ti tako postavio i samoga sebe uvjerio u to“. Čisto za primjer uzmimo dvije osobe u npr. javnom prijevozu – jedna je „u svom kutu“ i šuti sama sa svojim mislima, dok druga sasvim spontano započinje najjednostavniji razgovor s osobom pored sebe. Što mislite koja će osoba po izlasku osjećati se bolje i ispunjenije? Poprilično sam sigurna kako će mnogi reći osoba koja nije šutjela. I da, biti će u pravu. Naizgled najjednostavnijim razgovorom tipa „vremenske prognoze“ i ne slutimo kako možemo vježbati sami sebe u komunikaciji, učiniti i sebi i drugima dan ljepšim, a možda (poput mene danas) po izlasku iz busa biti bogatiji za još jednog prijatelja/prijateljicu. Jer... nemoguće postoji samo onda kada mi sami stavimo tu „blokadu“, kada sami sebe uvjerimo kako postoji i kako je nešto nemoguće. Postoji stara narodna „kad se hoće, sve se može“.

Različiti, a isti

Neki će reći kako smo svi mi različiti, neki „brbljavi“, a neki povučeniji u sebe. Istina je, tako doista jest (ne dijele bezveze psiholozi ljude na introverte i ekstroverte). Također, istina je i kako i oni komunikativniji i ekstrovertiraniji ponekad trebaju prostor za sebe, mir i tišinu, samoću. Ipak, koliko god bili različiti svatko od nas, ipak smo svi isti – uvijek upućeni jedni na druge, pa i u vremenima šutnje. Jer, iako si zbog potrebe za samoćom se povukao/povukla u sebe, potrebno ti je to, također je i tada jako dobar osjećaj znati da je netko tu, da se možeš osloniti na njega/nju i kako, iako ne pričate mnogo nego većinom ti odgovara samoća, on ili ona ipak razumije tu potrebu... Još ljepše je znati kako s nekim i šutjeti možemo zajedno...

Upoznaj sebe kako bi imao što dati drugima

Netko mi je poodavno rekao jednu rečenicu koja mi se itekako urezala u pamćenje, a glasila je: „upoznaj i prihvati sebe takvog kakav jesi, zavoli samoga sebe, kako bi onome tko te upozna imao što dati...“ Nakon par mjeseci odmahivanja rukom dok mi je ta rečenica prolazila kroz glavu, napokon sam ju doista shvatila, onakvu kakva ona u svoj svojoj punini bi trebala biti shvaćena... Ništa, nije mi preostalo ništa drugo doli početi raditi na sebi sukladno toj misli. Rezultat nakon dugotrajnog, počesto iscrpljujućeg i mukotrpnog rada: ne, nisu nestali svi problemi ako ste na to pomislili – problemi su i dalje bili nazočni, samo što ovog puta dosta toga se promiijenilo u mom poimanju istih. Osim toga, prijateljstva su počela trajati, prestala su se gubiti u besmislu rečenice „nemam vremena, žurim se“... A ja? Ja sam postala mnogo zadovoljnija i sretnija osoba. I da – postoje osobe s kojima mogu veseliti se, razgovarati, dijeliti svoje želje, razmišljanja, pustiti ih u svoj život... ali i „šutjeti zajedno“... A to me čini mnogo bogatijom osobom...

Bojana Đukić