Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…
- Smrt je tragedija u svakom smislu za čovjeka. On na to gleda kao kidanje svih veza sa živima. A i živi to gledaju kao nepremostiv gubitak. Barem na početku. Vrijeme kasnije malo ublaži tragičnost smrti. Ne vjerujem da je moguće čovjeka danas preplašiti smrću. Ne mislim na kataklizme, katastrofe, velike gubitke života. Mislim na stvarnost smrti i njezino postojanje. Smrt je postala normalna kao svaki događaj u životu. Normalnost smrti je pretvorila smrt iz tragedije u događaj. Tragedija uvijek ima u sebi dozu nečega mističnog i tajnog, a događaj nema ništa od toga. Mlađi đavao govorio je to pomalo zadihano otvarajući bocu crnog vina negdje iz Španjolske, od prije nekih sigurno dvjesto godina.
- Tragičnosti smrti, mladi prijatelju, moguća je samo ako postoji besmrtnost. Kad su Adam i Eva izgubili besmrtnost i shvatili da za nekoliko desetljeća valja umrijeti, u strahu što će biti nakon toga, tu se vidjela sva tragičnost njihovog položaja kao i naš veliki uspjeh i pobjeda na Tvorcem i čovjekom. Jer to nije poput onoga kada je čovjek bolestan pa iznenada ozdravi. Ne, mladi prijatelju, to ni približno ne oslikava tragediju gubitka besmrtnosti jer ovdje je u pitanju odnos vječnosti i vremena. Besmrtni Adam i Eva živjeli su u vremenu, ali vrijeme nije živjelo u njima. Mogli su brojati desetljeća i stoljeća bez straha. Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom. Jer, mladi prijatelju, strah je svijest kako živiš u vremenu i kako vrijeme živi u tebi. A ako ono prolazi, onda prolaziš i ti. I kad si toga svjestan strah je neizbježan. U svakom slučaju prisjećajući se lica Adama i Eve nakon gubitka besmrtnosti, mislim da čovjek danas ne može razumjeti što je izgubio i dok je u materijalnom tijelu neće nikada moći. Stariji đavao udahne duboko dim cigarete.
- Ali nije li Tvorac preko Židova iz Nazareta čovjeku omogućio opet da bude besmrtan, nije li Židov iz Nazareta za to i živio i na kraju umro da bi vratio stvari u prvotno stanje? Ne vidimo li ponekad iz pakla u daljini svjetlo i ne čujemo li veselje u taboru Tvorca? I nisu li naš pakao i Tvorčev raj vječna stanja i naših i ljudskih duša? Nije li naš pakao s jedne strane dokaz ne fizičke, nego vječne smrti? Nije li Tvorčev raj dokaz vječne besmrtnosti? Kad naš pakao i raj s one strane ne bi bili vječni onda ni smrt ne bi mogla biti vječna. I ona bi bila prolazno stanje nakon fizičke smrti koje prolazi. Ali mi znamo da nije tako zar ne? Mlađi đavao uputi znatiželjan pogled starijem đavlu. Stariji đavao se zavali dublje u kožni naslonjač i okrene se prema prozoru. Noć je polako padala, a prozirna magla zaklanjala je pogled na puteljak koji je vodio od kuće kroz drvored stabala prema otvorenoj cesti.
Izvor (foto): 123rf.com
- Jest. Omogućio je. Ali, mladi prijatelju svijest čovjeka je i suviše vezana uz materiju da bi se čovjek izdigao i natjerao se misliti o smrti kao nečemu vječnom. U najmanju ruku čovjek fizičku smrt vidi kao kraj i zamišlja da poslije fizičke smrti nema ništa. Ali obojica znamo da ovdje ne govorimo fizičkoj smrti, o raspadanju tijela kojega kroz nekoliko mjeseci crvi oglođu do kosti. Takva smrt kad je čovjek promatra izgleda strašna, pogotovo ako zamisliš čovjeka u naponu snage kojega crvi izjedaju i hrane se njegovim mišićima, kožom koji su do maloprije pucali od života i snage. Mladi prijatelju, ta smrt nije vječna, to je čisto fizičko umiranje i propadanje. Čovjekovo tijelo je izgubilo dar vječnog života onoga trenutka kad su Adam i Eva na naš nagovor odlučili da je grijeh važniji od fizičke i duhovne besmrtnosti. Nakon čovjekova pada svijest je ostala povezana sa smrću, ali samo s fizičkom dimenzijom umiranja. Sjećam se kako su se ljudi čudili kada je Židov iz Nazareta govorio kako se trebaju paziti nas koji možemo ubiti dušu, a ne onih koji mogu ubiti tijelo. Čovjek smrt vidi kao stanje bez svijesti, neki oblik sna gdje više ničega nema. Ali to je fizičko razumijevanje smrti i nama je to nevažno. Važnije nam je ljude uvjeriti da se ne trebaju bojati smrti zato jer je smrt isključivo fizički događaj koji je normalan kao i svaki drugi događaj u životu. Bilo bi opasno kada bi čovjek shvatio da je vječna smrt stanje vječne budnosti, vječne svijesti, vječne jave u kojoj čovjek mora živjeti odvojen od vječne ljubavi Tvorca. Mladi prijatelju, fizička smrt je svijest o vremenu i strahu koji iz te svijesti proizlazi. Ali, vječna smrt, ona kojom smo prekinuli milost Tvorca prema čovjeku je stanje vječne svijesti i budnosti o ljubavi kojoj je netko rekao „ne želim je“. Smrt nije stanje besvijesti, stanje sna. A ne, mladi prijatelju smrt je stanje spoznaje da si imao stvarnu besmrtnost i predao si je u ruke smrti, a nisi morao. I tome još nadodaj da si toga svjestan. Nije li to naš pakao u kojem živimo? Stanje vječne budnosti da smo zbog oholosti Glavnog izgubili svoju besmrtnost. Ne zovu li ljudski teolozi upravo zbog toga naš pakao stanjem vječne smrti? Stariji đavao ustane i ode do police u kutu sobe gdje je stajala noćna lampa i izvadi debelu knjižurinu.
- Slažem se s tobom. Ali, zbog čega bi ostali ljudi izgubili besmrtnost, samo zato jer su Adam i Eva prokockali svoju? Zar ne misliš da je Tvorac tu bio malo zloban prema cijelom ljudskom rodu jer je cijeli ljudski rod osudio na fizičko umiranje često u mukama, tjeskobama i patnjama? Ne pokazuje li se u njegovom oduzimanju besmrtnosti Adamu i Evi manjak Njegove ljubavi prema ljudskom rodu? Mlađi đavao napregne pogled ali zbog polumraka nije mogao vidjeti o kojoj je knjizi riječ.
- Bio sam tamo kad je Tvorac Adamu i Evi rekao da im daje besmrtnost i vječni život s Njim. Zauzvrat nije tražio ništa, osim da Ga poštuju i ljube. Tvorac ih nije prevario ni izigrao. Kad im je davao slobodu isto im je rekao da su slobodni izabrati život i besmrtnost, ali i nisu. Naravno da su uživali u besmrtnosti. I možda se nikada ne bi odrekli besmrtnosti, da se nismo mi pojavili i nagovorili ih da odbace besmrtnost i prigrle smrt. Način na koji smo ih u to uvjerili bio je poprilično jednostavan. Smrt smo im predstavili kao moć, kao snagu. Uvjerili ih da ako prihvate smrt znat će sve tajne svemira, ali i tajne Tvorca. Ne samo da su željeli biti kao Tvorac nego još više, bili su znatiželjni o tome što je to smrt. Jer do tad nisu ni znali što je smrt, a nisu ni mogli jer su poznavali samo besmrtnost. Nakon pada spoznali su smrt, ali i odmah zaključili kako je smrt strahota, tragedija i ništavilo. Shvatili su da smo ih izigrali mi, a ne Tvorac. Razumjeli su da grijeh daje nevjerojatnu moć, ali ta moć je isključivo razarajuća i uništava sve pred sobom. Najvažnija stvar za koju su znali jer im ju je Tvorac izričito rekao jest da su oni kruna Njegovog rada i da u sebi nose cijelo čovječanstvo i besmrtnost za buduće naraštaje koji se imaju roditi. Njih dvoje nisu shvatili tu najvažniju stvar. Njih dvoje su bili čovječanstvo. Sve što su činili predviđeno je bilo za sve one koji će poslije njih doći. Tvorcu se tu nema što prigovoriti. Bio je kristalno jasan kakve su im sposobnosti, koje su im mogućnosti i što se može dogoditi. Ovdje sve piše. Doduše, ne na taj način ali ne treba puno napora da se to uvidi. Stariji đavao stavi teški knjižurinu na stol i zrnca prašine se razlete po stolu kao mnoštvo vatrenih iskri.
- Znači ti misliš da čovjek ne razumije uopće koncept smrti, nego ga svodi na fizički događaj? Mlađi đavao se ustane i približi stolu. Znatiželjno baci pogled na knjigu i otvori korice. Zakašlje se od gomile prašine koja se uskovitlala oko njegovog lica i nosa.
- Naravno da ne razumije. Pitanje smrti nije pitanje umiranja, nego pitanje besmrtnosti čovjeka i pitanje kako je uspio izgubiti takav dar kojega je Tvorac oduzeo nama da bi ga dao čovjeku. Zato je i poslao Židova iz Nazareta. Da ponudi mogućnost besmrtnosti čovjeku. I da vrati koliko je moguće čovjeku svijest o tome što je besmrtnost. Misle da je Židov iz Nazareta došao da pokaže svu tragičnost smrti. Ali to misle oni koji Židova iz Nazareta vide isključivo kao fizičku pojavu. I ne mogu razumjeti zašto je došao a njegovo uskrsnuće vide kao iluziju i nemogućnost. Kamo sreće da je tako!!! Ali Židov iz Nazareta je uskrsnuo da uspostavi ono što je čovjek izgubio. Besmrtnost, odnosno otvorio je ponovo mogućnost čovjeku da bude besmrtan. Kad pojedini čovjek to shvati onda zna da smrt nije pitanje fizičkog umiranja. U pitanju je nešto puno važnije, a to je besmrtnost koju su Adam i Eva izgubili, a unatoč našem trudu i naporu Židov iz Nazareta ponovno ponudio čovjeku kao mogućnost. Zato moramo raditi na tome da čovjek ne razvije svijest o smrti kao pitanju besmrtnosti, nego da ostane na razini shvaćanja smrti kao pukog fizičkog događaja. I po tome znamo koji ljudi pripadaju nama, a koji još ne pripadaju. Oni koji smrt vide kao prazan fizički događaj su već naši, a oni koji misle i vjeruju da je smrt pitanje besmrtnosti i vječne smrti njih treba napastovati i protiv njih se boriti. Stariji đavao zaklopi knjigu i vrati je na policu. Vrati se u naslonjač i zapali novu cigaretu gledajući kako se magla polako spušta prema prozoru zaklanjajući i posljednji tračak svjetla ulične rasvjete koja je u daljini treperila kroz drvored stabala koja su vodila prema cesti i gradu.
U Sarajevu, 28.VII.2018.
O. J.