Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna teologijaNemo dat quod non habet

Nemo dat quod non habet

Iskustvo govori da je veliki dio naših međuljudskih svađa i sukoba izravno povezan s pretjeranim zahtjevima i očekivanjima. Prorok Jeremija na sebi osebujan način reče: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka …“ (Jr 17,5). Iz okolnih redaka se lako da razaznat da prorok ovdje ne misli na ono normalno, odnosno, pozitivno međuljudsko pouzdanje, kao ni na prateći duh suradnje. Naprotiv, ovdje se cilja na onu tragičnu egzistencijalnu zamjenu teze, tj. na praktično neraspoznavanje dosega antropologije i teologije … ono, kad se od čovjeka očekuje ono božansko, a od Boga ljudsko … kad se Boga pita za povišicu, a čovjeka za blaženstvo i spasenje. Stoga se i velikim dosegom –ako ne i najvećim- može smatrati kad čovjek konačno shvati što to može očekivati od Boga, a što od ljudi. Od drugih možemo očekivati točno onoliko koliko očekujemo i od samih sebe, a od Boga sve ostalo, što po prirodi stvari nije u ljudskoj domeni. „Nemo dat quod ono habet“ – nitko ne može dati ono čega nema, a teško da će ikad i imati, ako to već nema po svojoj prirodi.

„… I nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi."

Naznačeni pretjerani zahtjev prema drugima ne mora biti „ipse facto“ grijeh i bezakonje. Zapravo, ovo i postaje grijeh tek onda kad i ako shvatimo da smo tu na krivom putu i da to više ne trebamo činiti i ponavljati. Kad smo već kod kršćanskog poimanja grijeha, u grčkom izvorniku riječ hamartia i znači promašaj, i to u smislu promašaja životnoga cilja. I u tradiciji naših prostora se pokatkad kaže da je netko „skrenuo s dobrog puta“ ili da je „krenuo krivim putem“, što će reći da je počeo nešto loše činiti i nemoralno živjeti.

Uglavnom, kako sad ne bi skrenuli sa započete teme, prisjetit ćemo se onog već spominjanog životnog iskustva Sv. Augustina: U mladosti divlji i raspušten, kasnije posve duhovan i Bogu posvećen; na kraju shvaća kako je zapravo cijelo svoje vrijeme i tražio Boga, ali u krivim stvarima i situacijama. Svi mi imamo taj nejasni, prirođeni „desiderium naturale ad visionem beatificam“ – tj. urođenu čežnju za blaženim gledanjem Boga. Čežnju za nepomućenom srećom i radosti, čežnju za čistim neprolaznim uzbuđenjem, od kojega nas neće zaboljeti glava, ili spopadati onaj odurni osjećaj osobne prljavštine i praznine. Sve ovo zajedno, čovjek nerijetko na početku traži i očekuje od drugih ljudi, a kad ne pronađe, onda opet od drugih, pa i od trećih i četvrtih … I tek nekad kasnije, poneko prije, a netko poslije, dolazi se do spoznaje kako smo cijelo vrijeme tražili pravu stvar, ali na krivom mjestu. Ovo naravno ne znači da bi poslije ove spoznaje trebalo pobjeći od ljudi i ne imati više ništa blisko s njima. I to bi bila još jedna u nizu čovjekovih pogreški. Nešto u smislu: konačno si počeo tražiti pravu stvar na pravom mjestu, ali sada na krivi način! Spoznaja Boga kao vrhovnog dobra podrazumijeva umnožavanje aktivnosti u smjeru „spoznaje Boga kao NAŠEG vrhovnog dobra“. S tim želimo reći da ideal međusobne ljudske ljubavi, dobrote i prijateljstva postaje dostižan tek u zajedničkom obzoru one BESKONAČNE ljubavi, dobrote i prijateljstva.

„Sine Musa …“!

Previše očekujemo od drugih, ali previše očekujemo i od samih sebe, i jako si teško to priznajemo!

U tom kontekstu iznosimo jednu anegdotu iz kratkog i turbulentnog života znamenitog bosansko-hrvatskog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Bio je izuzetan pjesnički talent, teološki učen čovjek, ali i boem kakav se rijetko sreće. I tako, anegdota veli kako se Musa jednog jutra nakon divlje kavanske noći probudio negdje u jarku pored puta … 'nako sav blatnjav, mamuran i dezorijentiran … kad eto, pored njega putem u svojoj kočiji prolazi hodža (tj. imam). Zastade hodža vidjevši Musu u posve jadnom stanju, i onda, pomalo ražalošćeno, a pomalo i ljutito poče prekoravati Musu: „Sine Musa, pa koliko sam ti puta rekao da će ti ta prokleta čašica doći glave … pa pogledaj se nesretniče jedan … pa što ti treba da se k'o hajvan valjaš tuda po blatu … pa brukaš i sebe i svoju časnu vjeru …“, itd, itd. A Musa, 'nako bunovno, te zadnjim atomima snage pridiže glavu i reče hodži: „Vrli efendija, one koje dragi Bog uči, oni su kao ti; a one koje ti poučavaš, oni su kao ja“! Svojim naizgled vrckavim odgovorom, Musa je zapravo pogodio samu srž kršćanskog nauka o milosti, a koliko mi je poznato, i u islamu stvari idu poprilično slično: Uzalud su sve ljudske riječi, pa čak i one pobožne dok Božja milost ne zahvati grešno srce. A to i jest sama suština naših brojnih svakidašnjih problema. Nesvjesno dajemo previše značenja svojim riječima i svojoj mudrosti, te kao da zaboravljamo ono na što je osobito upozoravao veliki evangelički teolog Karl Barth: „Ljudski govor o Bogu nije Božji govor o Bogu, nego upravo ljudski govor“! Bez obzira na to da li se drugima obraćali iz jedne pobožne teologalne perspektive ili neke sasvim druge, izgledno je da svojim riječima dajemo previše značenja … i ne samo riječima nego i svojoj cjelokupnoj pojavi. Kao da počesto očekujemo da će se ljudi popraviti samim tim što smo mi tu, i što nešto uz to govorimo … i onda se strašno ljutimo kad vidimo da napretka nema … a kako će ga biti kad zapravo i sami nazadujemo.

Nema nam druge nego postati ponizni, ali ne 'nako religiozno-pomodarski ili servilno-usiljenički, nego na onaj specifični svakodnevno-duhovni način. Moram konačno priznati sebi da i nisam nešto posebno, premda mi se stalno čini da jesam. Moram se strogo distancirati od pomisli bilo kakvog posjedovanja božanskog autoriteta i snage. Kad to priznam sebi, tek onda i mogu biti istinski blizak Bogu, ali ne samo Bogu nego i ljudima … i ne samo blizak, nego i od stvarne koristi …

Više o temi: http://poptheo.ba/index.php/hr/popularna-teologija/49-smorazlikovanje-od-boga-i-svijeta-kao-put-do-sretnijeg-covjestva

Ovdje kalkuliramo s vrlo jednostavnom istinom: samo Bog ima pristupa do krajnjih dubina ljudskog srca. Samo On ima ključeve od tog najnutarnijeg osobnog čovjekovog svetišta, jer On ga je za sebe i stvorio. Samo Bog može preurediti taj prostor, i zato ako mislimo da se netko u nečemu mora promijeniti, molimo onda na tu nakanu. Međutim, upravo u toj svijesti o vlastitoj nemoći pred zidinama tuđe slobode i osobnosti, počet ćemo iskreno moliti i za svoje osobno obraćenje i napredak. I tek onda, u jednom takvom obzoru, nadahnutom Božjom milosti, i naše osobne riječi, držanje i stavovi mogu zadobiti neko snažnije značenje …

Nažalost, čovjekova najčešća reakcija na tuđi neposluh i samovolju jest agresivnost. Bilo ona verbalna, bilo ona –doslovna- fizička, bilo ona tiha i jeziva autodestruktivnost, tj. neki od brojnih oblika nesvjesnog samokažnjavanja zbog osjećaja vlastitog neuspjeha. A Isaac Asimov reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih! To i jest neki rudimentarno-primitivni oblik ponašanja kojeg bi konačno trebalo pospremiti u ljudsku povijest.

S druge strane, otvara se prostor za kreativnost. Čovjek može biti kreativan na bezbroj načina, upravo jer je kreativnost kreativna i zato jer dolazi od Božjeg Duha. Ali onaj najjednostavniji i nezaobilazni način kreativnosti jest naša svakodnevna molitva. Ne smeta ako je kratka, ali zato treba biti učestala: za svaku priliku i nepriliku, za prijatelja i neprijatelja. „To je ono što nam Isus savjetuje: ‘Molite za svoje neprijatelje! Molite za one koji vas progone! I recite Bogu: ‘Promijeni njegovo srce. Ima kameno srce, ali promijeni ga, daj mu srce od mesa kako bi osjećao i ljubio’“ – papa Franjo!

 

U Sarajevu, 23. 11. 2016. godine

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 906 gostiju i nema članova online

Idi na vrh