Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna psihologijaPSIHOLOGIJA VJENČANJA

PSIHOLOGIJA VJENČANJA

Tragom ženske fascinacije vjenčanjem i vjenčanicom... 

Kao muškarcu mi je svakako poprilično fascinantno kad vidim kako neke dame i pet godina nakon vlastitog vjenčanja po svojim profilima društvenih mreža učestalo objavljuju fotografije sa istoga. Jer čak i kad su sretno oženjeni, samo vjenčanje kao vjenčanje muškarcima i ne predstavlja neko povlašteno mjesto sjećanja i memorije. Zato često i zaboravljaju na sve te silne godišnjice, i tako onda već periodično-nesmotreno strašno ljute svoje žene. S druge strane, kako rekosmo, neke žene kao da trajno žive od dana svog vjenčanja. A i one druge, koje na to i nisu toliko navezane, svejedno će iznimno držati do toga dana, pa makar i samo kao do jednog prevažnog datuma u svojem životu.

Vjenčanje i dvostruka tranzicija

Bilo da ste muškarac ili žena, vjenčanje uistinu predstavlja jedan od najvažnijih događaja u životu svake obitelji, i to bez obzira na povijesni period, kulturu i podneblje. Događaj je to koji stoji u središtu tzv. dvostruke tranzicije: Djevojka napušta vlastiti dom i roditelje, te kao udana žena ulazi u neki drugi dom i obitelj. Naravno, danas je ipak više uobičajeno da i sam mladoženja napušta svoju kuću, te da njih dvoje nakon vjenčanja zasnivaju vlastiti dom. No, vidimo, dvostruka tranzicija i u tom slučaju opstaje. Situacija se u svakom slučaju bitno mijenja, kako za njih tako i za njihove obitelji. Roditelji, kojima se dvadeset ili trideset godina život posvema vrtio oko svoje djece, sada moraju prihvatiti da su oni konačno odrasli te da je došlo vrijeme da krenu vlastitim putem. S druge strane, premda konačno slobodni od roditeljskog tutorstva, mladenci će tek morati da „pohvataju” i „progutaju” sve promjene i odgovornosti koje neminovno proizlaze iz čina vjenčanja, a kojih u svojoj mladalačkoj nesmotrenosti na samom početku još uvijek i nisu dovoljno svjesni. Na ovaj način gledano, vidimo kako je vjenčanje po sebi i iznimno stresan događaj. Stoga se ovdje pitamo zašto ga ljudi uopće toliko svečano slave?

Odgovor na pitanje izgledno i ne može biti jednoznačan:

– Oni pametni, ali ne toliko i afektivno zreli, u samom startu će pomisliti da se ovdje i nema bog zna što za proslaviti.

– Oni drugi, ni pametni ni zreli, zaletjet će se proslaviti, pa će poslije moguće shvatiti da su se zeznuli što su išta slavili.

– Na koncu, oni afektivno zreli ljudi već znaju da se užitak ne može odvojiti od patnje, kao ni ljubav od križa. Ovakvima je također jasno da vlastitog sazrijevanja nema bez povremenih bolnih otrežnjenja, tako da se u konačnici sve u svemu za njih ovdje itekako ima što za proslaviti, a niti će se kasnije zbog toga što vele kajati…

PSIHOLOGIJA VJENČANJA ALI I VJENČANICE

Ukoliko je vjenčanje centralni događaj ljudskog života, utoliko se onda vjenčanica nameće kao centralni simbol samog vjenčanja, dok sam izbor tog fascinantnog bijelog raskošnog komada odjeće damama zna upriličiti veoma puno zadovoljstva, no nerijetko možda još i više muke i nevolje. Na ovu temu su provedena čak i neka sasvim ozbiljna znanstvena istraživanja koja pokazuju kako većina mladenki u vjenčanici vidi nešto znatno više od pukog odijela za vjenčanje. Odnosno, one žele da ta čudesna bijela haljina bude odrazom njihove osobnosti, i upravo im zbog toga često i nije lako naći ono što traže. S druge strane, izbor vjenčanice počesto se ispostavlja i poprištem borbe za moć između mladenke, njezine majke, kao i mladoženjine sestre ili neke druge bliske žene iz njegove obitelji. Odnosno, svaka će pokušati da na kraju prevlada baš njen izbor. Zato sve ovo za mladenke često i jest toliko napeto koliko jest, i to sve do mjere da cijela stvar počinje poprimati devijantne crte. U tome smislu, priznata i iskusna prodavačica vjenčanica – Caroline Burstein u jednom razgovoru za The Guardian primjećuje kako neke mladenke nesumnjivo ulažu znatno više energije u izbor vjenčanice nego u izbor muža, a što svakako nije dobro. Burstein također primjećuje kako su mnoge mladenke spremne za željenu vjenčanicu posegnuti u džep i znatno dublje nego što si realno mogu priuštiti. Dakle, ovdje govorimo očito o veoma grozničavim trenucima i izazovima u životu mnogih mladih žena.

Stoga, ukoliko želimo ponešto dublje prodrijeti u tu žensku fascinaciju vjenčanicom, utoliko će biti potrebno pomalo zaviriti i u samu povijest vjenčanice.

Fascinacija vjenčanicom i nije novijeg datuma. Kako već rekosmo, vjenčanje je od davnina slovilo za prevažan događaj, a takav događaj je onda zahtijevao i neku sasvim posebnu odjeću. U tome smislu se kaže da su vjenčanice oduvijek pratile trendove, ali i da su trendovi pratili vjenčanice. U svemu tome, težišnicu su kudikamo činila kraljevska vjenčanja. Ona su postavljala standarde koje su zatim drugi na jedvite jade pokušavali oponašati i slijediti. Pri tome je važno spomenuti da su kraljevska vjenčanja od davnina bila redovito puno više od samih vjenčanja. Zapravo, ona su bila prvenstveno stvar međunarodne politike i trgovine. Povezivanjem različitih kraljevskih lozi krojila se i sudbina naroda kojima su ovi bili upravljali. I tako onda, kako se sviju ticalo kraljevsko vjenčanje, tako ih se počela ticati i kraljevska vjenčanica.

Tamo otprilike sve do početka 19. st. vjenčanice su krasile žive i snažne boje, a omiljeni materijali su bili baršun i svila. Zatim se događa vjenčanje koje će promijeniti manje-više sve – vjenčanje britanske kraljice Viktorije! Dakle, za svoje vjenčanje sa Albertom od Saskokoburga 1840., mlada će kraljica poželjeti haljinu od najfinije čipke toga vremena. A kako se ova mogla naći samo u bijeloj boji, tako će i njezina vjenčanica biti posve bijela. Ovo je za to vrijeme bio pravi odjevni presedan, jer haljine do tada, kako rekosmo, nikad nisu bile posve bijele. Bijela se, naime, smatrala nepraktičnom bojom. Lako se prljala, a podsjećanja radi, u ono vrijeme se sve moralo prati na ruke. Tako će iz Viktorijinog vjenčanja nehotično proizići još jedan važan trend – onaj da se vjenčanica nosi samo jednom u životu, a zatim zapakira i čuva uspomene radi. U svakom slučaju, vidimo kako je postupno došlo do toga da je u današnje vrijeme većini žena iznimno važno da barem jednom u životu izgledaju poput prave kraljice.

Wedding dress

Izvor (foto)123rf.com; Copyrightlightfieldstudios;

Trend bijelih vjenčanica će biti dodatno utvrđen i pozitivnim stavom Crkve o svemu tome. Naime, kako je od samih začetaka kršćanstva bijela važila kao boja nevinosti i novostečenog produhovljenog života u Kristu, tako se onda počelo smatrati i da je to boja koja po sebi ponajviše odgovora i nevinosti mladenke. Međutim, bijele vjenčanice su tradicionalno uvriježene i u nekim drugim kulturama. Recimo, u Japanu mladenke tradicionalno nose bijeli kimono za sam obred vjenčanja, da bi se zatim za prijem presvukle u crveni. Jer, bijela im je slično kao u kršćanstvu znak nevinosti, a crvena znakom obilja i blagostanja. Englezi za ovu kombinaciju cinično ističu da im nikako ne sluti na dobro, jer ih živo podsjeća na krv i zavoje.

Od psihologije vjenčanice do psihologije žene

Cijela prethodna storija kao da ukazuje na to da žene znatno više drže do uhodanih društvenih standarda i običaja od muškaraca. Unutar ženskog bića kao da je puno snažniji ovaj zahtjev „raditi nešto kao što se i radi” nego što je to slučaj kod muškaraca koji su skloniji improvizaciji i „ad hoc” rješenjima. To uopće ne čudi, jer žene osim što su poslovično osjećajnije, one su i prijemljivije od muškaraca, te se lakše identificiraju i povezuju s cjelinom stvarnosti. S jedne strane, ovo može izgledati loše ukoliko su žene pokatkad doista zatočenice općeprihvaćenih trendova i običaja, te da zbog toga često, kao što se to kaže, jednostavno „ne umiju sebi”. No, s druge strane, naznačena prijemljivost kao i snažnija veza s cjelinom stvarnosti ih čini i znatno intuitivnijima od muškaraca. I stoga je ovo možda lijepa prilika da shvatimo kako uopće funkcionira intuicija. Recimo, ako me boli glava, ja jasno mogu reći da me boli glava. Ako me netko pita jesam li siguran u to, jesam, kako neću biti, jer to je jednostavno moja glava, jasno je osjećam, kao i bol unutar nje. Slično tome, žena vrlo dobro može naslutiti kako se drugi ljudi osjećaju ili što smjeraju. Kako zna? Pa zna, jer to je jednostavno u pitanju NJENO dijete, ili NJEZIN muž, ili čak ona NJEZINA tamo neka neprijateljica. Dakle, ontološki gledano, granice ženskog bića puno su poroznije naspram okolne stvarnosti od onih muških. S druge strane, muška ontologija sadrži upravo tu jednu snažnu samodiferencirajuću, kao i onu racionalnu tendenciju. To ih čini dosta agilnijima, slobodnijima, samostalnijima i odlučnijima u odnosu na žene, ali isto tako i dosta slijepima te nemoćnima da shvate neke jednostavne stvari koje su ženama jasne skoro pa same po sebi. Stoga se kod ovakvih naznačenih razlika i govori o tzv. rodnom modelu komplementarnosti koji želi istaknuti da se muškarci i žene međusobno znatno razlikuju, čak i puno više nego što se čini na prvi pogled. No, isto tako, sve te razlike u konačnici nisu tu da se jedni i drugi mrze, nego upravo suprotno, da se međusobno pomažu i nadopunjavaju. I tako opet dođosmo na kraju do društvene ali i egzistencijalne nužnosti onog braka i one predivne vjenčanice…

U Sarajevu 14. IX. 2021.

M. B.

Izvori:

– The History of Wedding Gowns: A Brief Review, Da Vincihttps://davincibridal.com/blog/the-history-of-wedding-gowns-a-brief-review/ (Stanje: 14. IX. 2021.).

– What I’ve learned from 10 years of selling wedding dresses, The Guardian, https://www.theguardian.com/fashion/fashion-blog/2014/may/09/what-ive-learned-from-10-years-of-selling-wedding-dresses (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Seoha MIN, Lina M. CEBALLOS, Jennifer JURCHISIN, Role power dynamics within the bridal gown selection process (XII, 2018.), https://www.researchgate.net/publication/327013227_Role_power_dynamics_within_the_bridal_gown_selection_process (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Jennifer BAUMGARTNER, Avoid Wedding Dress Stress! (18. I. 2010.), Psychology Todayhttps://www.psychologytoday.com/us/blog/the-psychology-dress/201001/avoid-wedding-dress-stress (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Rebeka Jadranka ANIĆ, Spolne razlike u religioznosti pod vidom obrazovanja, Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 873-903.

 

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 1150 gostiju i nema članova online

Idi na vrh