Rečenica koju bar jednom dnevno izgovorimo, osobito u trenutcima kada baš ništa nije uredu. Kada nam se svijet raspada, kada bismo plakali do zore, derali se s vrha planine, trčali u more od bijesa, psujući život i mrzeći sve ono što se baš na nas navalilo. Jednostavno dođu nekada takvi dani kada više ne želimo živjeti, kada nam život nema smisla, kada nam je svemu došao kraj. Ni jedan čovjek nije imun na to i nikada neće biti. Kao što je sreća normalna emocija, tako je i tuga sastavni dio života. I to moramo prihvatiti, prije ili kasnije. Dođu tako i dani kada nas neki vide u užasnom stanju i fizikom i psihičkom. Kada ne jedemo, ne pijemo, kada su nam oči natečene od suza, a glasa više nemamo. I još će nas uhvatiti takva tuga i stid što nas netko takve vidio. A u biti sasvim je normalna stvar i pojava da nam se vrišti od boli, normalno je srce rasparati i pustiti svu onu paru koja nas guši. Normalno je imati potrebu za tugovanjem, osobito iz razloga kada je tuga posljedica unutarnjih previranja. I to na primjer previranja žene koja je na pragu tridesetih godina i kada u svojoj ne baš tako motivirajućoj i poticajnoj okolini sumira svoje uspjehe i padove.
Iako je čovjek samostalno biće, ono je najprije socijalno biće. Čovjek bez svoje okoline ne bi bio čovjek u punom smislu riječi. Ne bi pričao, družio se, ne bi mogao naučiti ništa iz iskustva drugih, nego bi sve sam morao prolaziti i možda nikad ne bi došao do stadija evolucije u kojem je sada.
Sada smo u vremenu kada je sve lako, brzo i efikasno, a sve tako teško, sporo i neefektivno.
Imamo mogućnost tako lako biti dostupni, pa tu je sva moguća današnja tehnologija, a opet nam je tako teško javiti se prvom rođaku. Tako je lako pritisnuti Enter, a opet tako sporo reagiramo. Za sve se premišljamo, sve važemo i nigdje ne stižemo. Sve nam je efikasno, a i sve je tako neefektivno.
Je li baš to razlog sve više nezadovoljstva među ljudima, je li baš moderno vrijeme krivac svemu? Je li moderno vrijeme krivac što su dečki sami, djevojke same, kada imamo sve više kredita, a sve manje stanova. Kako imamo sve više automobila, a sve manje suvozača? Je li moderno vrijeme krivo za to, samo to moderno vrijeme?
Često sam u prilici slušati kako nekomu nešto savršeno ide, a opet druga strana života je u takvom padu da niže ne može.
Možemo li kriviti vrijeme, doba, ljude zato što nismo u mogućnosti organizirati svoje vrijeme i krenuti u ispunjenje svojih snova?
Često na sve kažemo: „Sve je uredu!“. Mada u biti ništa nije i neće biti uredu dok svoj život ne uzmemo u svoje ruke i dok ne prestanemo kriviti druge zbog naših događaja i doživljaja.
Uzeti život u svoje ruke znači uhvatiti se koštac sa životom i pokušati gledati svoje željene putove i kao socijalno biće nastojati njima prohodati.
U djelu Tvrđava Meše Selimovića pronalazimo ove sthove:
Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me nitko ne krivi ni za što, lakše bi mi bilo kada bih mogao dokazivati kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena obrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje.
Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu uspostaviti nikakvu. Uspostavlja ju li je itko, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Je li moguće ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Je na biram ono što imam. Ne biram, ustvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno. I nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
Možda i jest sve tuđe, možda ništa ne biramo i možda zbog toga i jest „Sve uredu“, ali nek' naši snovi bar budu naši. I neka zbog toga ne bude „Sve uredu“, ali bar ćemo znati da smo pokušati odvojiti komad neba samo za sebe.
Belinda Kikić
U Sarajevu, 24. 5. 2017. godine