Od Descartesovog negdašnjeg „mislim, dakle postojim“ do aktualnog „dostupan sam, dakle postojim“ ili „fotografirao sam, dakle dogodilo se“. Kako je u međuvremenu posvemašnja digitalizacija ljudskog društva počela utjecati i na religiozne fenomene, kao i na samu ontologiju svekolike čovjekove stvarnosti?
Maurizio Ferraris u svom djelu „Where Are You? An Ontology of Cell Phone“ ističe tri temeljne osobine onoga što umjesto mobitel, trenutno zovemo pametnim telefonom (eng. smartphone): pisanje, povezivost, socijalna stvarnost. Ferraris ističe kako je pametni telefon u mnogočemu pojednostavio život jer umjesto da čovjek sa sobom nosi pisaću mašinu i brdo papira za pisanje dovoljan je pametni telefon. Ferraris napominje kako je pisanje zahvaljujući pametnom telefonu postalo jednostavno, dostupno svima i jako brzo. Pametni telefon pojednostavio je život jer čovjeka povezuje s tisućama drugih ljudi u gotovo jednom trenutku bez obzira u kojem se djelu svijeta netko nalazio. Ne imati pametni telefon prema Ferrarisu znači kako on to kaže biti ontološki odsutan iz svijeta, drugim riječima znači ne postojati.
Od tri elementa o kojima Ferraris govori najznačajniji je treći, a to je sposobnost pametnog telefona da uvezan s tisućama drugih pametnih telefona stvara pravu stvarnost, a ne samo virtualnu. Kao primjer možemo navesti različite akcije koje se pokreću recimo preko društvenih mreža uglavnom korištenjem pametnog telefona, ali koje stvaraju stvarne socijalne događaje kao što su protesti, navijanje, politički skupovi, itd. Za Ferrarisa pametni telefon nije više puki tehnološki instrument, gadget koji se koristi kao stvar, nego je pametni telefon postao kreator stvarnosti i stvarnih događaja u svijetu. Način na koji se ti događaji stvaraju jest nešto što za Ferrarisa u stvarnom svijetu ne postoji, nego samo u virtualnom. Termini poput slanje poruka, djeljenje sadržaja, lajkanje, dislajkanje, općenito komunikacija putem pametnih telefona za Ferrarisa ima sposobnost stvaranja novih stvarnosti i mijenjanja postojećih kao i sposobnost drugačijeg razumijevanja nekih stvarnosti. Ontologija pametnog telefona prema Ferrarisu sastoji se u činjenici da se pomoću njega stvara prava stvarnost i da on omogućuje ljudskom biću postojanje. Zato Ferraris pomalo i ironično i pomalo ozbiljno nečiju nedostupnost na mobilnoj mreži zbog slabog signala izjednačuje s nepostojanjem čovjeka. Odnosno, drugim riječima rečeno povezan sam na mrežu, na internet, dostupan sam, dakle postojim. Ferrarisova zanimljiva i korisna ontologija pametnog telefona koliko god izgledala smiješno ima ponešto reći i o samom kršćanstvu i kršćanima koji kao i mnogi drugi imaju i koriste pametne telefone.
Nedavno je papa Franjo u Ženevi slavio svetu misu gdje se na početku mise umjesto sklopljenih ruku moglo vidjeti stotine i stotine uzdignutih ruku koje pametnim telefonima nastoje zabilježiti svečani trenutak početka euharistije i molitve kajanja. Ta slika uzdignutih ruku koje pametnim telefonima bilježe ono što nijedno ljudsko dostignuće ne može zabilježiti jer je nadnaravno, samo potvrđuje Ferrarisovu misao dostupan sam, dakle postojim koja se može primijeniti na neke kršćane danas. Također možemo dodati ovome i ono „fotografirao sam, dakle dogodilo se“.
Slika 1: Selfie s papom. Izvor: The Local Switzerland
Ferrarisova ontologija pametnog telefona koju skraćeno definiram kao dostupan sam, dakle postojim može se nazvati u nedostatku boljeg izraza „digitalnim“ kršćanstvom kada je riječ o kršćanima (premda slično vrijedi i za druge religije današnjice). Pod digitalno mislim na razmišljanje kršćana koji smatraju da se sakrament nije uopće dogodio i slavio ako ne postoji fotografija na pametnom telefonu. Digitalno u ovom kontekstu ima onotološko značenje postojanja ili nepostojanja. Ako je uslikano postoji, ako nije uslikano makar se i dogodilo, zapravo ne postoji.
Krštenje, krizma, vjenčanje, a sve češće i sprovodi su se dogodili ne zato što je riječ o stvarnim sadržajima u kojima je Krist i milost prisutni, nego jer ih je digitalno kršćanstvo zabilježilo. I tu smo svi bez iznimke uz manje ili veće razlike postali digitalni kršćani. Temeljna poteškoća digitalnih kršćana je u razmišljanju i shvaćanju stvarnosti onoga što se događa i čemu prisustvuju.
Sakramentalna stvarnost kao što je recimo stvarnost euharistije zahtjeva jedno potpuno drugačije razumijevanje stvarnosti i što sve čini stvarnost. Stvarnost euharistije je do te mjere duboka i puna sadržaja jer je Krist u njoj stvarno nazočan, da digitaliziranje euharistije uvijek ide u smjeru osiromašenja sakramentalne stvarnosti. Ako je Bog kao punina stvarnosti prisutan u euharistiji svaki pokušaj svođenja te stvarnosti na neku drugu stvarnost je njezino osiromašenje, a ne obogaćenje. Ali neki kršćani o euharistiji više ne razmišljaju o stvarnosti za sebe koja ima svoju puninu i sadržaj, nego razmišljaju radije ako euharistija nije digitalizirana, ona se nije dogodila, nema stvarnosti. Stvarnost euharistije za neke digitalne kršćane ne dolazi iz same naravi sakramenta, nego iz fotografije pametnog telefona.
Ferrarisovu zanimljivu ontologiju možemo i banalizirati i dalje i reći kako za neke kršćane stvarnost euharistije ne ovisi o prisutnom Kristu, nego o broju megapiksela kamere pametnog telefona. Posvemašnja digitalna ontologizacija koja je zahvatila i kršćane uz velike prednosti koje sa sobom nosi (dostupnost, povezivost, razmjena informacija, komunikacija) donosi sa sobom i veliki nedostatak, a to je digitalizacija stvarnosti od koje nažalost nisu imuni ni kršćani kao ni liturgijska slavlja određenih sakramenata i sakramentala.
Dovoljno je osjetiti nervozu i napetost kod krizme i trenutka mazanja krizmanika po čelu tako da se i biskup po mogućnosti skloni u stranu da bi megapikseli zabilježili sakrament, jer ako ga nisu zabilježili nije se ni dogodio ni slavio. Digitalno kršćanstvo nije kako bi se moglo pomisliti obično fotografiranje djece, roditelja, bračnih parova, biskupa i papa. Digitalno kršćanstvo je koncept razmišljanja i razumijevanja stvarnosti sakramenata i njihovog slavlja gdje se božanska stvarnost koja je sama po sebi punina cjelokupne stvarnosti osiromašuje i svodi na digitalnu stvarnost. Nekad je maksima pojedinih kršćana bila Bog je stvarno prisutan u euharistiji, dakle postojim. Danas se promijenila stvarnost, posljedično promijenila se i maksima, slikao sam euharistiju ili slavlje nekog drugog sakramenta, dakle Bog postoji. Kraće i sadržajnije, imam pametni telefon od dvadeset megapiksela, dakle Krist je prisutan u euharistiji. Ili također ono: objavio sam na Facebooku da upravo molim krunicu Božanskom milosrđu, dakle, stvarno i uistinu molim.
U Sarajevu, 24.VIII.2018.
O. J.