Nalazite se ovdje: NaslovnicaZnanstveni članciProzaBOG I GOSPODIN MOUNIER

BOG I GOSPODIN MOUNIER

Za gospodina Mouniera bio je to mučan i neugodan osjećaj. Kao da gledaš kad kopni posljednja kap vode u pustinji koju očajnički želiš popiti da rashladiš vreli jezik, a ne možeš. Kap je tu pred tobom i pakleno je vruće ali jedino možeš gledati kako se kap topi i lagano isparava. Gospodin Mounier protestirao je nijemo. Bez glasa. Bez govora. Bez trzaja lica. Bez treptanja očiju. Bez suza. Ali njegov protest bio je iz dubine njegova bića. Osjećao ga je do te mjere da bi i svemir u svojoj beskonačnosti stao u dubine njegove duševne praznine. Gospodin Mounier nije mogao proniknuti zašto sada, zašto on i zašto njegova supruga? Zašto ne netko drugi? Do suprugine bolesti gospodin Mounier bio je anonimni vjernik, onaj koji jednom godišnje uđe u neku crkvu kratko zastane iz osjećaja straha i krivice da barem zahvali za ono što jest. No u dubini duše gospodin Mounier nije smatrao da njegov godišnji posjet može bilo što posebno promijeniti u njegovom životu. Činio je to iz običaja iz poštovanja prema pokojnoj majci koja je bila jako pobožna i čiju vjeru uglavnom nije razumio niti ga je posebno zanimala.

Suprugina bolest pomjerila je život gospodina Mouniera s uhodanih tračnica na neizvjestan kolosjek. Kad im je lilječnik saopćio dijagnozu gospodin Mounier kao čovjek knjige postavio je nečujno samo jedno pitanje u tom trenutku: zašto ona? Kasnije su se pitanja namnožila i uključivala su i mnoge druge elemente njegova života i pogleda na svijet i na stvarnost, ali njegova pitanja su uglavnom ostala bez odgovora. Bilo je čudnovato gospodinu Mounieru primjetiti da kod postavljanja velikih životnih pitanja svi oni koji bi trebali dati odgovor a to su za gospodina Mouniera bili stvarnost, svemir, Bog su uglavnom ćutali. Gospodina Mouniera je nerviralo što nitko od njih ne govori. Ništa.

Tree Izvor (foto): 123rf.com

Gospodin Mounier je mogao razumjeti da stvarnost ništa ne govori jer je previše složena i komplicirana da bi progovorila nekome tako beznačajnom kao što je on. Nije se ni čudio što je svemir ćutao. Nepregledna masa zvijezda, planeta, galaksija i crnih rupa ionako neće usmjeriti svu svoju pažnju na beznačajnog čovjeka kao što je on. Bolest njegove supruge i stvarnosti i svemiru bili su zaista beznačajni i on je to razumio i s tim se nekako pomirio. Stvarnost i svemir nisu zainteresirani za njegovu bol i njegova pitanja. Gospodin Mounier nije mogao razumjeti zašto je Bog ćutao. To ga je plašilo, činilo ljutitim, ali ga je i privlačilo nekim neobičnim načinom. Zašto Bog sada šuti i kako izgleda recimo kada Bog govori nekom čovjeku, što mu govori i na koji način? Gospodin Mounier je prihvaćao dio krivice za dugotrajnu šutnju između njega i Boga, ali sad je bio u situaciji kada bi se konačno i on Bog mogli malo osloboditi svoga ponosa, svatko po jedan mali djelić kako bi konačno stupili u razgovor.

U posljednjih nekoliko mjeseci kolike traje bolest supruge gospodin Mounier je primjetio da između njega i Boga postoji određeni nesporazum. Naime, dok je sjedio u maloj ckrvici nedaleko od bolnice gospodin Mounier je razmišljao kako njegov odnos prema Bogu izgleda donekle kao odnos alkoholičara prema njegovoj bolesti. Iako nikada nije pio alkohol osim crno vino i to vrlo rijetko, gospodin Mounier je znao da u odnosu alkoholičara i njegovog poroka postoji nekakvo nerazumijevanje između toga dvoga. Onako kako je to gospodin Mounier razumio porok se razvija dugotrajno kao određena navika. Nitko prema gospodinu Mounieru ne postaje alkoholičar od jedne boce vina. Svi postaju alkoholičari dugotrajnom i konstantnom vježbom u ispijanju nešto kao što sportaši koji godinama vježbaju. Gospodin Mounier je smatrao da i alkoholičar postiže određenu izvrsnost u svome poroku za razliku od nekoga tko nije nikada okusio alkohol. Međutim, kada alkoholičar želi prestati piti on ne može to učiniti preko noći kao što nije ni postao alkoholičar preko noći, nego se mora sada obrnuto vježbati u trijeznom stanju protiv svoga poroka. Zato mnogi ne uspiju jer misle da se bez vježbanja trijeznosti može prestati. Razmišljajući o tome dok je neka baka prolazila i sjedala u klupu ispred njega gospodin Mounier je zaključio da je njegov odnos s Bogom sve do sad bio kao odnos alkoholičara prema njegovom poroku.

Gospodin Mounier godinama nije imao nikakav poseban odnos s Bogom. Suprugina bolest ga je natjerala da razmišlja i tom segmentu svoga života. I zaista se osjećao kao alkoholičar koji se prvi put slučajno probudio trijezan misleći da je prestao piti i da više nikada to neće napraviti samo zato jer mu je noć prije ponestalo alkohola. Gospodin Mounier je htio grozničavo riješenje, neku vrstu čuda u kojem bi Bog direktno došao njegovoj supruzi i izvadio iz nje bolest. To je ono što je gospodin Mounier htio i za što je svaki dan u crkvici pored bolnice molio. No, sam je osjećao površnost i čudnost te molitve. Činilo mu se da svaki put čim otvori usta na molitvu Bog s prijezirom progovori: a gdje si bio dosada? Osjećao je i nemoć kao kad alkoholičar držeći bocu u ruci i prezirući sam sebe mašta o tome da prestane piti, ali i dalje pije iz boce. Taj osjećaj nemoći, mislio je gospodin Mounier čini se kao sloboda, ali više izgleda kao najgori oblik ropstva jer si nesposoban reći i odlučiti se bilo za ili protiv. Gospodin Mounier osjećao je nemoć, nemoć alkoholičara koji pije i mašta kako je trijezan. Ta nemoć ga je činila pomalo praznim i povremeno bi mu se u glavi javilo i pitanje: zašto uopće i moliti sada kada desetljećima nije molio ništa i nikad? Neka ga je luda nada ali i znatiželja držala da i dalje moli.

Jer gospodin Mounier je imao jednostavan plan. Moliti da vidi šta će se dogoditi. Naravno potajno se nadao pozitivnom ishodu, ali bio je znatiželjan i zbog sebe. Suprugina bolest ga je promijenila, postarao se, izgubio nekoliko kilograma, postao je razdražljiv, rijetko je spavao. Ali gospodin Mounier je razmišljao i o još jednoj promijeni. Nutarnjoj. Što će se dogoditi ako Bog nastavi šutjeti i pusti da mu supruga umre? Hoće li postati od anonimnog vjernika žestoki protivnik Božji, ili će kao i neki drugi samo odmaknuti se jer ionako ni sada nije bio Bogu previše blizu? U gospodinu Mounieru događala se nutarnja promjena. Ono što je iznenadilo gospodina Mouniera je činjenica da je ta nutarnja promjena bila kaotična, neuređena i nejasna jer gospodin Mounier nije mogao predvidjeti kako će uopće završiti kao što nije mogao odrediti ni kada je ona točno počela. Računao je kao hladni logičar da je moguće s Bogom postići neku vrstu ugovora gdje su sve ugovorne stavke jasne i tko prekrši ugovor snosi posljedice. Ali u posljednih nekoliko mjeseci gospodin Mounier je naučio vrlo brzo da nema ugovora ni ugovornih stavki s Bogom, nego su on i Bog kao dvoje ljubavnika koji se netom vole, netom mrze, napadaju jedno drugo, a onda jedno drugom padaju u zagrljaj. Gospodin Mounier je smatrao da je razmišljajući o tom odnosu s Bogom upravo njihov odnos kao odnos ljubavi. Nekada bi u crkvici sjedio i ljutio se na Boga što ne olakšava patnje njegovoj supruzi, a nekada bi kad svi iziđu iz crkve ostajao dugo sam i plakao moleći toga istog Boga za snagu, nekada bi osjećao kao da je uronjen u neki njemu nepoznat ocean ljubavi, a nekada bi mu se činilo da je ogoljen do kostiju i duše sam i napušten. Primjetio je gospodin Mounier da je taj odnos s Bogom u posljednih nekoliko mjeseci iscrpljujući barem za njega, za Boga nije bio siguran je li ga iscrpljuje svojim optužbama i molitvama. Čak štoviše činilo mu se da on koliko god razmišljao o svojoj supruzi i njezinom zdravlju ili bolesti još više razmišlja o sebi. Imao je osjećaj da ga neki glas iznutra optužuje da se više bavi sobom i svojim odnosom prema Bogu nego što moli za svoju suprugu. Ali gospodin Mounier nije znao drugačije. Njegova znatiželja mu nije dopuštala da se ponaša kao hladni promatrač odnosa između njegove supruge i Boga. Nije se mogao zamisliti kao treća strana koja s tim odnosom nema ništa, on je postao aktivni sudionik toga odnosa. Moleći za suprugu, počeo je razmišljati o sebi i što je više molio za nju to je više razmišljao što on i Bog mogu reći jedan drugom.

Gospodin Monuier je nekako predosjećao da je počeo prekasno moliti. Bilo mu je to teško shvatiti i nekoliko posljednih tjedana razmišljao je o tome. S jedne strane znao je i čuo od drugih da što se tiče Boga tu nema kasno, na vrijeme, prekasno, zakasnio i takve stvari. Bog poznaje vrijeme jer ga je stvorio, ali vrijeme ne poznaje Boga niti će ga ikada poznavati. Međutim, nešto drugo je mučilo gospodina Mouniera. Pokušao je to sebi zamisliti na sljedeći način smatrajući da je ta slika koliko toliko blizu onome o čemu je razmišljao. Svaki čovjek, razmišljao je gospodin Mounier, posjeduje dvije slike o sebi. Jedna slika je stvarna ono što čovjek jest, a druga slika je buduća ono što bi čovjek mogao i trebao biti i postati. Nevolja za čovjeka, mislio je gospodin Mounier, nastaje onda kada su te dvije slike isuviše jedna od druge udaljene što izazove rascjep u čovjeku u obliku različitih nezadovoljstava, kriza, tjeskoba. Pao mu je na pamet jedan njegov prijatelj inače vrstan matematičar koji je upropastio i izgubio i posao kao profesor, i javni ugled, i mjesto u akademskoj zajednici jer se odao previše kockanju.

Razmišljajući o njemu iako ga nije već dugo vidio gospodin Mounier je bio siguran da njegov bivši prijatelj sada razumije rascjep između onoga što jest kada je sve izgubio i između onoga što je mogao i trebao biti kao jedan od najboljih svjetskih matematičara. Gospodinu Mounieru se činilo da je kada je riječ o vjeri upravo u takvoj situaciji, s jedne strane je tu u crkvici ono što jest i što je mogao i trebao biti kao vjernik da je na vrijeme gradio odnos s Bogom. Gospodin Mounier osjećao je u sebi rascjep, a posljedica rascjepa nije bilo nezadovoljstvo nego strah da mu Bog neće uslišiti molitvu za bolesnu suprugu. I što je najneobičnije bilo gospodin Mounier je nekako shvaćao da tu Boga ne može kriviti, nego samo sebe. Ali objasniti sebi još uvijek nije mogao.

Gospodin Mounier volio je svoju suprugu. Bila je tiha, nenametljiva, uvijek tu i uvijek nasmijana. Znao je gospodin Mounier da njegova supruga puno više vremena posvećuje vjeri i molitvi nego on. No, šokirao se kada je shvatio koliko je njegova supruga čitala o vjeri, koliko je istraživala o Bogu, o molitvi, o crkvi. Nakon njezinog odlaska u bolnicu čisteći jednu malu ostavu u stanu pored njihove spavaće sobe pronašao je desetine knjiga koje na ovaj način govore o vjeri, molitvi, smrti. U jednom trenutku se osjećao postiđenim misleći da je njegova supruga tek priprosta žena koju ništa ne zanima. Duboko se postidio svoga razmišljanja o njoj i sad je na sve moguće načine u njezinoj bolesti nastojao nadoknaditi to što je tako o njoj mislio.

Dok je sjedio pored bolničkog kreveta i gledao kako diše isprekidanim uzdasima boreći se za svaki atom kisika dok su aparati pumpali zrak u njezina pluća gospodinu Mounieru privuće pažnju nešto ispod njezina jastuka. Zavuče ruku i izvadi kovertu. Otvori i izvuče mali komad papira. Na malom komadiću papira pisalo je malim slovima: Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. U dnu je stajao jučerašnji datum. Gospodin Mounier na trenutak zatvori oči. Ali suze su probile kroz njegove kapke i trepavice i provalile poput bujice koja sve nosi pred sobom. Gospodin Mounier je znao da je to bila oproštajna poruka i da njegova supruga više neće otvoriti oči i razgovarati s njim. Više neće čuti njezin glas, neće vidjeti njezin osmjeh. Sve što mu je ostalo jest njezino isprekidano disanje. Uzme njezinu ruku u svoju. Nasloni je na svoje lice. Suze su polako natapale njezinu ruku. Gospodin Mounier nije u tom trenutku ni protestirao, ni optuživao, ni vikao, ni kriknuo, samo je nijemo šutio prazan iznutra i nemoćno grlio njezinu ruku koja je polako gubila toplinu. Negdje duboko u sebi ostavio je mali plamićak nade da se nešto može promijeniti. Ali i taj plamićak sada polako se gasio i gospodin Mounier prihvaćao je neizbježno.

Gospođa koja je svaki dan otvarala malu crkvicu pored bolnice često se puta pitala tko je stariji gospodin koji svaki dan dolazi i sjeda u predzadnju klupu desno i ostaje svaki dan točno po pola sata. Nije se usuđivala prići mu. Bio je točan uvijek bi dolazio točno u isto vrijeme i odlazio u isto vrijeme. Onako je procijenila da je već prešao sedamdeset godina, ali da se još uvijek dobro kreće iako uz pomoć štapa. Jednu večer nije došao i gospođa se zabrinula. Iako ga nije poznavala, nekako je navikla da dolazi svaki dan i bilo bi joj neobično kad se ne bi pojavio iako se to dogodilo možda dva ili tri puta u zadnjih desetak godina. Nije došao ni sutra. Ni prekosutra. Ni sljedeći tjedan. Ni tjedan iza toga. Prošao je mjesec. Pola godine. Godina. Nije se više pojavljivao.

Gospodin Mounier je ušao u crkvicu. Desetljeća su prošla od smrti supruge. Već je prešao sedamdeset i petu i kretao se pomoću štapa. Ušao je i sjeo. Tko može i tko smije reći nekome ti nikada nećeš umrijeti kada svi umiremo i ne možemo je izbjeći, mislio je gospodin Mounier. Tko bi se usudio tako slagati i tako bezočno prevariti čovjeka i to mu reći? Tko bi skupio hrabrosti i čovjeku ponudio iluzornu nadu, fantaziju vječnosti, vječnost ljubavi? Tko bi se usudio učiniti tako nešto? Tko smije slagati čovjeka? Samo netko tko nije lažov, mislio je gospodin Mounier. Samo netko tko nikada ne umire, samo netko tko je pobijedio smrt može tako nešto reći i čovjeku obećati. Ali čovjek to više ne razumije danas, čovjek danas više ne shvaća, ne pita se, ne zanima ga, razmišljao je gospodin Mounier. Čovjeka danas nije briga je li postoji netko tko mu može reći ti nikada nećeš umrijeti. Gospodin Mounier je bio siguran da ljubav znači besrmtnost, jer onako kako je to gospodin Mounier razumio bilo koja ljubav podložna umiranju ne može biti božanska jer prije ili kasnije propada smrću onih koji se vole. Ali što ako bi oni koji se vole mogli vječno voljeti jedno drugo čak i kao ih je smrt rastavila? Za takvu vrstu ljubavi mora biti netko tko je iznad smrti, iznad vremena, iznad svih granica, propadanja i raspadanja. Gospodin Mounier izvadi komadić papira. Već je bio požutio. Slova su izgubila boju. Ali još uvijek je mogao pročitati. Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. I datum od prije više od četrdeset godina. Gospodin Mounier je sklopio oči i prestao razmišljati. U tišini crkvice odjednom poput eksplozije svjetla odjeknula je misao u njegovoj glavi: Gospodine Mounier ti si stvoren za vječnost i jednog ćeš dana uskrsnuti. Bila je jasna, čista i živa kao da mu netko na uho glasno izgovara rečenicu. Gospodin Mounier otvorio je oči. Pogledao još jednom crkvicu, oltar i veliku sliku Kristova uskrnuća iznad oltara. Ustane se. Uzme štap. Iziđe iz crkvice. Pogleda prema bolnici nedaleko odatle i nasmiješi se. Sad je znao gdje ide i kamo treba poći. Laganim korakom uputi se kući. Više se nikad nije pojavio u crkvici i gospođa se pitala što se s njim dogodilo i zašto ga više nema.

U Sarajevu, 11.01.2017.

O. J.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 65 gostiju i nema članova online

Idi na vrh