Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva.

U velikoj mjeri emocija je snažno iskustvo kratkog trajanja. Ljutnja, strah, panika, euforija su različite emocije karakteristične po jakom intenzitetu, ali ne i dugotrajne. Točno je da se iz jakih afektivnih iskustava mogu razviti i neka trajna emocionalna stanja, kao npr. dugotrajne fobije iz intenzivnih strahova, međutim sama emocija u svom najjačem intenzitetu je uglavnom kratka vijeka i relativno brzo prestane ili poprimi neki drugi oblik, kao npr. kad nakon intenzivne zabrinutosti osjetimo olakšanje i nalet entuzijazma.

Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva. Ako je emocija prisutna, iskustvo postoji. Ako emocija nije prisutna, iskustvo ne postoji i nije se ni dogodilo. Npr. čovjek će se uglavnom osjećati vrlo neugodno ukoliko tijekom nekog velikog slavlja ne osjeti u sebi veliku radost ili obratno, ukoliko tijekom sprovoda bliske osobe ne osjeti intenzivnu tugu i žalost. Čovjek tada obično počne dvojiti: možda nešto nije u redu s njim samim, a možda nije nešto u redu sa onim drugima …

Što –recimo- znači imati emociju i stav prema hrani? To možda najbolje prepoznaju oni koji se trude izgubiti suvišne kilograme. Ako je odnos prema hrani emocionalan, gubitak kilograma je nemoguća misija. Razlog tome je što je ova emocija da se izgubi kilograme i bude privlačniji nevjerojatno jakog intenziteta, ali u sebi nema trajnosti, tako da se na osnovu nje dugotrajni plan dijete neće moći provesti u djelo. Reklo bi se da nas ovakva emocija vrlo brzo popusti baš kao što nas popusti ljutnja ili briga. Ako se takav emocionalni pristup ukorijeni u čovjeku onda gubitak kilograma ne dolazi u obzir, čak štoviše dolazi do suprotnog efekta, razočaranja i frustracije, koji kod mnogih ljudi vode u dodatno prejedanje i debljanje.

U sličnom kontekstu kažemo kako čovjek danas ima određenu poteškoću s razumijevanjem kajanja, jer se ovo nerijetko smatra prvenstveno emocijom. Tako, često puta netko tko je vjernik nema volje, nema želje ispovijedati se jer ne osjeća kajanje kao emociju. Ili suprotno ovomu, netko je po sebi više sklon emocionalnom iskustvu „padanja kamena sa srca“, pa onda non stop treba ispovijedanje radi ponavljanja naznačenog emocionalnog iskustva i utjehe koje ono pruža. Stvarni problem –dakle- nije emocija kajanja koja se povremeno javlja u trenucima ispovijedi, nego jedna vrsta „religioznog emotivizma“ koja kajanje identificira isključivo kao emociju. Onda se iz te perspektive –kako rekosmo- ide u dvije krajnosti: potpuno isključenje ispovijedi jer nema osjećaja kajanja ili bagateliziranju ispovijedi zbog osjećaja „lakoće“.

Vratimo se kratko ponovo nekome tko želi izgubiti suvišne kilograme. Netko tko samo ima jak osjećaj da će izgubiti kilograme rijetko će učiniti sve da ih i stvarno izgubi. Kad emocija popusti, onda popusti i sama osoba u svojoj namjeri. Stoga je ovdje nužno uključiti pitanje osobnog stava prema nekomu ili nečemu! Što znači imati stav prema hrani ili gubitku kilograma? Ovdje ulogu više ne igra toliko trenutna emocija, nego prvenstveno jedan neemotivni stav čovjeka prema onome što želi postići. Postaje mu jasno kako će mu za ono što želi postići trebati puno više od prolazne emocije. Zato bi čovjek uvijek trebao ponajprije izgraditi stav prema onome što želi.

U skladu s prethodnim, trebalo bi naznačiti i jasnu distinkciju između stava i emocije: Ukoliko je emocija snažnog intenziteta i kratka trajanja, onda je stav slabijeg intenziteta, ali dugog trajanja. Zapravo, stav je po sebi puno kompleksnija stvarnost od emocije. Pored same emocije, on podrazumijeva i brojne druge ljudske čine kao što su iskustvo, spoznaja, promišljanje, odluka, odgovornost itd.

Ako se sada vratimo pitanju kajanja, onda bi ono prije svega trebalo biti dugotrajni stav o pozitivnoj promjeni čovjeka, koji nije nužno popraćen adekvatnom emocijom, premda je ne isključuje. Naime, emocija nije nužna za izgradnju stava, ali dobro je ukoliko je stav barem povremeno praćen emocijom. Stav s njom dobiva na snazi i sadržaju, te postaje vjerodostojno i kompletno čovjekovo iskustvo.

Tako i kod kajanja nakon dugotrajnog i mukotrpnog procesa na kraju se osjeća i emocija sreće i zadovoljstva jer je čovjek postigao određeni uspjeh, postao bolji, altruističniji itd. Emocija koja nastaje iz stava nema izrazito nabijen intenzitet, ali ima emocionalnu dugotrajnost jer se čovjek na duži period osjeća sretnim zbog postignutog uspjeha.

Ako bi se u kontekstu pitanja „kajanje – stav ili osjećaj“ na kraju ipak nekomu morala dati odlučujuća prednost, onda je važnije da kajanje bude čovjekov stav, jer tako obećava dugotrajnije i sigurnije rezultate. Međutim, relativno gledano ni emocija nije nevažna jer netko može snažno osjetiti „padanje kamena sa srca“ i iz toga osjećaja razviti određeni stav. Kajanje bi bilo ispravni odnos prema ovim dvjema stvarima jer su obje na svoj način bitne za kajanje; stav osigurava dugotrajnost, a emocija osigurava iskustvo samog kajanja.

I pored samog kajanja, pitanje pravilne integracije emocija u cjelini formiranih stavova pokazuje se kao prevažno, a možda čak i kao odlučujuće pitanje čovjekovog emocionalnog i uopće psihološko-duhovnog razvoja. Neke ljudske epohe –recimo, poput romantizma- su prenaglašavale ulogu i značenje emocija; s druge strane, tehnicistička civilizacija današnjice počesto se pokušava obračunati sa emocijama kao s nepotrebnim atavizmom i istinskim reliktom prapovijesti. Međutim, i ovdje bi se dalo primijetiti kako istina uvijek voli neki svoj srednji put. Čovjek bez emocija je hladan i lako počne tendirati prema psihopatskim i sociopatskim oblicima ponašanja. S druge strane, (pre)emotivan čovjek bez izgrađenih razumskih stavova olako će naginjati histeriji i posvemašnjoj isključivosti.

U Sarajevu, 15.04.2017.

O.J.