Kooperativnost je izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom i vedrim duhom.

Jedna priča kaže kako je u čistilištu postojala sirota duša, koja je tu –zaglavljena već stoljećima- sumanuto, jedno te isto ponavljala: „Kad će moja pravda biti zadovoljena“!?

Sljubljenost uz vlastite ideje, svjetonazor, onaj vlastiti način igre; nesposobnost da se pogleda i shvati šire - čini od ljudi tragične i osamljene likove. „Nisam ja lud ovo … nisam ja lud ono, neću ovako, neću onako … ili će biti kako ja hoću ili neće biti nikako…“. Naravno, u ovakvim slučajevima najčešće i bude ono „nikako“!

Doduše, ne valja ni kad je ono posve obrnuto. Kad se drugi i njihove želje stave u potpunosti ispred sebe. Takve čak vreba i jedna posebna psihoza. U medicinskoj literaturi se spominje kao Kretschmer psihoza, a prije su je znali jednostavno zvati i psihozom dadilja i kućnih pomoćnica. Ono, kad netko stavi tuđu kuću ispred svoje, tuđu djecu ispred svoje djece, kad ga uspiju uvjeriti da je njegovo jedino pravo da sluša i izvršava tuđe zapovijedi … Eto, na kraju se nerijetko dogodi da takve osobe naprosto eksplodiraju. Postaju posve buntovne, agresivne, razdražljive, pakosne, neposlušne, paranoične … Kao da se sav onaj prirodni ljudski bunt i ponos u njima decenijama skupljao i nagomilavao, te na kraju poput vulkana eruptirao i zakrilio cjelokupnu perspektivnu.

Kooperativno = prirodno  

Puno toga uvijek iznova pokazuje kako je za čovjeka ipak najprirodnije kooperativno ponašanje. Ono, biti svjestan sebe, svog života, svojih želja i zahtjeva. Ali također, biti svjestan i svih tih tuđih života, njihovih perspektiva, želja i zahtjeva. Da bi smo ostvarili sve ono što želimo, uvijek će nam na tom putu biti potrebni i drugi ljudi, kao u ostalom i mi njima.

Ovdje zapravo govorimo o potrebi jedne životne ravnoteže koja se ne može uspostaviti samo jednim dekretom ili odlukom. Ovo se mora promišljati i nivelirati svakodnevno: što dugujem sebi, a što dugujem drugima. Iskrice i varnice će svakako povremeno biti neminovne. Često moramo podsjetiti druge što nam to duguju, no nemojmo se iznenaditi kad i oni nas sa svoje strane isto tako podsjete.

 Izvor(foto):123rf.com

Ljudsko ponašanje i vremenska skala

Danas se obično znanstveno uzima da je čovjek kao zasebna vrsta star tri i pol milijuna godina, premda neki istraživači nastoje to vrijeme još dodatno produljiti u dublju prošlost, većina ipak smatra da čovjekova prapovijest počinje s tzv. Australopitekom, našim dalekim pretkom koji se iz životinjskog carstva jasno izdvojio bipedalijom (uspravnim hodom na dvije noge) te upotrebom kamenih alata.

Zato, ako bi smo tih 3 i pol milijuna godina pokušali sagledati kao jedan jedini dan od 24 sata, dobili bi smo slijedeće: Homo sapiens se javlja poprilično kasno, tek oko 21 sat, a moderni čovjek poput nas (Homo sapiens sapiens) još i kasnije; najranije oko 23 sata i 6 minuta ili po drugom proračunu u 23 sata i 35 minuta. Složeniji oblici verbalnog, kao i najjednostavniji oblici religioznog i kulturnog izražavanja se javljaju u 23 sata i 43 minute. Stvaranje prvog viška proizvodnje kao i prelazak s lutalačkog na sjedalački način života događa se u „sudbonosnih“ 5 do 12. No, taj epohalni skok za čovjeka je značio i svojevrsni pad. Sve do tada, kroz duga 23 sata i 55 minuta, prvobitna zajednica je živjela u punom zajedništvu i jednakosti. Sredstva za proizvodnju su bila zajednička, a sve što bi se pribavilo, dijelilo bi se podjednako. S pojavom viškova, dolazi i do klasnog raslojavanja prvobitne zajednice. Pojedinci prisvajaju višak sredstava i proizvoda, te kroz institucionalno ropstvo sada to nastoje još više produbiti: kako svoju moć, tako i tuđu nemoć; a za cijelo ljudsko društvo postaje skoro pa normalno to da je netko „gore“, a netko „dolje“.

Premda do ovog raslojavanja dolazi još prije 11.000 godina, kako već rekosmo, na onoj sveobuhvatnoj skali čovjekovog prapovijesnog razvoja to je tek poprilično nedavnih 5 do 12. Stoga bi se s punim pravom dalo zaključiti kako nejednakost predstavlja tek sporadični eksces u dugoj historiji čovjeka i čovječanstva. Apsolutnu većinu tog vremena smo proveli u tijesnoj egzistencijalnoj jednakosti i zajedništvu, pri čemu je svakako postojala izvjesna hijerarhija životnog iskustva i časti, ali ne i hijerarhija robova i gospodara. Kooperativnost je jednostavno izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom, vedrim duhom te bistrim umom!

U Sarajevu, 15.IX.2018.

M. B.