Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaOSVETA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

OSVETA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

Svaki nasilnik živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljudi oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da su urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?

Osveta se može definirati kao postupak kojim se pokušava uzvratiti nanesena bol, uvreda, šteta i gubitak.[1] Intrigantno je da u južnoslavenskim jezicima u korijenu riječi osveta stoji riječ „svet“, dakle, pridjev koji označava nešto bezgrešno, savršeno i čisto. To bi značilo da su naši predci u osveti vidjeli svetu dužnost i samim tim sredstvo posvećenja. Tako se ponegdje u prošlosti javljala i ona krilatica: „Nema posvete bez osvete“ – odnosno, vjerovalo se kako se ne može postati bezgrešnim, savršenim i čistim ukoliko se čovjek nije osvetio svojim protivnicima i neprijateljima.

Da bi se fenomen osvete mogao bolje razumjeti, potrebno je svakako osvrnuti se i na pojam „odmazde“. Naime, ova dva pojma se u kolokvijalnom govoru često brkaju i uzimaju sinonimno premda se oni međusobno poprilično razlikuju.

Za razliku od osvete koja je po sebi individualna i pojedinačna, odmazda predstavlja osvetu nad većim brojem ljudi.[2] Dakle, ona se tiče prvenstveno ratnih situacija, masovnih ubijanja, mučenja i progonstava. Drugi veliki problem odmazde je njezina neproporcionalnost, kako u odnosu na samu metu odmazde, tako i u odnosu na sam razmjer uzvraćanja.[3] Na primjer, pobunjenici su negdje iz zasjede ubili dvadeset vladinih vojnika, a zatim su vladine snage uništile do temelja cijelo jedno obližnje selo i dale pobiti 200 nevinih civila; valjda po principu „deset vaših za jednog našeg“. Dakle, ovdje su jasno uočljiva dva velika nerazmjera: uzvraćeno je neproporcionalnom silom i to po posve indirektnom krivcu. Na kraju nisu ubijani spomenuti pobunjenici, nego nevini ljudi koji su s krivcima bili u najgorem slučaju prijateljski i rodbinski povezani.

Stoga i kažemo da osveta i odmazda nisu jedno te isto. Jedna je stvar uzvratiti krivcu istom mjerom, a sasvim je druga stvar za pretrpljenu štetu uzvratiti desetorostruko i to nekom drugom, sasvim -ili barem skoro- nevinom čovjeku.

Osveta sillouette Izvor(foto): 123rf.com 

Zakon taliona

Moglo bi se reći da su ljudi već po svojoj prirodi skloniji odmazdi nego osveti. Francuski kultur-antropolog René Girard primjećuje kako u samu srž prafenomena nasilja spada uvjerenje o tome kako je tuđe nasilje uvijek gore od vlastitog nasilja. Ili drugim riječima, nasilnik će uvijek misliti kako je njegovo nasilje opravdano dok nasilje njegovog suparnika to nije. Druga karakteristika odmazde po Girardu se upravo tiče transfera nasilja. Rivali se vrlo rijetko osvećuju međusobno, tj. direktno; više je izgledno da će na kraju stradati neki slučajni žrtveni jarac.[4] Tako se na kraju valjda i dogodi lako ono da jedan „naš“ vrijedi kao deset „njihovih“ i to bilo kojih, jer ionako su (kao) svi krivi.

Stoga se povijesni pokušaj uvođenja jedne razmjerne, pravedne osvete i ne javlja kao spontana ljudska reakcija, nego kao glas zakonodavca, a koji će s vremenom u monoteističkim kulturama biti prepoznat i kao sam Božji glas. Ovdje svakako govorimo o zakonu taliona koji se izvorno javlja kao jedno od načela Hamurabijevog zakonika (Babilon, XVIII. st. pr. Kr.). Radi se o načelu odmjeravanja kazne pri čemu se počinitelju nastojalo nanijeti istu štetu kakvu je on prvotno bio počinio oštećeniku. Odatle načelo „Oko za oko, zub za zub“.[5]

Teško je ne primijetiti kako se moderni čovjek uglavnom užasava jednog ovakvog zakonodavstva, no veliko je pitanje zašto? Jel' to moguće zato što je u međuvremenu postao pravedniji ili pak zato što još uvijek nije toliko postao pravedan? Prije nego što odgovorimo, važno je napomenuti kako je u civiliziranim društvima dosuđivanje i izvršavanje svih onih težih kazni na sebe preuzela država, pa ovdje zapravo preostaje pitanje kako se svakodnevno nosimo sa svim onim malim uvredama i osvetama, koje premda često jako bole ipak sad nešto i nisu za suda i zatvora. „Uvrijedio me, mrtav je za mene“ ili „Uvrijedio me, svima ću razglasiti kakav je gad“, ili opet ono „Zeznuo me, vratit ću mu kad-tad i to trostruko“! To su sve stvari koje svakodnevno slušamo, pa možda ponekad i sami izgovorimo, i sve skupa podjednako stoje na tragu jedne sirove, nerazmjerne osvete. Zašto je ljudima tako često lakše i prokleti suparnika nego ga jednostavno i izravno suočiti s nepodopštinom koju je počinio?

Je li oprost također jedna vrsta suptilne osvete?

Mudriji pripadnici ljudske vrste su još davno primijetili da se onim zločestima učinkovito može uzvratiti i na jedan elegantniji –tako da kažemo- način. Na primjer, mudri rimski vladar Marko Aurelije primijeti da je najbolja osveta ne biti poput onih koji su vas povrijedili. Ili nešto kasnije, u ranom Islamu slično je govorio i Ali ibn Abi Talib: „Najbolja osveta je poboljšati samog sebe.“

U ovakvim i sličnim razmišljanjima ujedno pronalazimo i neke smislene argumente protiv naznačenog zakona taliona. Premda je u nekim situacijama sasvim pravedno uzvratiti pokvarenjaku i silniku istom mjerom, ostaje pitanje treba li se zaista jedna plemenita ljudska duša bakćati sa svim tim? Takvi su valjda već odavno nadišli razinu psovanja majke i bližih srodnika, kopanja očiju, čupanja jezika, bacanja kamenja i sl., i spuštati se zato ponovno na taj nivo za njih bi bilo čisto srozavanje. Osim toga, ovdje se i ne radi samo o očuvanju dostojanstva povrijeđene strane nego čak i o učinkovitoj kazni za počinioca, jer ne uzvraćanje je za počinioca često i bolnije nego uzvraćanje.

Naime, nasilnik često živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljude oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da su urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?

Osim toga, život duše se najčešće pokazuje dijametralno različitim od života tijela. Tu nerijetko važe neki sasvim drugi zakoni i pravila. "Duše se ne pobjeđuju oružjem, nego ljubavlju i blagošću" – primijeti Baruch de Spinoza.

Primjena i način doziranja oprosta

Baš slično kao i u medicini, uopće nije svejedno kako će te dozirati pacijentu terapiju. 3X1 na dan je recimo spasonosna kombinacija, dok je eksirati sve tablete odjednom ravno samoubojstvu.

Isus Krist je naučavao bezgranično praštanje, ali bezgranično samo s obzirom na materiju grijeha. S tim se želi reći da nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti čovjeku, ali da bi se to dogodilo i sam grešnik je bio dužan pokazati adekvatno raspoloženje i interes.

U tisućljetnoj ustaljenoj crkvenoj ispovjednoj praksi to znači da grešnik treba:

  1. Priznati sve grijehe po vrsti i broju (što je loše radio i koliko je učestalo to radio);
  2. Pokajat se, što znači pokazati da mu je uistinu žao zbog njegovih grijeha;
  3. Zatražiti oprost;
  4. Ozbiljno obećati da iste greške više neće ponavljati;
  5. Izvršiti pokoru i biti spreman nadoknaditi štetu ukoliko je istu počinio;

Sa svim ovim pokušavamo reći da jedno slijepo praštanje nema nikakvog ni utemeljenja ni smisla. Ono, ti njemu ili njoj sve oprostio, a on nije rekao ni da mu je žao, a kamoli „oprosti“. Ovakvo praštanje po sebi zapravo predstavlja instrument nepravde. ono raspiruje zlo u ovom svijetu jer zle ljude utvrđuje u neodgovornosti za svoja djela, dok pravednike pretvara u pasivne i bespomoćne mlakonje.

Stoga, ukoliko govorimo o jednoj smislenoj kulturi praštanja, lako ćemo primijetiti da ona po sebi ne predstavlja negaciju oštrog i neumoljivog zakona taliona nego njegovu logičnu evoluciju i nadogradnju. Načinjena šteta i uvreda se ne mora 100% proporcionalno vraćati počinitelju, ali on se ipak mora ozbiljno suočiti s njom i njezinim posljedicama. Ako ništa drugo, nek' javno prizna, pokaje se, zatraži oprost i podmiri nanesenu štetu.

U Sarajevu, 11.IX.2018.

M. B.

 

 

[1] Usp. Osveta, Hrvatski jezični portal, izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 11.9.2018.).

[2] Usp. Odmazda, Hrvatski jezični portal, izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 11.9.2018.).

[3] Usp. Odmazda, Veliki rečnik, izvor: https://velikirecnik.com/2016/03/02/odmazda/ (Stanje: 11.9.2018.).  

[4] Usp. René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novoga Sada, Novi Sad, 1990.

[5] Usp. Talion, u: Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006., str. 1596.-1597.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 271 gostiju i nema članova online

Idi na vrh