KOMPLEKSNO BIĆE ZVANO ČOVJEK

Ljudsko tijelo se sastoji –već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta- od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.

Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:

  • Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
  • Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se -suprotno europskoj tradiciji- osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
  • Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
  • Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.

Antička antropološka dihotomija i trihotomija

Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša - tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će –s druge strane- reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i  identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.

Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.

Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji

Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).

U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.

Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.

Ego Super ego Id  Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology

U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć' način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!

ULOGA I MEĐUSOBNI ODNOS IDA EGA I SUPER EGA page 001

S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je –kako rekosmo- u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.

id ego superego                                                                                           Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology 

Animus, Anima, Jastvo i Sjena

Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.

Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).

Animus i anima u svakodnevnom životu page 001

Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.

Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.

Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.

Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!

Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami." No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.

Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!

U Sarajevu, 18.VIII.2018.

M. B.