Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaJE LI OVAJ SVIJET NAJBOLJI OD SVIH MOGUĆIH SVJETOVA?

JE LI OVAJ SVIJET NAJBOLJI OD SVIH MOGUĆIH SVJETOVA?

Njemački filozof, fizičar, matematičar i diplomat Gottfried W. Leibniz (1646-1716) smatrao je ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Inače, od suvremenika poslovično dobro percipiran, zbog ove ideje će biti ponešto i osporavan, čak smatran i nebuloznim čudakom. Među žustrim kritičarima je bio i veliki Voltaire, koji će naznačenu Leibnizevu ideju ismijati u svojem satiričnom romanu Candide ou l'optimisme (Candide: ili najbolji) iz 1759. god.

Kritičari su svakako bili fokusirani na problem zla i patnje u svijetu. Kome bi stoga palo napamet ovaj svijet smatrati najboljim mogućim pored svih njegovih nebrojenih i uznemirujućih problema? Oko toga su se u to vrijeme izgledno slagala i dva najljuća međusobna protivnika: prosvjetitelji i Crkva. Iz koje god perspektive se gledalo, činilo se da sa ovim svijetom nešto ozbiljno nije u redu.

Danas se većinski smatra da Leibniz jednostavno nije bio dobro shvaćen. On ovaj svijet nije smatrao najboljim u odnosnu na aktualni trenutak i situaciju, nego najboljim s obzirom na njegove razvojne mogućnosti. Jedan savršen svijet bez ikakvih problema i izazova po sebi bi vjerojatno bio manje ili više statičan. U njemu se ništa ne bi trebalo mijenjati i razvijati jer bi sve već samo po sebi bilo dobro i optimalno. Osim toga, jedan takav svijet bi po sebi za nas bio i nezamislivo jednostavan. U njemu bi se sve odvijalo na razini monada (jednostavne supstance), s obzirom da savršenost po sebi ne isključuje samo naknadni, nego i prethodni razvoj. Stoga je Leibniz i smatrao da samo jedan svijet u kojem se što ima i mora mijenjati, može imati optimalno dostatan broj mogućnosti i pluralnosti.[1] Uzmimo jedan primjer u ovom kontekstu: Zrakoplovne nesreće su poprilično gadna stvar, ali svaka nova zrakoplovna nesreća u povijesti zrakoplovstva  po sebi je doprinosila tehničkom usavršavanju zrakoplova, kao i uopće boljoj organizaciji letenja te opsežnijim nadzorom nesmotrenog ljudskog faktora, tako da danas letimo poprilično sigurno i opušteno. Potvrđujuće dodatno pitanje: Znate li osobno i jednog jedinog čovjeka koji je nastradao u zrakoplovnoj nesreći? Gotovo sigurno da ne znate!

Svijet Izvor (foto): 123rf.com

Jedan obrnuti pogled na problematiku                                

Do sad izneseno je vjerujem svima jasno i prihvatljivo. Problemi nas tjeraju da se borimo i da budemo bolji, međutim, ova misao vjerojatno nikoga neće učiniti sretnijim. Mi ne patimo u životu jer se nove mogućnosti mogu ostvarivati, nego suprotno, jer ih je u životu poprilično teško ostvarivati. Naš problem se izgleda striktno vrti oko onog Camusovog apsurda: Stvarnost kao da je potpuno gluha na čežnje i želje ljudskog srca. Nove mogućnosti se doduše mogu ostvarivati, ali poslovično na jako težak i zahtjevan način. Otprilike, kako bi Bukowski ono poentirao: Na kraju se čovjekov život svodio na nezgodan izbor: Živjeti u užasu ili biti propalica! Ljudi se opiru našim idejama i zahtjevima, svijet se protivi našim idejama i zahtjevima, a opire se i sama priroda… Također, tema one Božje šutnje je cijela jedna teološka tema za sebe.

No, ovaj otpor stvarnosti izgledno ima i svoju pozitivno stranu. Svijet u kojem bi sve svoje ideje i zahtjeve bilo poprilično lako ostvarivati, sasvim moguće i ne bi bio sretno mjesto za život. Zašto? Jednostavno zato što nisu sve ljudske ideje i zahtjevi po sebi dobri, smisleni i pozitivni. Pokušajmo si predočiti svijet u kojem bi ono učestalo afektivno „crk'o da Bog da“ lako pronalazilo svoju aktualizaciju i cilj; svijet u kojem bi ljudi samom mišlju pred sobom uklanjali i ravnali sve prepreke i protivštine; lako dolazili do željenih objekata, pa makar oni bili i nečiji tuđi itd. Zvuči vrlo čudno i protivno našoj svakodnevnoj logici, ali svijet nesputanih i lako ostvarivih mogućnosti zapravo bi bio pakao.

Nespremni za zlo, nespremni za dobro

Ok, svi su vjerojatno suglasni da je bolje što živimo u svijetu u kojem nije lako ostvarivati pakosne i nezajažljive ideje i zahtjeve, ali zašto onda nije lako ostvarivati one dobre? Zašto ne postoji neki filtar koji bi sve to sortirao i razdvajao? Zašto je otpor stvarnosti podjednak za sve?

Prvo pitanje s kojim se ovdje susrećemo je što je to uopće dobro? Možda imam dobru ideju i zahtjev, ali možda postoji i nešto bolje od toga, baš kao što su moja ideja i zahtjev bolji od nečije zle ideje i zahtjeva? Npr., želim pošteno zaraditi veliki novac, no možda je plemenitije težiti tome da svi pošteno zarađujemo više, a možda je još plemenitije da težimo društvu u kojem novac više uopće neće biti potreban? To je to, i kad mislimo dobro, to svakako nije po sebi nešto apsolutno dobro! Uvijek može biti i bolje…

 Drugo, još teže pitanje je: jesmo li uopće u danom trenutku spremni za to željeno dobro? Ovom problematikom se otprilike bavi i Andrej Tarkovski u svojem kultnom SF filmu Solaris iz 1972., a o čemu smo već pisali. Svemirska ekspedicija sa zemlje se nalazi u orbiti oko fiktivnog planeta Solarisa, kad se uslijed neke sile samog planeta ili napredne inteligencije koja ga nastanjuje počnu materijalizirati misli i snovi članova ekspedicije. Situacija vrlo brzo izmiče kontroli i poprima tragične obrise. Npr. jednog kozmonauta počinje posjećivati voljeni pokojni brat o kojem je prethodno bio puno razmišljao. Brat k'o brat, izgleda sasvim normalno, ponaša se sasvim normalno, ali kozmonaut ne može pobjeći od činjenice da je on ipak pokojni i da mu tu nije mjesto. Ubrzano tone u tešku paranoju i uskoro podiže ruku na sebe…

Neoptimalno-optimalni svijet za čovjeka

Pravna poslovica kaže da „privremena rješenja traju najduže“, baš kao što se ljudi često cjeloživotno vežu za partnera za kojeg im se, ni na početku a ni kasnije, uopće ne čini da je to njihov idealni i cjeloživotni partner. S druge strane, opet paradoksalno, ono za što čvrsto vjerujemo da je optimalno obično se pokaže ili neostvarivim ili kratkotrajnim, a uz to nerijetko i vrlo opasnim. Tko te može podići do raja, taj te obično nemilosrdno može baciti i u pakao. Ili drugim riječima, s kim možeš sve do zvijezda, počesto možeš isto tako ni u što, tj. iskusiti duboko ništavilo … doživjeti naprasit kraj bez ikakvog objašnjenja, smisla i utješnog pozdrava.

Stoga da jednostavno i kratko zaključimo: Na kraju je teško reći je li ovaj svijet najbolji mogući, no izvjesno je da je on u svojoj neoptimalnosti sasvim optimalan za neoptimalnog čovjeka. Ne možemo lako do oblaka, ali ne možemo lako propasti ni u zemlju. Ne možemo sve što želimo, ali ništa nas ne može spriječiti da nešto ipak želimo i to polako i sigurno ostvarujemo. U svakom slučaju, uvijek se dobro sjetiti da svaka dobra mogućnost ima i svoju mračnu neželjenu stranu.

U Sarajevu, 11.VII.2018.

M. B.

 

[1] Usp. Gottfried W. LEIBNIZ, Theodizee, I, § 21, izdano od H. Herring, Philosophische Schriften 2, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1996, S. 240ff.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 38 gostiju i nema članova online

Idi na vrh