Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaZAŠTO SLIJEPAC NE MOŽE VODITI SLIJEPCA? – MALI FRAGMENT IZ FILOZOFIJE SV. TOME AKVINSKOG

ZAŠTO SLIJEPAC NE MOŽE VODITI SLIJEPCA? – MALI FRAGMENT IZ FILOZOFIJE SV. TOME AKVINSKOG

Mi ljudi volimo promjene, ali reklo bi se samo prema vani, tj. osobito kad treba mijenjati ljude i svijet oko sebe, dok se mi sami najradije držimo nepromjenjivima. No, je li to u konačnici moguće – mijenjati druge, a pri tome osobno zazirati od bilo kakve promjene?

Primjera je puno i o njima smo uglavnom već govorili:

  • Mnogi roditelji nastoje potaći djecu da ostvare ciljeve koje oni sami nisu ostvarili;
  • Nitko toliko strastveno od drugih ne očekuje poslušnost poput neposlušnih buntovnika;
  • Nitko se toliko ne divi poštenju poput nepoštenog čovjeka („Tko o čemu, kurve o poštenju“);

Na kraju, klinci iz predočenog primjera obično budu frustrirani, oni podanici se protiv tiranina krvavo pobune, a nepošten čovjek gotovo redovito biva prokazan u svojoj nevjerodostojnosti i nerealnim očekivanjima.

Akt i potencija

Prvak skolastičke filozofije, i moglo bi se slobodno reći jedan od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli na zemlji, sv. Toma Akvinski (oko 1225. - 1274.) primjećuje kako su mnoge stvari na svijetu podložne promjeni, a mijenjati pri tome znači da neka stvar iz mogućnosti prijeđe u zbiljnost. Naime, manje-više sve što postoji može postojati na dva posve različita načina: kao akt (zbiljnost) i potencija (mogućnost). Npr., vizija o stečenoj fakultetskoj diplomi za srednjoškolca opstoji za sada kao mogućnost. Dakle, kad srednjoškolac govori o tome kako će jednog dana postati liječnik, to nije nekakva iluzorna pseudologia fantastica; ne, to je smislena ideja koja za sada postoji samo kao mogućnost, te koju će tek u naredno vrijeme trebati realizirati, tj. aktualizirati – dovesti u postojanje.

Sad nešto vrlo važno, po Akvincu niti jedna stvar ne može istovremeno biti subjekt i objekt promjene, ili jednostavnije rečeno, niti jedna mogućnost ne može samu sebe aktualizirati. Na primjer, ideja o osvajanju vrhova Himalaja nas neće dovesti na „Krov svijeta“, pa koliko god o tome razmišljali. Ovoj ideji je potrebna pomoć „iz vana“. S tim, da to „iz vana“ ne podrazumijeva čak ni samo naše vlastito veliko zalaganje. Toma će dalje u ovom smislu reći da potencijalna stvar može biti aktualizirana isključivo uz pomoć neke druge stvari koja već postoji na način akta (zbiljnosti).[1] Ovo bi konkretno značilo da će mi za osvajanje Himalaja osim ideje o tome, te uz veliki vlastiti trud i odricanje trebati i netko tko je tu ideju već ostvario; netko tko je već u zbiljnosti stajao na „Krovu svijeta“ a ne samo u svojoj mašti. Dakle, vrsnim alpinistom se postaje tek uz poduku, pomoć i vodstvo već postojećeg vrsnog alpiniste.

Da ovdje jednostavno zaključimo: da bi izgrađivao druge, moraš prvo sam biti izgrađen, a da bi sam bio izgrađen, nekom ćeš morati dopustiti da te izgradi. To je to, sve drugo je nerealnost i po sebi vrlo slično neispunjenom obećanju  Baruna Munchausena – ono, kako će sam sebe za kosu izvući iz močvare.

Teacher and students  Učitelj i učenici - izvor (foto): 123rf.com

Vrijeme samozvanih stručnjaka – vrlo čudno vrijeme

Mala vlastita opaska, s tim da su je i drugi sigurno već primijetili: Primjećujete li kako danas ljudi rijetko govore o vlastitom poslu? Odnosno, ako već nešto i govore, onda je to obično samo da se požale. Ok, poneko se čak i pohvali, ali sad ono, da oduševljeno pričaju o samom poslu, njegovom smislu, ciljevima, zadacima i metodama, to je vrlo vrlo rijetko. Vrlo čudno, ali ljudi danas kao da u vlastitom poslu sudjeluju samo tijelom a ne duhom. Kao da se tu isključivo radi o nekakvom moranju, prisili, zahtjevima egzistencije koja nalaže da računi na vrijeme budu plaćeni a krediti vraćeni. Duhom su negdje drugdje, pa pametare svima o onomu o čemu nit' su stručni nit' poučeni. Dakle, paradoks današnjice se ogleda u tome da se ljudi iz nekog razloga često osjećaju stručnije u onomu u čemu nisu stručni, nego li u onome gdje su stvarno stručni. 

Naznačena situacija može biti protumačena na različite načine. U našem društvu se moguće u velikoj mjeri radi i o krizi profesionalne orijentacije. U nedostatku dovoljnog broja radnih mjesta ljudi se ne zanose previše da rade ono što vole, nego prvenstveno da uopće nađu neko radno mjesto, pa kakvo god.

S druge strane, na dubljoj razini, mogli bismo govoriti i o jednoj girardijanskoj krizi razlika, odnosno, o dubokoj društvenoj krizi u kojoj većina ljudi više nije sigurna oko svojeg identiteta i specifične društvene uloge, pa onda svatko pokušava biti netko drugi.

Međutim, bez obzira na to tražili se unutar postojećeg ili unutar neke nove mogućnosti, jedno ostaje kao sigurno: gradnje nema bez vlastite izgrađenosti, kao što ni vlastite izgrađenosti nema bez stručnog vodstva i poučenosti.

U Sarajevu, 6.VII.2018.

M. B.

 

[1] Usp. Mariateresa F. B. BROCCHIERI i Massimo PARODI, Povijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS, Zagreb, 2013., str. 300-303., poziva se na Akvinčevo djelo Summa contra gentiles, I, 2.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 36 gostiju i nema članova online

Idi na vrh