Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaGOVOR – OPTIMALNO NESAVRŠENO SREDSTVO MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE

GOVOR – OPTIMALNO NESAVRŠENO SREDSTVO MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE

Govor predstavlja optimalni oblik međuljudske komunikacije, a realizira se glasovno ili tekstualno. U oba slučaja se radi o primjeni različitih kompleksnih kombinacija simbola, za čiji je razvoj ljudskoj vrsti trebalo jako puno truda i vremena.

Postoje i drugi oblici međuljudske komunikacije, ali ipak je samo govor onaj optimalan oblik. Npr. umjetnik se može izražavati kistom, kompozicijom, pa čak i plesom, ali u značenje svega toga običnom čovjeku i neće biti lako ući; na kraju krajeva, vrlo je upitno je li i samom umjetniku uvijek jasno što je sa svim tim htio reći? Postoji također i ona famozna neverbalna komunikacijagovor tijela. Dobar psiholog može dosta toga iščitati već iz sugovornikovog držanja tijela, pokreta ruku i nogu, ekspresije lica. Međutim, bez temeljitog i iskrenog razgovora, i ovdje će sve ostati na razini osnovnih slutnji, pretpostavki i saznanja. Standardni govorni način komunikacije se jednostavno ne može ničim nadoknaditi.

Conversation  Izvor (foto): 123rf.com

Problemi

Kako govor predstavlja izrazito kompleksan fenomen, tako on može često (s)krenuti u jednom neželjenom smjeru iz najrazličitijih svjesnih i nesvjesnih razloga.

Mogli bi smo tu krenuti od onih –često, ali ne uvijek- prirođenih poremećaja kao što su mucanje, afazija (nijemost) i gluhoća. S druge strane, danas se sve češće kod djece dijagnosticiraju poremećaji poput hiperaktivnosti i različitih oblika autizma. U prvom slučaju dijete se ne može dovoljno fokusirati na normalnu komunikaciju, a u drugom slučaju socijalna interakcija zbog razvojnih poteškoća nervnog sustava uopće nije moguća ili ja na vrlo niskoj razini.

Ipak, nas ovdje više zanimaju neki uobičajeniji i učestaliji komunikacijski problemi kao što su šutljivost i brbljavost. I jedno i drugo je često biološki, pa čak i spolno uvjetovano. Na primjer, za muškarce se poslovično kaže da manje pričaju od žena, te oni počesto zbilja ne razumiju zašto žene toliko mogu pričati, kao što ni žene sa svoje strane ne mogu shvatiti mušku šutljivost. Tako žena može pomisliti da je muškarac nešto ljut ili barem nezadovoljan, a njemu se jednostavno i bezbrižno ne priča. Međutim, postoji upravo i jedna manipulativna šutljivost i brbljavost, i što je zanimljivo – obje imaju počesto istovjetan razlog: prikrivanje nečega. Za šutljivce je tu jasno kako i zašto, ali brbljavci na jedan vrlo lukav način otvaranjem najrazličitijih trivijalnih tema pokušavaju skrenuti pozornost sa onoga što je stvarno bitno. Naravno, postoji i ona provocirajuća šutljivost i brbljavost, jer čovjeka se može podjednako isprovocirati i s premalo kao i s previše riječi i pitanja. Tome naprotiv, zdrava komunikacija je uvijek umjerena. Normalna i dobronamjerna osoba zna da se ponekad treba pričati, baš kao što ponekad treba i šutjeti. 

Također, šutljivost i brbljavost se pokatkad primjenjuju i zbog privlačenja tuđe pozornosti ... jednostavno, vidimo nekima su ovo višestruko korisni društveni alati ... 

Govor i nasilje

Različiti šaljivi stripovski prikazi često slikaju pećinskog čovjeka naoružanog toljagom. Njom ne samo da lovi, nego i „zavodi“ partnericu, kao što rješava i sve druge moguće probleme. Isaac Asimov u tom kontekstu reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih. Njima nasuprot, oni kompetentni sve ili barem većinu toga uspijevaju riješiti razgovorom. Nekompetentni vrlo često i ne pokušavaju unaprijediti svoje stanje, jer poglavito vjeruju u prastara rješenja. Radije uzimaju steroide i dižu tegove nego da pročitaju koju knjigu, jer kao „batina je iz raja izašla“.

Caveman  Izvor (foto): www.pixword.net

Međutim, s prethodnim se može spočitati i jedna realna poteškoća govora. Usprkos cjelokupnom dosadašnjem razvoju, on još uvijek nije u potpunosti učinkovit kao komunikacijsko sredstvo. Lijepe i birane riječi se odbijaju od neke ljude kao od neosvojive utvrde. Tjeraju po svom do te mjere da ih se u konačnici može ili ignorirati ili promijeniti na prije spomenuti „pećinski“ način. Na primjer, solidnom terapeutu danas počesto polazi za rukom resocijalizirati čak i vrlo opasne zatvorske zločince, ali je isti još uvijek manje-više u potpunosti nemoćan naspram narcisoidnog i njemu srodnog antisocijalnog poremećaja osobnosti. Jednostavno, ovakvima kad se i postupno dokaže na razumski način da su cijelo vrijeme u krivu, svejedno će (većinom) ustrajati u svojem nekooperativnom i mučiteljskom načinu ponašanja.

Jedna pozitivna analogija rata

Nagomilani komunikacijski neuspjesi s vremenom čak i posve dobronamjernu društvenu osobu odvode u stanovito samozatvaranje. To čak na neki način postaje i vidom preporučljivog, zrelog mudrosnog ponašanja. Tako ćemo danas diljem Net-a naići na mnoštvo izreka, citata i savjeta tipa: „Gledaj svoja posla, druži se s dragim i finim ljudima i kloni se u širokom luku svih kompleksaša, hejtera i negativaca…“.

No, kako već rekosmo, govornu komunikaciju ipak nije moguće u potpunosti mimoići. Kad-tad će se uvijek morati sjesti i iskreno porazgovarati. To je nešto poput zakonitosti rata: isti se vode na bojnom polju, ali se redovito završavaju za „zelenim“, pregovaračkim stolom. A poslije tih razgovora, neminovno će uslijediti i neki dodatni. Ono u stilu: ne moramo se kao bivše zaraćene strane sad ono nešto pravo voljeti, ali smo dužni osigurati barem nekakav minimalan i nesmetan promet ljudi, usluga i roba. Ili poput rastavljenih bračnih drugova: možda oni stvarno više ne žele čuti jedno za drugo, ali će svejedno morati barem toliko sjesti i porazgovarati što dalje s djecom i zajednički stečenom imovinom?

S tim i završavamo, a da se ima na umu: Ljudi mogu zašutjeti iz najrazličitijih, što opravdanih, što neopravdanih razloga, ali će ipak kad-tad morati sjesti razgovarati. A ako se to već ne može izbjeći, onda bolje „čim prije, tim bolje“. Najveća prepreka za razgovor i jest to što ljudi ponekad predugo vjeruju da se može i bez razgovora!

Na kraju krajeva, ima i ono: „Bolje pregovarati i stotinu godina, nego ratovati jedan jedini dan.“

U Sarajevu, 15.01.2018.

M. B.

 

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 93 gostiju i nema članova online

Idi na vrh