Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaPrvo lice množine

Prvo lice množine

Je li čovjek individualno ili kolektivno biće? Premda ovo pitanje ne izgleda toliko bremenito na prvi pogled, valja se prisjetiti da je ono bilo jedno od centralnih spornih točki krvavih ideoloških sukoba 20. st.

Kapitalistička ideologija, osobito u svojoj liberalnoj inačici se bazira na uvjerenju da je čovjek individualno biće. Sam svoj gospodar i gazda, puno mu je toga dopušteno. Međutim, ovaj treba računati s tim da su i drugi isto tako slobodni, te da se i njima puno toga može i hoće. Na osnovu toga, na kraju se nekako došlo do onoga kako moraš od sviju naplatiti sve da bi mogao svima platiti sve. Da, to je sustav u kome je važno imati puno novca, jer bez toga te nema nigdje. Svejedno, želiš li biti lijep ili samo zdrav, i jedno i drugo ozbiljno košta, jer ljudi cijene sebe i svoj rad, pa izvoli…  I osobne relacije se odvijaju također pod monetarnom sjenom. Kako reče jedan prijatelj iz Amerike: „Ovdje sve ima svoju cijenu i rok trajanja!“

Dakle, kapitalizam je potpuno drugačije uređenje od recimo komunizma, odnosno, real-socijalizma i njihovih marksističkih osnova. Ovdje se čovjek u osnovi ne promišlja kao pojedinac, nego kao dio šireg društvenog kolektiva. Danas je većina suglasna kako je bilo nešto jako pozitivno u toj okvirnoj socijalnoj jednakosti, gdje je svatko imao nekakav posao i stan i skoro svatko nekakav auto, te gdje si mogao slobodno računati da ćeš steći mirovinu na prvom radnom mjestu koje si u životu dobio. Međutim, mnogi kao da zaboravljaju kako se u tom sustavu moglo dobiti 5 godina zatvora zbog najobičnijeg vica. Čak što više, nisi ga morao ni ispričati… bilo je dovoljno da se nasmiješ dok netko drugi priča… Upravo, jer čovjek ovdje nije pojedinac, nego dio kolektiva, od njega se najozbiljnije očekivalo da se odrekne svojih mišljenja i stavova ukoliko ovi osjetnije odstupaju od doktrine kolektiva.

I je li čovjek na kraju individualno ili kolektivno biće? Pa puno je dokaza da je on to i jedno, i drugo. Kad smo već kod ideoloških razmirica, nije nimalo slučajno da danas kao najbolja mjesta za život (službeno) važe zemlje poput Norveške, Finske, Austrije… a to su upravo zemlje svojevrsnog „socijalnog kapitalizma“. S jedne strane, tržištem ravnaju liberalno-kapitalistički zakoni, no s druge strane, u ovim zemljama postoji i izuzetno nježna i čovjeku posvećena socijalna politika.

Teamwork for success

Slika 1: Koncept timskog rada kao puta do uspjeha. Izvor: 123rf.com

Bez čovjeka nema čovjeka

Sami dolazimo na ovaj svijet, sami s njega odlazimo. Također, individualna odgovornost je uvijek teža od one kolektivne. Međutim, nikad se ne smije zaboraviti, a kao da se zaboravlja, da ljudi postajemo isključivo po drugim ljudima, uključujući tu već onu biološku dimenziju, ali i svaku drugu. Čovjek ne može sam sebe rodit, a kad se i rodi potpuno je bespomoćan. I ne samo da je bespomoćan nego i smeta… Potrebno je puno brige, truda, ljubavi, ali također i vještine i znanja da bi se dobio jedan jedini dobar, pametan i zreo čovjek.

Da, ovo se lako zaboravlja, osobito onda kad se pokušavamo promijeniti sami od sebe. Kako postajemo ljudi po drugima, isto tako, nešto drugačiji ljudi opet možemo postati isključivo po drugima. Niti je moguće neko ozbiljnije bavljenje sportom bez osobe trenera, niti je moguća neka validna psihoterapija bez osobe psihoterapeuta, niti je moguća normalna duhovnost bez duhovnog vodstva.

Često nam se učini da možemo tako nešto važno i epohalno ostvariti i bez tuđe pomoći. To nam se događa jer nas zarazi neka ideja. No, ideje i jesu neka vrlo čudna „zarazna“ bića. One inficiraju čovjeka na način da ih on može širiti dalje, ali ne na način da bi mu u nečemu puno pomogle, jer ideje nisu tu u konačnici radi nas, nego radi samih sebe. Naravno, ovo izričemo isključivo pod pretpostavkom eventualne točnosti teorije o memovima – informacijskim genima (eng. meme). No, bilo kako bilo, moglo bi se reći da u konačnici ničega ljudskog mimo čovjeka nema, tj. mimo ljudi, a sve ostalo je manje ili više ideologija.

Šupljikavi čovjek i „mi“ perspektiva

Nije lako čovjeku biti svjestan svojim mana, jer samim manama to očito nije niti najmanje važno. One su tu, bili mi toga svjesni ili ne. Tko ih negira, svejedno će ga sustići s nesvjesne razine. Čak što više, tad su najmoćnije. One našu negaciju doživljavaju kao vlastitu afirmaciju. Čovjek se boji takvih priznanja već stoga što su takva priznanja za njega obično stresna i emotivno teška, a samo priznanje pokatkada može učiniti to da se mana čini i znatno većom nego što jest. Zapravo, potrebno je jako puno vremena u životu da dođemo na tu razinu da smo ih svjesni na objektivan, razuman i smiren način. Naravno, to važi i za ono drugo, za sve naše vrline i dobre potencijale. Ovdje ciljamo na objektivnu sliku o samome sebi. Svakako, upitno je koliko čovjek u konačnici može biti objektivan na ovaj način, ali svejedno, čak i u neznanju postoje sasvim različite razine. Ima ono plemenito učeno neznanje (docta ignorantia – iliti „znam da ne znam“), a ima i ono potpuno, pejorativno da se izrazimo „idiotsko“ neznanje koje je uvjereno da sve zna premda i dalje ništa ne zna.

Na što ovdje ustvari ciljamo? Pa objektivna slika o samome sebi je uobičajeno jedna šupljikava slika o samome sebi. Na kraju, a baš nekako na tragu analogije entis dolazimo do te veze velike sličnosti, uz istovremenu različitost među svim ljudima. Usudio bih se reći da smo svi mi u nekim aspektima života vrlo pametni i mudri, baš kao što smo u nekim drugim glupi i ludi. Također, svi smo u nekim područjima smioni i hrabri, kao što s druge strane možemo razaznati vlastitu kukavnost i bojazan. Isto tako, može se prepoznat kako smo svi u nekim aspektima vrlo konzervativni i tradicionalni, a u nekim drugim opet moderni i liberalni itd. E sad, jedino pitanje ostaje: tko, što, kako i u čemu? Odnosno, i na primjer, na mjesto jedne moje mane često dolazi nečija tuđa vrlina, ali i obratno…

Životno iskustvo nas neminovno utvrđuje u onoj svijesti kako „nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Također, to će nas dovoditi do jedne nove „mi“ perspektive, ne one stihijske i kolektivističke, nego humane i nadopunjujuće.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 28.7.2017.

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 120 gostiju i nema članova online

Idi na vrh