Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaDvodimenzionalni uzori trodimenzionalnog ljudskoga bića

Dvodimenzionalni uzori trodimenzionalnog ljudskoga bića

Ljudski um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih formi izražavanja i učenja. Ove ga čine slobodnijim i kreativnijim ... a sama jednostavnost se pokazuje normom ljudske slobode, dok opterećenost i kompliciranost uvijek nose sa sobom nekakav predokus ropstva.

 

Ljudski um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih formi izražavanja i učenja. Ove ga čine slobodnijim i kreativnijim ... a sama jednostavnost se pokazuje normom ljudske slobode, dok opterećenost i kompliciranost uvijek nose sa sobom nekakav predokus ropstva.

Negdje na početku svoje „Kratke povijesti vremena“ Stephen Hawking pravi mali osvrt na one stare kozmološke predodžbe, po kojima je „ravna ploča“ Zemlja stajala na divovskim kornjačama, s tim da pri tome uopće nije bilo jasno na čemu stoje kornjače. Hawking kaže da ovakva i slična promišljanja danas bude veliki podsmjeh, no po njemu bi čovjek ipak trebao biti oprezan kad je cinizam u pitanju. Naime, veliki učenjak tvrdi da se današnja astrofizika zapravo nije daleko odmakla od navedenog primitivnog i maštovitog modela. Zar nije!? Pa u međuvremenu su se dogodili Kopernik, Galileo, Newton, Einstein, Lemaitre, Hubble, pa i sam Hawking te mnogi drugi!? Problem je u ovomu: istina je da se u međuvremenu puno toga otkrilo i dokučilo, međutim, ukupna količina preostalih kozmoloških nepoznanica po Hawkingu još uvijek daleko nadmašuje trenutno raspoloživo znanje, a po njemu je sasvim moguće da će to tako i dalje ostati. S jedne strane, ljudska misao je u ovom kontekstu već dotakla svoje granice. S druge strane, upitno je kako složena stečena znanja prenijeti običnim ljudima, s ciljem da istine umnih astrofizičara postanu i opće usvojene ljudske istine?

Sve je relativno...

No, sad se ipak vraćamo „ravnoj ploči“ Zemlji. Ako bi sad u ovu ismijanu predodžbu upleli malo Einsteina i njegovu opću teoriju relativnosti, stvari bi tek onda postale komplicirane. Zapravo, one (stvari) su već komplicirane, jer prema općoj teoriji relativnosti površina Zemlje i jeste dvodimenzionalna ravna ploha, ali koja se prostire u zakrivljenom četverodimenzionalnom prostor-vremenu, pa se stoga promatraču iz trodimenzionalnog prostora, tj. nama, objektivno čini da je ona kugla, premda nije, ali ipak i jeste... Napomena: Einstein stvarno nije poludio, nego je dokučio to da je u svemiru samo brzina svjetlosti konstantna, a da je sve ostalo posve relativno, uključujući vrijeme i prostor. Slično važi i za putanje planeta: nama se objektivno čini da su one kružnog, tj. eliptičnog oblika, ali po Einsteinu one su pravocrtne, s tim da su razvučene –opet- u zakrivljenom prostor-vremenu. Ima toga još: tako astrofizičari tvrde da je opseg kruga oko svemirskih struna[1] manji od 360 stupnjeva, a ugledni židovski fizičar Gerald L. Schroeder matematički dokazuje da je svemir stvarno star onih biblijskih sedam dana! Oko ovoga zadnjeg ne bi se trebali uzbuđivati ni vjernici, a ni nevjernici, jer ovdje se radi o posvemašnjoj (općoj) relativnosti: po Einsteinu, pod određenim okolnostima, možeš slobodno reći da je Zemlja ravna ploča stara sedam dana, a isto tako možeš reći da je ona kugla stara pet milijardi godina, te koja se nalazi u svemiru starom petnaest milijardi godina ... jedino sa brzinom svjetlosti nema igranja!

Predstavit ću jedan primjer kojeg sam pronašao u „Vodič-u kroz svemir“ od američke popular-znanstvenice Nancy Hathway, a koji na vrlo jednostavan način pokazuje osnovne Einsteinove teze o zakrivljenosti prostora, kao i o gravitaciji koja proizlazi iz nje. Zamislimo jedan krevet i na njemu madrac. Na madrac zatim spustimo neku težu metalnu kuglu ili kamen od recimo pet do deset kilograma. Površina madraca će se neminovno zakrivit u području oko kugle, tj. kamena. Zatim spustimo neku malu lopticu na površinu madraca, a u blizini onog prije postavljenog tijela. Kuglica će se skotrljati do njega, ali ne zato što je privučena nekom nevidljivom silom, nego zato što se našla u području zakrivljenog prostora. Sad mala parafraza: što se površina madraca bude tretirala većom masom, to će i zakrivljenost biti i dublja i šira. Ako bi u konačnici tretirali madrac –recimo- nekom industrijskom sto-tonskom presom, madrac bi moguće bio probijen, a krevet bi se ispod njega sigurno raspao, što odgovara potpunom kolapsu prostora unutar kozmičkih crnih rupa, gdje inače počinju važiti za nas neka sasvim nepoznata fizikalna pravila.

Pravo, pa desno...

Ovom malim i površnim astrofizičkim izletom sam nastojao pokazati da u našem univerzumu nije pravo sve što se objektivno čini pravim, niti da je krivo sve što je pred našim čulima realno iskrivljeno. Sada nailazimo na –za mene- centralno pitanje ovoga teksta: da li i na koji način se ova univerzalna zakrivljenost odražava na nutarnju dinamiku našega života; na naša čuvstva i želje, na naše ideologije i filozofije, na naše međuljudske odnose, napose na naše poimanje dobroga i lošega? Čini mi se da naznačena veza itekako postoji, s tim da neće biti lako dokazati zašto je to baš tako. Ali, krenimo redom.

Često čujemo ono: „Pravo si to rekao“, ili ono: „Krivo si to rekao“! No, mi se sada pitamo kakve veze ima geometrija pravocrtnih oblika s moralnom kakvoćom neke izjave? Opet ponavljam, izgledno je da neka veza postoji, jer ova podudarnost kozmičke geometrije i jezičke ontologije ne krasi samo naš jezik, nego i mnoge druge jezike. Npr. u njemačkom se „pravac“ kaže „Richtung“, a nešto što je moralno ispravno ili ono što odgovara istini je „richtig“. Dakle, jasno se da uočiti zajednički korijen ovih njemačkih riječi. Slično je i u engleskom. Ono „right“ odnosi se i na geometrijsku, ali i na moralno-ontološku kakvoću stvari. Na ovo se dodatno nadovezuje i ono političko pojmovlje: da, pravo, ali u kojem smjeru? Pravo po sredini, pravo lijevo, ili pravo pa desno!? Kad smo kod engleskog ne možemo a da ne spomenemo onu njegovu jezičku posebnost. Naime, „right“ je i pravo, ali i desno. S druge strane, a po površini iskustva ljudske povijesti primjećujemo da su na engleskom govornom području dominantne upravo „desne“ političke ideologije! Dakle, barem na neki način englesko političko biće je istovjetno njihovoj jezičnoj datosti koja sugerira da je desno pravo i pravo da je desno!

Ovdje se možda stvarno radi o nekoj naprednoj ontologiji, no možda se radi i o nekim sasvim prizemnim stvarima. Pri tome prvenstveno mislim na prapovijesno svakodnevno životno iskustvo čovjeka. Naime, čovjek je davno uočio da mu je puno lakše organizirati život na nekoj ravnoj plohi, nego na nekakvim neravnim gudurama. Po ravnom je lakše hodit, lakše je obrađivati zemlju, lakše je graditi kuću. Slično je i sa samim geometrijskim oblikom kuće. Mnoge primitivne zajednice su gradile na početku okrugle, tj. stožaste i kupolaste nastambe. Teoretičari zavjere tvrde da je upravo to pravi oblik za gradit kuću radi navodnog pozitivnog energetskog učinka na zdravlje i život čovjeka. No, ljudi su u jednom razdoblju povijesti prešli na pravokutne građevine, slične današnjim. To se izgledno nije dogodilo zbog neke posvemašnje zavjere, nego zbog potpuno praktičnih razloga. Naime, kružne građevine se nisu mogle prostorno stapati te su se zbog toga činile neekonomičnima i nepraktičnima. Prednost pravokutnih domova je bila očita: mogao se iskoristiti zid jedne kuće da se na nju odmah osloni druga kuća. A iznad ravnog plafona se mogao praviti još jedan kat. Ovo je omogućilo da se na maloj površini napravi dosta toga, a to je bilo iznimno važno ranim zajednicama zbog ukupne dužine utvrđenih zidina uokolo njihovog naselja. Veće naselje je jasno zahtijevalo veće zidine, a to je značilo i puno više mukotrpnog rada, koji je po katkad trajao i decenijama.

Na sličnu problematiku nailazimo i kod gradnje cesta. Čovjek je valjda još davno shvatio da se najkraći put između dvije udaljene točke pronalazi povlačenjem ravne crte između istih. Pravac na cesti je imao i neke druge prednosti, i to od životne važnosti. Ukoliko si imao pravac od nekoliko stotina metara ispred sebe mogao si puno lakše uočiti eventualni problem u vidu bande razbojnika koja te strpljivo čeka u zasjedi ili neku od krupnijih divljih zvijeri, kojoj je upravo vrijeme ručku. S druge strane, kad si na krivini, nikad ne znaš što te čeka odmah iza... Naravno, cesta je još bolja ukoliko je dobro utabana i površinski ravna, jer valjda nitko ne voli dugo pješačiti po blatu „do koljena“, niti voziti po rupama.

Zato, sasvim je moguće da su s vremenom ovi i slični praktični razlozi doprinijeli težini pojmova ravnog, pravog i ispravnog. A naznačeno ispreplitanje geometrije, ontologije i morala pronalazimo i u jednom važnom judeo-kršćanskom proročkom tekstu: „Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila“ (Iz 40,3-5). Ovo proročanstvo izriče prorok Izaija, zapravo Deutero-Izaija prije više od 2500 godina. Nekih šest stoljeća kasnije, kršćanski pisci evanđelja će zaključiti da se proročanstvo zasigurno odnosi na Ivana Krstitelja, kojeg su rani kršćani doživjeli kao Kristovog preteču (usp. Lk 3,4-6). Ne ulazeći dublje u teološko značenje ovoga teksta jednostavno konstatiram da su ljudi već prije više od 2500 godina poistovjećivali ono pravo sa onim dobrim, pozitivnim i ispravnim...

Ideje se najbolje izražavaju na papiru

Ipak, ovdje ostaje jedno važno pitanje. Naime, zašto čovjekovu i njegovu životu prijaju baš ti pravocrtni i pravokutni oblici ako znamo da oni baš i nisu česti u prirodi? Da li to znači da je čovjekov razvoj već odavno otišao u nekom neprirodnom smjeru? Danas je ova rasprava vrlo prisutna i to osobito na „opeglanom“ i potpuno kultiviranom Zapadu. Postmoderni čovjek ponovno počinje otkrivati ljepotu netaknute prirode, kao i izazov nesputanog primitivizma (više o tome u tekstu „Sud nad gradom nekoć i danas...“). Međutim, ovdje se svakako radi samo o izletima u nepoznato. Rijetki su oni koji se usude u potpunosti napustiti civilizaciju ... puno je više onih koji „hvale more, a drže se kraja“! Mnogo izglednije je to da čovjeku treba neka ravnoteža prirodnog i virtualnog u njegovom životu ... da bi trebalo malo oplemenit naše gradske betonske košnice te da bi trebalo češće protegnuti noge do neke obližnje šume, planine i potoka ...

Ipak, ako govorimo o ravnom i pravom tu se ne mora istovremeno govoriti o virtualnom i vještačkom ... barem ne u isključivo negativnom smislu ovih riječi. Kao što smo već vidjeli, a ako je vjerovati Einsteinu, navedeni oblici su također prirodni ali na jednoj drugoj razini stvarnosti, tj. na razini prve i druge dimenzije. I tako dolazimo do vjerojatno najzanimljivijeg pitanja ovdje: što to čovjek posebno ima s dvodimenzionalnim redom postojanja, ukoliko je on po sebi i po svom materijalnom obliku trodimenzionalno biće? Zašto stalno naginje za tim formama nižeg dimenzionalnog ranga te ih pokušava uz velike napore ugrađivati u ovaj trodimenzionalni svijet? A što je osobito zanimljivo, da ne kažem ludo, navedeni transfer se u praksi pokazuje vrlo uspješnim ... Bilo bi sada izazovno napraviti osvrt na Platonove ideje te pokušati ustvrditi da su one zapravo dvodimenzionalne! Međutim, ne mislim ovdje ulaziti u ontološke vratolomije, s obzirom da su one kako veliki Kant reče „izvor svih uzaludnih rasprava“. Više volim krenuti od nekih praktičnih opažanja koja imaju stanoviti ontološki potencijal, pa nek svak' zaključuje kako želi. Do sada smo vidjeli da naš um stalno poseže za dvodimenzionalnim formama, a sada pridodajem da se on izgledno najlakše izražava u dvodimenzionalnom okruženju. Da ne kompliciramo previše, jednostavno ćemo reći „papir“. Papir doduše ima svoju manju ili veću debljinu, ali nas u svakodnevnoj upotrebi zanima isključivo njegova dvodimenzionalna površina. Tko se god bavi intelektualnim radom zna da se na papiru, naravno uz pomoć olovke, naše konfuzne ideje i zamisli daju najlakše izbistriti i precizirati. Naglasak ovdje svakako ne leži na papiru nego na dvodimenzionalnom jezičkom i simboličnom izražavanju. Prije papira se pisalo po tkanini, koži, glinenim pločicama, a poslije papira imamo kompjutere, tablete i sl., no princip je uvijek isti. Još je više zanimljivo da jednostavna forma slova i crteža po praznoj površini ima puno bolji edukativni i obrazovni potencijal od kompleksnih multimedijalnih sadržaja. Svatko tko se bavi imalo edukacijom zna da znanja nema i ne može biti bez knjige i bilježnice, dok se s druge strane, televizijski prijemnik pokazuje nevjerojatno uspješnim medijatorom zaglupljivanja. Što je problem s televizijom? Izgledno je da njezin složeni skup audio-vizualnih informacija u potpunosti zaokuplja naše umne sposobnosti. Mozak se pri tome fokusira na dešifriranje velikog broja informacija, jer su čula prebukirana, tako da u konačnici ne ostaje prostora i mjesta za našu vlastitu imaginaciju, promišljanje i memoriranje vrijednih informacija (uglavnom, svi zapamte samo bedastoće). S druge strane, jednostavni knjiški sadržaji manje opterećuju mozak te mu na taj način ostavljaju puno više slobodnog prostora za njegovo kreativno djelovanje. Ovo ne znači da se televizijski program ne smije gledati, ali znači –kako to zaključiše japanski znanstvenici još prije barem 30 godina- da se ne bi trebao dnevno pratiti više od 90 minuta, a kako znamo, mnogima je danas to tek zagrijavanje ...

Uglavnom, da zaključimo: teško je prodirati u nutarnju vezu našega uma s dvodimenzionalnim prostornim formama. Bilo bi lijepo nagađati, no pri tome bi moguće lako zalutali, bilo u predempiričko, bilo u postempiričko maštanje. Ali, moglo bi se reći poprilično pouzdano da naš um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih formi izražavanja i učenja. Ove ga čine slobodnijim i kreativnijim ... a sama jednostavnost se pokazuje normom ljudske slobode, dok opterećenost i kompliciranost uvijek nose sa sobom nekakav predokus ropstva.

Krećemo li se ili stalno skrećemo?

I na kraju nešto malo drugačije, ali ipak u kontekstu ovoga teksta i predstavljene problematike ...

Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u svoju vlastitu suprotnost. Primjera je bezbroj: revolucionari i borci za slobodu se prečesto s vremenom pretvore u brutalne diktatore, protiv kakvih su se nekoć i sami borili. Demokrate se olako pretvore u ratne huškače i sluge korporacijskog kapitala; liberali u proklamatore prikrivenog totalitarizma, nacionalisti u bezdušne korumpirane lopove, a duhovnjaci u dosadne ukočene birokrate. Pri tome, ovo se ne odnosi samo na one „gore“, nego na sve ljude. Od naznačene transformacije u vlastitu suprotnost nitko nije imun. Tako se veseli mladić s vremenom počesto pretvori u osornog muža, a romantična ljupka djevojka u nepodnošljivo ljubomornu i pakosnu ženu. Najstroži među roditeljima obično imaju iza sebe raspuštenu i nemoralnu mladost, a fakultet, premda je predviđen za pametne, puno ga češće završavaju oni uporni ...

Čovjek na početku, kao da jasno vidi svoj cilj i put kojim se do njega stiže. Ali s vremenom, izgleda da taj put nekud skreće, premda se čovjeku čini da još uvijek ide u zacrtanom smjeru. Uvjeren si da ideš pravo, a zapravo se sve iskrivilo, uključujući i tebe samog. Ostaje samo da se dozna to, da li je relativizam prvenstveno čovjekova datost, ili je čovjek pak samo žrtva jednog šireg kozmičkog relativizma? Što god bilo po srijedi, posljedice su često razočaravajuće.

Zato često negdje na pola puta moraš svjesno skrenuti, upravo da bi ostao na zacrtanom putu te postati netko drugi, samo zato da bi mogao u konačnici ostati vjeran sam sebi.



Hipotetičke kozmičke strune predstavljaju jednodimenzionalne pukotine u proctor-vremenu, nastale u ranom stadiju širenja svemira za vrijeme tzv. faznog pomaka materije. Jednostavnije, mogle bi se predočiti kao pukotine koje nastaju u kristalima tijekom njihovog formiranja. Premda su jednodimenzionalne, proračuni pokazuju da im je masa enormno velika te stoga radikalno izobličuju proctor I vrijeme u svojoj blizini.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 57 gostiju i nema članova online

Idi na vrh