PISMO PRIJATELJU

Jarane moj, život nas je spojio na jako ludi način. Danas, četrnaest godina kasnije, na različitim stranama – kako geografski, tako i kulturološki, sa potpuno različitim svakodnevnicama. Ali, još uvijek na istom balkanskom poluotoku…

Sad, gledano iz ove perspektive, stariji smo oboje, neki kažu kako to ujedno znači i mudriji… A iskreno – tko će ga znat' je li to tako doista… Znam samo kako nas s godinama počinje i zdravlje polako izdavati. Ali, ono što znam – ne predajemo se tek tako lako, nastojimo i dalje da nam bude bolje, pokušavamo gledati život s vedrije strane.

Znaš, često se sjetim svih onih kava u Sarajevu i filozofsko-psihologijskih rasprava koje su znale potrajati satima… Ok, istina je kako si najčešće teško dolazio od mene do riječi, ali… Tako sam dobila i nadimak, ne?

Sad su kod mene odavno neke druge stvari zamijenile te rasprave, neki novi ljudi i nove obaveze… A kod tebe? Iskreno, pišući ovaj tekst, shvatih kako zapravo ni ne znam kakva ti je danas svakodnevnica…

Letter Izvor (Photo): 123rf.com

Ipak, unatoč svemu, ostao je još jedan hobi koji nas i dalje spaja – pisanje. I ostalo je i dalje prijateljstvo. Znaš kako su nam znali stariji govoriti, pogotovo tvoj otac i moja mama – ako imaš doista pravog prijatelja, kilometri i daljine to ne mogu promijeniti… Da, život nas može odvesti na različite strane, ali… kako kažu u Bosni – pravi prijatelj je poput brata, to ostaje…

I da – još uvijek se od srca nasmijem na moderne rasprave tipa je li moguće muško-žensko prijateljstvo… Oni koji se to pitaju nisu imali pravog prijatelja/prijateljicu koji im je bio/bila bukvalno poput brata/sestre. Zato i gledaju u čudu i uvijek isto pitanje razvlače na XY teza i mali milion načina… A šta ću im, oni su na gubitku, a ne ljudi poput nas koji već jako dugo znaju potvrdni odgovor na to pitanje. Šteta, jer vrlo vjerojatno su zakinuti za neko jako dobro prijateljstvo…

Tko zna – možda nekad i dođem u Bosnu ponovno, barem na par dana… Da, u tom slučaju definitivno planiram navratiti i u Sarajevo. I da, već unaprijed se radujem kavi na kojoj ćemo ponovno nastaviti s našim blesavim raspravama, tamo gdje smo prije četrnaest godina stali… Hoće li to biti za godinu, dvije, tri ili pak više – tko zna? Ali znam gdje smo stali u raspravi (na temi neurofilozofije) onog dana kada sam ušla u autobus koji me odvezao u bolji život… I hvala ti na podršci i ohrabrenju kod moje odluke oko odlaska. A dok ne dođem, ostaje nam i dalje da iz života izvlačimo najbolje što možemo, pokušavajući gledati život s vedrije strane, čak i onda kada apsolutno ništa ne izgleda vedro… Ne brini, uvijek smo bili maheri u tome.

20.11.2017.

Crucix